Naselje Vojnići prostire se u sjeverozapadnom dijelu općine Ljubuški, između Veljaka, Klobuka, Dola i Šipovače, petnaestak kilometara udaljeno od Ljubuškoga.
Na površini od koji sedam četv. kilometara prema popisu 1991. živjelo je 644 žitelja. Sadašnji broj zacijelo je manji, možda za trećinu, sudeći prema statistici Župnoga ureda Šipovača. Ime naselja Vojnići (osnova Voj- i sufksi –in i –ić) seže u srednji vijek. U povelji vojvode Jurja Vojsalića braći Radivojevićima 12. kolovoza 1434. spominju se Vlasi Vojnići, Pribinovići i Hardomilići, od kojih su postala i imena današnjih sela Vojnića, Hardomilja i Pribinovića. Ime Vojnići antroponimijskoga je postanja, čija osnova sadržava staroslavensku imenicu vojъ (vojinъ), vojnik, ratnik. U povelji se navodi oblik Воихнићи, što je patronimik od imena Voihna, ali sa starim sufksom –ihna, koji je imao široku upotrebu u slavenskoj antroponimiji muških osobnih imena. Vlasi Vojnići bili su u vezi sa starim hercegovačkim rodom Krmpotića, čiji je vlaški džemat bio upisan u Ledincu, Vlaštaku, Buhovu i Borajni. Rod Krmpotića, zajedno s Vojnićima, selio se u više navrata. U tom selidbenom lancu postalo je i ime sela Vojnić pored Sinja. Početkom 17. st. spominju se u Liču Krmpotići, Vojnići i Sladovići.
Danas u Vojnićima živi devet rodova: Bebek, Brkić, Čuljak, Ćutuk, Džajić, Leko, Mucić, Rašić i Tolj. Godine 1743. navode se u popisu katoličkoga puka biskupa Pavla Dragićevića u Vojnićima (Voinichi) sljedeća prezimena: Antonius Bebecha, Petrus Bebecha, Marcus Bradviza, Georgius Çugliak, Michael Çugliak, Mattheus Garbavaz (2 kuće), Stephanus Parnich, Nicolaus Rasich i Elias Vechich. U katastarskim zemljovidima u Vojnićima zabilježeni su sljedeći značajniji lokaliteti: Crveni Brig, Donje Vodice, Dubrave, Gornje Vodice, Gradina, Kladnjik/Kladnik, Kolivret, Kruševac, Ljubeč, Pištet,Planikovac, Podgradina, Šiljevine, Vinogradi, Vojnićka gradina, Zelenikovac i Župnica.
Vojnići pastoralno pripadaju Župi Šipovača. Imaju tri groblja: Gračina, Ćutukovo groblje (Groblje sv. Ivana) i Vodičko groblje. Gospodarsku okosnicu čini polje koje se natapa mrežom kanala i na kojemu uspijeva rano povrće, među kojim je glavni brand "mladi vojnićki krumpir". Usto, povrće se uzgaja i u brojnim plastenicima. Zanimljivo je napomenuti još jedan vojnićki brand – vozilo mercedes. Ima ga gotovo svaka kuća, bilo putnički bilo teretni, pa su svojedobno u njemačkoj tvornici Mercedes-Benz razmišljali da u Vojnićima otvore servis.
Život u Vojnićima otpočeo je još u prapovijesno doba. Na obroncima Crvenoga Briga, iznad zapadnoga dijela polja i u široj okolici Vodica, nalazi se veći broj kamenih grobnih gomila iz brončanoga doba. Možda je glavna obrambena točka bila na Vojnićkoj gradini (kota351), na kojoj se nalazi crta razdvajanja s Klobukom? Na to upućuju ulomci prapovijesne keramike, ali gradina nije arheološki istražena. Kroz Vojniće u antici prolazila je vicinalna rimska cesta Klobuk – Vojnići – Dole, što je ostavilo traga u nazivu "Jankov put". Vjerojatno je u pitanju reminiscencija na junaka iz narodnih pjesama Stojana Jankovića (oko 1635.-1687.)
Na lokalitetu Crkvina, šire područje naziva se Župnica, gdje se nalazi mnoštvo iskrčena obrađena kamena, crijepa i keramike iz rimskoga doba, na k.č. 3822, N 43°15.610',E 17°25.153', 116 m/nv, vl. Mila Vukojević (kći Franje Ćutuka), Dimitrije Sergejevski istražio je 1952. starokršćansku baziliku. Imala je dimenzije 18 x 15m, s trima uzdužnim prostorijama. U središnjem dijelu nalazio se prezbiterij s apsidom (bogoslužnica), naos (brod) i narteks (predvorje), a u lijevoj bočnoj prostoriji nalazio sekrstionički bazen (piscina), slabo očuvan, kao i jedna zidana grobnica s kostima. U temeljima iskopano je dosta kamenih ulomaka – bazamenata, stupova, kapitela, imposta i parapetnih ploča. Dio njih nalazi se u stalnom postavu Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, a najveći dio skuplja prašinu u muzejskome spremištu. Kako bazilika nije bila konzervirana, niti je zemljište otkupljeno od vlasnika Ćutuka, danas je lokalitet zapušteni zatrpan, djelomice devastiran i gotovo nepoznat javnosti. U stručnoj literaturi bazilika se navodi u Klobuku, pa barem u ovoj prigodi možemo ispraviti netočan navod i vratiti je u Vojniće, kamo i pripada, bez obzira ne nebrigu i indolenciju samih mještana.
U Vojnićima postoji jedan značajan srednjovjekovni lokalitet zvan Gračina/Gračine. U istoimenu mjesnome groblju (95 m/nv, N 43° 15' 38.77", E 17° 24'31.38") nalazi se grobište biliga (stećaka) iz 14.-15. st. Groblje se nalazi na maloj glavici, na kojoj su integrirani stari grobovi s novima, osim jednoga biliga izvan groblja, kao što je blizu stare kapele nikla nova. Evidentirano je 12 biliga u obliku ploča (11) i škrinja (1), s orijentacijom sjever-jug, čije su dimenzije impozantne – najčešće 270 x 220 x 30 cm. Svi su dobro oklesani i izbrušeni, i što je rijetkost među grobištima srednjovjekovnih biliga – gotovo svi (11 primjeraka) su ukrašeni. Glavni uresi su križevi, štitovi, mačevi, rozete,bordure i vitice. Pod vojnićkim bilizima ukopavala se srednjovjekovna vlaška elita roda Vojnića, koja je nosila oružje i imala novac i moć. Zanimljiva je pojava da su se pod pojedinim bilizima pokapali sve do početka 20. st. (Anđa Mucić 1918.).
R. Dodig / Ljubuško silo, 2011.
0 Primjedbe