Kada su Monica Bulucci i Emir Kusturica prije petnaestak dana pod vodopadom Kravica snimali scene za Kusturičin najnoviji film „Na mliječnom putu“ vjerojatno nisu ni slutili da se u isto vrijeme u Širokom Brijegu i Posušju održavaju tajni sastanci o tome kako uvjeriti ljubušake da izgradnja minihidrocentrale ponad tog prekrasnog vodopada neće ni najmanje naštetiti njegovoj ljepoti, a usput će donijeti svekoliki procvat Ljubuškom a posebno Studencima.
Kada su se petnaestak dana kasnije „brčkali“ pod slapom Koćuše vjerojatno nisu mogli ni zamisliti da se u isto vrijeme u Gradskoj vijećnici u Ljubuškom održava sastanak na kojemu se odlučuje o tome hoće li poviše njega ptice grabežljive savijati gnijezda u ševaru i spašavati ljubušake hraneći se po život opasnim komarcima koji prenose virus konjske gripe. Prije ta dva zanimljiva događaja Općinsko vijeće Ljubuški oštro se usprotivilo gradnji minihidrocentrala i zatražilo sastanak s resornim županijskim ministrom Ivanom Topićem.
I konačno, u utorak je u Gradskoj vijećnici u Ljubuškom održan sastanak predstavnika Županije Zapadnohercegovačke ili bolje reći Širokobriježana i Posušaka s predstavnicima općine Ljubuški, ljubuškim zastupnicima u skupštini ŽZH i predstavnicima stranačkih klubova u Općinskom vijeću Ljubuški. Sastanak je bio zatvoren za javnost. Tema sastanka je bila prostorni plan ŽZH odnosno izgradnja šest minihidrocentrala na rijeci Trebižat. Znajući da je to tema koja me živo zanima jedan prijatelj me, u zadnji tren, obavijestio o održavanju sastanka. Tako, na žalost, nisam nazočio cijelom sastanku, nego sam upao na pola sastanka kao nepozvani gost. Ništa bolje nisam se osjećao ni tijekom sastanka slušajući izlaganja predstavnika ŽZH iz Širokog Brijega i Posušja.
Žao mi je što na sastanku nije bilo predsjednika dva HDZ-a, Dragana Čovića i Martina Raguža, da vide kako krasno funkcionira koalicija te dvije stranke na relaciji Široki - Posušje. Odličan primjer i za ostale općine, županije, Federaciju BiH i državu BiH. Uz takvu suradnju te dvije vodeće hrvatske političke stranke u BiH ne bi postojala ni najmanja bojazan za budućnost Hrvata u toj „zemlji krvi i meda“. Njih „pešestero“ iz Širokog i Posušja iz dva HDZ-a, a govore kao jedna usta. „Divota“ ih slušati. Vole Ljubuški više od nas Ljubušaka i zbog toga su u županijski prostorni plan uvrstili izgradnju šest minihidrocentrala. Mi i ne slutimo koliko je to dobro za nas. Imat ćemo zaštićeno područje uz rijeku pa će i naše povrće biti skuplje. Naše paprike i rajčice prodavat će se ko halva, po cijenama trostruko većim od onih uzgojenih izvan zaštićenog pojasa. „Ajme“ ti ga Grljevčanima i Lipnjacima. Oni neće biti u zaštićenom pojasu. Paprika iz Veljaka bit će triput skuplja od njihove. A taj zaštićeni pojas ne obuhvaća ništa manje nego pola općine Ljubuški. Kažu, kako te prekrasne male minihidrocentralice moraju biti ucrtane u prostorni plan, ali to je tek onako. U stvarnosti se tu neće ništa graditi. To je više zbog toga kako bi se naša županija pohvalila svojim hidroenergetskim potencijalima. Netko upita, „Pa zar i na vodopadu Kravica“. Ma jok, vele oni začuđeno. Na kakvom vodopadu. Minihidocentrala je planirana čak 700 metara ponad vodopada. Ne komentiraju ni činjenicu da neki „lešinari“ već kupuju zemljište u blizini planiranih hidrocentrala u nadi da će ga kada se budu gradile hidrocentrale prodati po desetorostruko većoj cijeni. Nevoljko priznaju da su Peć Mlini napravili nepopravljivu štetu, ali to su bila neka druga vremena. Danas se to više ne može ponoviti jer, rekoše, sada sustav funkcionira.
