Na drugu nedjelju poslije blagdana sv. Marka tradicionalno je sveta misa i blagoslov polja na groblju Jurina lazina, u Šipovači. Tako je bilo i ove 2015. godine na 5. uskrsnu nedjelju. Svetu je misu predslavio župnik don Jozo.
Nedjeljni dan bez vrućine, i uz povjetarac, bilo je više nego ugodno na groblju. Moliti za blagoslov na mjestima gdje počivaju naši najmiliji, ima posebnu snagu. Kao da nam je život tu prisutan cjelovito. Bog, pokojni i mi sa svojom stvarnošću koju na tom mjestu doslovno osvježimo i ojačamo. Vidljivo je to i na tradicionalnim užinama i susretima kod vrijednih domaćina i domaćica.
Župnik je na početku sve pozdravio i naglasio da smo se ovdje sastali da molimo Boga za njegov blagoslov za urod zemlje i za sve što u našem životu radimo. Bez Božjeg blagoslova sve je uzalud. Poslije obreda blagoslova slijedila je sv. misa.
U propovijedi župnik je poseban naglasak stavio na najsmrtonosnije oružje današnjega čovjeka, tihog ubojicu čovjeka, župe, naroda… Čovjekov jezik!
Danas bih vam, braćo i sestre, progovorio nekoliko riječi o jednom velikom Božjem daru što je dan samo čovjeku: sposobnost razumijevanja govorom. Čudesna je riječ: veže srca i duše, ozdravlja, izmiruje s ljudima, pomiruje s Bogom, razveseljava, obogaćuje, usrećuje – ona je lijek mnogim ranama. Na nasreću vrlo često riječ je otrov: ubija duše, uništava veselje, sreću, razara obitelji, truje život čitavih zajednica, naroda; zavadi nas s Bogom i ljudima, otruje nam dušu, ranjava srce ranama neprebolnim…
Grčka legenda kaže kako se bogovi obećali kralju Midasu da će mu ispuniti svaku želju. On je zatražio da se sve pretvori u zlato što mu ruka dotakne, ali je uskoro umirao od žeđi i gladi: kruh i voda pretvarali su se u zlato pri dodiru njegovih ruku. Zamolio je sada bogove da ga oslobode takvog dara. Za mnoge od nas bila bi sreća kad bi im Bog oduzeo čudesni dar govora: svoje riječi, naš divni jezik pretvorili su u jezik pakla: psovke, klevete, sve pretvaraju u grijeh, u otrov i smrt – čega se dotaknu svojim đavolskim jezikom. Za mnoge bi bilo dobro da bar deset godina zanijeme. Tada milijuni psovki i bogopsovki ne bi nas teretilo.
Prokleti jezik! – često se čuju te dvije riječi. Zbilja: mnogi su prokleti i mnogi će biti prokleti zbog svoga prokletoga jezika. Sretan onaj tko znade vladati tim malim komadićem sebe. Davno je pisao apostol Jakov: Ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati i cijelu svoju osobu (Jak 3,2). Takav je čovjek na sigurnom putu spasa: gospodar je ne samo svoga jezika nego i svoga tijela, svoga duha…
Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali! I jezik je vatra… Pun je smrtonosnog otrova… Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, s njim proklinjemo ljude koji su stvoreni na sliku Božju. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo (Jak 3,5s). Riječi našega jezika strašna je đavolska vatra: spaljiva duše, prži ljubav i prijateljstvo, uništava zdravlje, živce, razara obitelji; nebrojeni su zločini zla jezika: psovke, kletve, uvrede, svađe, laži… Jezik sije mržnju, rađa svađe, tučnjave, ubojstva; pun je smrtonosnog otrova i sipa taj svoj otrov gdje god stigne; sipa svoju mržnju gdje je ljubav, nemir gdje je mir, prokletstvo gdje je blagoslov – kune, psuje, proklinje Boga i ljude. I što je neshvatljivo: ta ista usta što kunu, od Boga traže blagoslov; taj jezik što sije zlo, mržnju, smrt moli od Boga dobro, sreću, ljubav, život. Kako bi za mnoge bila sreća da nikada nisu progovorili?!?
Mnogi su i strašni grijesi što ih čini otrovni jezik. Zato i naš Gospodin prijeteći kaže da će ljudi davati račun za svaku suvišnu riječ. Da, za svaku suvišnu riječ – a koliko je suvišnih, otrovnih riječi što ih izgovaraju kršćanska usta, koliko je bogohule i bogopsovke. Jednog dana bit nam pročitana knjiga života: sve što smo činili, sve što smo rekli.
