Odlazak u mlinicu s vrećom kukuruza ili pšenice te povratak iz nje s vrećom brašna jedne ili druge vrste, u prošlosti je bio svakodnevan posao u hercegovačkom kraju, dok danas mlinice, kojih je, nažalost, sve manje aktivnih, ljudi posjećuju najčešće kao turističke atrakcije, a tek ponetko da bi kupio domaće kukuruzno brašno za puru. Jedna od rijetkih mlinica koja i danas aktivno radi nalazi se u selu Veljaci, a osim sama po sebi, posebna je i po baki Ivi Vukojević, 77-godišnjoj mlinarici, koja je više od pola svoga života provela radeći u obiteljskom mlinu.
43 godine mlinarica
Ivu, koju smo zatekli u pripremi kukuruznog brašna, zamolili smo par minuta vremena da nam ispriča kako je to nekad bilo i što su mlinice poput ove u kojoj ona radi značile ovdašnjem narodu.
“Pune 43 godine radim kao mlinarica. Svi pitaju kako je do toga došlo. Pa lijepo, nisam imala gdje drugdje, a trebalo je zaraditi za kruh. Pokojni otac me je ovdje zaposlio, radila sam na dnevnice i, evo, radim i dan danas. Brat mi nekada dođe, zamijeni me kada ja ne mogu, ali uglavnom sam ja sama ovdje”, priča nam Iva, dodajući kako je ovu mlinicu njezin otac obnovio 1927., a i prije, za vrijeme turske vladavine, ona je bila na istom mjestu. Prije su, priča nam Iva, u pogonu bila sva tri mlina, dok je danas samo jedan, a ni on nekada nema što mljeti.
Prema njezinim riječima, nekada se radilo po cijele dane, sve do kasno u noć, a danas je dnevno dovoljno dva sata raditi da se obavi sve što ima. Prisjeća se Iva vremena kada su radile mnoge mlinice u ljubuškom kraju i sve su imale posla, ali su ta vremena, nažalost, daleko iza nas.
Nema je tko zamijeniti
“Prije su ljudi dolazili jednako iz Tomislavgrada, Posušja, Gruda, Ružića, Širokog Brijega, kao i naši ovdašnji ljudi, a danas malo tko dođe. Puno je manje posla, ali ne žalim se. Prije se ječam mlio za kruh, bilo je važno tada preživjeti, tko te je pitao voliš li ga ili ne. Ali kasnije su se stvari promijenile. Ječam se mlio za blago, tko je što imao, koze, ovce, krave…, a pšenica za kruh i kukuruz za puru”, priča nam Iva dodajući kako se, unatoč godinama i umoru, najbolje osjeća u svojoj mlinici jer joj uvijek netko dođe pa ima s kim porazgovarati. Za kraj Iva kaže kako je, nažalost, nitko neće imati zamijeniti, odnosno nastaviti ovo što ona radi, stoga joj želimo još mnogo godina zdravlja, jer je ona živuća čuvarica tradicije.
Z. Volarević / Dnevni list
0 Primjedbe