Naši Ljubušaci im kontriraju. Ponajviše načelnik Barbarić i šefica općinskog odjela za urbanizam Lucija Mikulić. Nevenko je odličan, ali posebno me oduševila Lucija. Žena se kao članica Prostornog plana županije s tom ujedinjenom interesnom skupinom bori već dvije godine. Lijepo je na sastanku rekla resornom ministru kako hoće da nam prodaju mačka u vreći, a mi ne želimo ni mačka ni vreću odnosno ne želimo ni minihidrocentrale ni zaštićeno područje. Kaže kako njihov prijedlog zadire u ljudska prava. Potkrjepljuje to tvrdnjom da je život u zaštićenom području život sa svim ograničenjima. Ona i načelnik iznose i konkretan prijedlog ispred općine Ljubuški. U prijedlogu se, koliko sam zapamtio, traži da se brišu tekstualni i grafički prilozi o minihidrocentralama na području općine Ljubuški i da se izričito kaže da se minihidrocentrale na području općine Ljubuški ne planiraju. Zašto? Jednostavno, nisu u skladu s interesima općine Ljubuški i nisu predviđene u strategiji razvoja općine Ljubuški. Zatim se u prijedlogu traži da se briše obuhvat zaštićenog područja općine Ljubuški, a da se zaštita Trebižata prilagodi uvjetima korištenja prema prostorno planskoj dokumentaciji općine Ljubuški sukladno zakonu o vodama i zakonu o zaštiti prirode. Meni prijedlog djeluje sasvim normalno. U skladu s razmišljanjima 99% Ljubušaka. A njih „pešestoricu“ kao da je ugrizla kobra. Svi se odreda javljaju za riječ. Oni opet vole Ljubuški više od svih ljubušaka zajedno i ne žele uraditi ništa kontra Ljubuškog, ali, tvrde, taj prijedlog nije na korist ni općine Ljubuški ni ŽZH. Lucija je arhitekt i ona na to gleda s te strane, nije uzela u obzir sve čimbenike. I načelnik Barbarić je građevinac pa i on na to gleda samo s te pozicije. Oni su to bolje razmotrili i proučili.
Najbolji je dio sastanka onaj kada su prevladali Barbarićevi i Lucijini argumenti. Držim da slutite za čim su tada posegnuli. E, kažu, treba požuriti s usvajanjem plana i usvojiti ga „brže-bolje“, prije nego Parlament usvoji prostorni plan Federacije, jer „ajme“ ti ga ljubušacima ako Federacija bude „upravljala“ s Trebižatom. Istina je da i „banda“ iz Federacija planira nešto vrlo slično, možda samo malo manje opasno po rijeku i ljude koji žive na ovom prostoru. Pozivaju se na nacionalni interes Hrvata u BiH. Zaključuju, vjerovali ili ne, da je izgradnja šest minihidrocentrala na rijeci Trebižat vitalni nacionalni interes Hrvata u BiH.
Znam da mnogi od nas često u svojoj nemoći znaju reći „O Bože ima li te“. Ja sam tada u sebi pomislio „O BiH ima li te“. Kakav bi li bio tvoj plan? Ne može biti gori od županijskog i federalnog. Da me je netko u tom trenutku upitao želiš li da se Ljubuški izdvoji iz ŽZH i Federacije i pripoji Sjevernoj Koreji vrlo rado bih pristao. Doista su mi više dodijala ta neka glupa pozivanja na vitalne, krucijalne i ne znam više kakve nacionalne interese. Pa, Bože moj, dokle će nam se više pojedinačni, grupni, „glupni“, skupni i ne znam kakvi interesi prodavati pod nacionalne. I tko nam sve to neće prodavati.
Na kraju je dogovoreno i to su podržali predstavnici svih stranaka koji su sudjelovali na sastanku da načelnik Barbarić i Lucija sjednu s resornim ministrom i njegovim suradnicima i pokušaju iznađi kompromisno rješenje. O izgradnji minihidrocentrala sam pričao s mnogim ljudima i vidim da to većina njih ne shvaća ozbiljno. Mnogi od njih drže da ako se i usvoji taj prostorni plan narod neće dopustiti izgradnju minihidrocentrala. Uglavnom svi razmišljamo na način spriječit ćemo mi to kasnije. Osobno sam se na sastanku uvjerio da je ta instrumentalizirana skupina iz županije, vjerojatno potpomognuta s određenim interesnim lobijima, spremna na sve. Pa i potopiti Ljubuški. Zato borimo se dok je vrijeme.