Nedjeljni dan bez vrućine, i uz povjetarac, bilo je više nego ugodno na groblju. Moliti za blagoslov na mjestima gdje počivaju naši najmiliji, ima posebnu snagu. Kao da nam je život tu prisutan cjelovito. Bog, pokojni i mi sa svojom stvarnošću koju na tom mjestu doslovno osvježimo i ojačamo. Vidljivo je to i na tradicionalnim užinama i susretima kod vrijednih domaćina i domaćica.
Župnik je na početku sve pozdravio i naglasio da smo se ovdje sastali da molimo Boga za njegov blagoslov za urod zemlje i za sve što u našem životu radimo. Bez Božjeg blagoslova sve je uzalud. Poslije obreda blagoslova slijedila je sv. misa.
U propovijedi župnik je poseban naglasak stavio na najsmrtonosnije oružje današnjega čovjeka, tihog ubojicu čovjeka, župe, naroda… Čovjekov jezik!
Danas bih vam, braćo i sestre, progovorio nekoliko riječi o jednom velikom Božjem daru što je dan samo čovjeku: sposobnost razumijevanja govorom. Čudesna je riječ: veže srca i duše, ozdravlja, izmiruje s ljudima, pomiruje s Bogom, razveseljava, obogaćuje, usrećuje – ona je lijek mnogim ranama. Na nasreću vrlo često riječ je otrov: ubija duše, uništava veselje, sreću, razara obitelji, truje život čitavih zajednica, naroda; zavadi nas s Bogom i ljudima, otruje nam dušu, ranjava srce ranama neprebolnim…
Grčka legenda kaže kako se bogovi obećali kralju Midasu da će mu ispuniti svaku želju. On je zatražio da se sve pretvori u zlato što mu ruka dotakne, ali je uskoro umirao od žeđi i gladi: kruh i voda pretvarali su se u zlato pri dodiru njegovih ruku. Zamolio je sada bogove da ga oslobode takvog dara. Za mnoge od nas bila bi sreća kad bi im Bog oduzeo čudesni dar govora: svoje riječi, naš divni jezik pretvorili su u jezik pakla: psovke, klevete, sve pretvaraju u grijeh, u otrov i smrt – čega se dotaknu svojim đavolskim jezikom. Za mnoge bi bilo dobro da bar deset godina zanijeme. Tada milijuni psovki i bogopsovki ne bi nas teretilo.
Prokleti jezik! – često se čuju te dvije riječi. Zbilja: mnogi su prokleti i mnogi će biti prokleti zbog svoga prokletoga jezika. Sretan onaj tko znade vladati tim malim komadićem sebe. Davno je pisao apostol Jakov: Ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati i cijelu svoju osobu (Jak 3,2). Takav je čovjek na sigurnom putu spasa: gospodar je ne samo svoga jezika nego i svoga tijela, svoga duha…
Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali! I jezik je vatra… Pun je smrtonosnog otrova… Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, s njim proklinjemo ljude koji su stvoreni na sliku Božju. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo (Jak 3,5s). Riječi našega jezika strašna je đavolska vatra: spaljiva duše, prži ljubav i prijateljstvo, uništava zdravlje, živce, razara obitelji; nebrojeni su zločini zla jezika: psovke, kletve, uvrede, svađe, laži… Jezik sije mržnju, rađa svađe, tučnjave, ubojstva; pun je smrtonosnog otrova i sipa taj svoj otrov gdje god stigne; sipa svoju mržnju gdje je ljubav, nemir gdje je mir, prokletstvo gdje je blagoslov – kune, psuje, proklinje Boga i ljude. I što je neshvatljivo: ta ista usta što kunu, od Boga traže blagoslov; taj jezik što sije zlo, mržnju, smrt moli od Boga dobro, sreću, ljubav, život. Kako bi za mnoge bila sreća da nikada nisu progovorili?!?
Mnogi su i strašni grijesi što ih čini otrovni jezik. Zato i naš Gospodin prijeteći kaže da će ljudi davati račun za svaku suvišnu riječ. Da, za svaku suvišnu riječ – a koliko je suvišnih, otrovnih riječi što ih izgovaraju kršćanska usta, koliko je bogohule i bogopsovke. Jednog dana bit nam pročitana knjiga života: sve što smo činili, sve što smo rekli.
0 Primjedbe