Vjerujem da načelnik Barbarić i gospođa Lucija neće pristati ni na kakve kompromise na štetu Ljubuškog. Tu su i ruke ljubuških zastupnika u županijskoj skupštini. Bez obzira iz koje su stranke. Jer ovo je borba za Trebižat. Borba za Ljubuški. Borba za Županiju. Da, i za Županiju. Zar u našoj Županiji postoji išta vrjednije od te prelijepe sedronosne rijeke? Svatko normalan će potvrditi da ne postoji. Na žalost još uvijek živimo u vremenu nenormalnih.
I konačno, u utorak je u Gradskoj vijećnici u Ljubuškom održan sastanak predstavnika Županije Zapadnohercegovačke ili bolje reći Širokobriježana i Posušaka s predstavnicima općine Ljubuški, ljubuškim zastupnicima u skupštini ŽZH i predstavnicima stranačkih klubova u Općinskom vijeću Ljubuški. Sastanak je bio zatvoren za javnost. Tema sastanka je bila prostorni plan ŽZH odnosno izgradnja šest minihidrocentrala na rijeci Trebižat. Znajući da je to tema koja me živo zanima jedan prijatelj me, u zadnji tren, obavijestio o održavanju sastanka. Tako, na žalost, nisam nazočio cijelom sastanku, nego sam upao na pola sastanka kao nepozvani gost. Ništa bolje nisam se osjećao ni tijekom sastanka slušajući izlaganja predstavnika ŽZH iz Širokog Brijega i Posušja.
Žao mi je što na sastanku nije bilo predsjednika dva HDZ-a, Dragana Čovića i Martina Raguža, da vide kako krasno funkcionira koalicija te dvije stranke na relaciji Široki - Posušje. Odličan primjer i za ostale općine, županije, Federaciju BiH i državu BiH. Uz takvu suradnju te dvije vodeće hrvatske političke stranke u BiH ne bi postojala ni najmanja bojazan za budućnost Hrvata u toj „zemlji krvi i meda“. Njih „pešestero“ iz Širokog i Posušja iz dva HDZ-a, a govore kao jedna usta. „Divota“ ih slušati. Vole Ljubuški više od nas Ljubušaka i zbog toga su u županijski prostorni plan uvrstili izgradnju šest minihidrocentrala. Mi i ne slutimo koliko je to dobro za nas. Imat ćemo zaštićeno područje uz rijeku pa će i naše povrće biti skuplje. Naše paprike i rajčice prodavat će se ko halva, po cijenama trostruko većim od onih uzgojenih izvan zaštićenog pojasa. „Ajme“ ti ga Grljevčanima i Lipnjacima. Oni neće biti u zaštićenom pojasu. Paprika iz Veljaka bit će triput skuplja od njihove. A taj zaštićeni pojas ne obuhvaća ništa manje nego pola općine Ljubuški. Kažu, kako te prekrasne male minihidrocentralice moraju biti ucrtane u prostorni plan, ali to je tek onako. U stvarnosti se tu neće ništa graditi. To je više zbog toga kako bi se naša županija pohvalila svojim hidroenergetskim potencijalima. Netko upita, „Pa zar i na vodopadu Kravica“. Ma jok, vele oni začuđeno. Na kakvom vodopadu. Minihidocentrala je planirana čak 700 metara ponad vodopada. Ne komentiraju ni činjenicu da neki „lešinari“ već kupuju zemljište u blizini planiranih hidrocentrala u nadi da će ga kada se budu gradile hidrocentrale prodati po desetorostruko većoj cijeni. Nevoljko priznaju da su Peć Mlini napravili nepopravljivu štetu, ali to su bila neka druga vremena. Danas se to više ne može ponoviti jer, rekoše, sada sustav funkcionira.
Naši Ljubušaci im kontriraju. Ponajviše načelnik Barbarić i šefica općinskog odjela za urbanizam Lucija Mikulić. Nevenko je odličan, ali posebno me oduševila Lucija. Žena se kao članica Prostornog plana županije s tom ujedinjenom interesnom skupinom bori već dvije godine. Lijepo je na sastanku rekla resornom ministru kako hoće da nam prodaju mačka u vreći, a mi ne želimo ni mačka ni vreću odnosno ne želimo ni minihidrocentrale ni zaštićeno područje. Kaže kako njihov prijedlog zadire u ljudska prava. Potkrjepljuje to tvrdnjom da je život u zaštićenom području život sa svim ograničenjima. Ona i načelnik iznose i konkretan prijedlog ispred općine Ljubuški. U prijedlogu se, koliko sam zapamtio, traži da se brišu tekstualni i grafički prilozi o minihidrocentralama na području općine Ljubuški i da se izričito kaže da se minihidrocentrale na području općine Ljubuški ne planiraju. Zašto? Jednostavno, nisu u skladu s interesima općine Ljubuški i nisu predviđene u strategiji razvoja općine Ljubuški. Zatim se u prijedlogu traži da se briše obuhvat zaštićenog područja općine Ljubuški, a da se zaštita Trebižata prilagodi uvjetima korištenja prema prostorno planskoj dokumentaciji općine Ljubuški sukladno zakonu o vodama i zakonu o zaštiti prirode. Meni prijedlog djeluje sasvim normalno. U skladu s razmišljanjima 99% Ljubušaka. A njih „pešestoricu“ kao da je ugrizla kobra. Svi se odreda javljaju za riječ. Oni opet vole Ljubuški više od svih ljubušaka zajedno i ne žele uraditi ništa kontra Ljubuškog, ali, tvrde, taj prijedlog nije na korist ni općine Ljubuški ni ŽZH. Lucija je arhitekt i ona na to gleda s te strane, nije uzela u obzir sve čimbenike. I načelnik Barbarić je građevinac pa i on na to gleda samo s te pozicije. Oni su to bolje razmotrili i proučili.
Najbolji je dio sastanka onaj kada su prevladali Barbarićevi i Lucijini argumenti. Držim da slutite za čim su tada posegnuli. E, kažu, treba požuriti s usvajanjem plana i usvojiti ga „brže-bolje“, prije nego Parlament usvoji prostorni plan Federacije, jer „ajme“ ti ga ljubušacima ako Federacija bude „upravljala“ s Trebižatom. Istina je da i „banda“ iz Federacija planira nešto vrlo slično, možda samo malo manje opasno po rijeku i ljude koji žive na ovom prostoru. Pozivaju se na nacionalni interes Hrvata u BiH. Zaključuju, vjerovali ili ne, da je izgradnja šest minihidrocentrala na rijeci Trebižat vitalni nacionalni interes Hrvata u BiH.
Znam da mnogi od nas često u svojoj nemoći znaju reći „O Bože ima li te“. Ja sam tada u sebi pomislio „O BiH ima li te“. Kakav bi li bio tvoj plan? Ne može biti gori od županijskog i federalnog. Da me je netko u tom trenutku upitao želiš li da se Ljubuški izdvoji iz ŽZH i Federacije i pripoji Sjevernoj Koreji vrlo rado bih pristao. Doista su mi više dodijala ta neka glupa pozivanja na vitalne, krucijalne i ne znam više kakve nacionalne interese. Pa, Bože moj, dokle će nam se više pojedinačni, grupni, „glupni“, skupni i ne znam kakvi interesi prodavati pod nacionalne. I tko nam sve to neće prodavati.
Na kraju je dogovoreno i to su podržali predstavnici svih stranaka koji su sudjelovali na sastanku da načelnik Barbarić i Lucija sjednu s resornim ministrom i njegovim suradnicima i pokušaju iznađi kompromisno rješenje. O izgradnji minihidrocentrala sam pričao s mnogim ljudima i vidim da to većina njih ne shvaća ozbiljno. Mnogi od njih drže da ako se i usvoji taj prostorni plan narod neće dopustiti izgradnju minihidrocentrala. Uglavnom svi razmišljamo na način spriječit ćemo mi to kasnije. Osobno sam se na sastanku uvjerio da je ta instrumentalizirana skupina iz županije, vjerojatno potpomognuta s određenim interesnim lobijima, spremna na sve. Pa i potopiti Ljubuški. Zato borimo se dok je vrijeme.
Vjerujem da načelnik Barbarić i gospođa Lucija neće pristati ni na kakve kompromise na štetu Ljubuškog. Tu su i ruke ljubuških zastupnika u županijskoj skupštini. Bez obzira iz koje su stranke. Jer ovo je borba za Trebižat. Borba za Ljubuški. Borba za Županiju. Da, i za Županiju. Zar u našoj Županiji postoji išta vrjednije od te prelijepe sedronosne rijeke? Svatko normalan će potvrditi da ne postoji. Na žalost još uvijek živimo u vremenu nenormalnih.
Drago Vukojević / Radio Ljubuški
1 Primjedbe
nikada nijedna više neće biti izgrađena svaka čast načelniče sjeti se borbe za onu što je trebala biti na koćuši
OdgovoriIzbriši