"MISLI GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO!"

utorak, 13. veljače 2018.

Prvak Balkana iz Lipna počeo trenirati u 26. godini

Bili smo svjedoci proslave 80. rođendana Bože Miletića na kupalištu Čeveljuša, uz rijeku Trebižat, na kojem se okupila hercegovačka atletska i akademska krema vezana uz sport. Božo, još okretan i vitalan, davao je izjave. Koščat, stamene građe, prav kao jablan, po tjelesnoj konstituciji, narodski rečeno, “Hercegovac s dna kace”. To, uz ostalo, podrazumijeva da nema ni grama masnih naslaga. U međuvremenu, od atletike u Ljubuškom ostala je samo tartan-staza, iz vida smo izgubili i Božu. Ovih dana prisjetivši se velikog prvaka u bacanju koplja, dadosmo se u potragu. Uz pomoć znanaca vezanih uz sport doznajemo gdje živi, a znajući da je u poodmakloj životnoj dobi, krećemo u kućni posjet. Dok prilazimo novijoj zgradi, preko puta kapije nekadašnje žile kucavice cijele ljubuške općine - Duhanske stanice, razmišljamo kakvog je zdravlja nekadašnji prvak atletskih staza. S takvim mislima stižemo do stana na prvom katu, na vratima piše “Miletić Božo i Slavica”.

Prvi dodir s kopljem i pobjeda

Ubrzo nakon aktiviranja zvonca, vrata otvara žena u zrelijim godinama, kako će se kasnije ispostaviti druga supruga šampiona Bože, gospođa Slavica. Ljubazno nas poziva da uđemo. Okrenut leđima u naslonjaču, sjedi stariji muškarac, pitamo se je li to Božo, Jest, ali nije u formi kao prije osam godina. Nešto mršaviji, ali figura ista, stasit i prav. Nakon Slavičina objašnjenja, uz osmijeh pruža ruku. Baš kad je mislio da su ga zaboravili, opet novinari na vrata, kao da htjede reći. Gospođa Slavica upoznaje nas da u posljednjih desetak mjeseci Božo ima problema s demencijom. U posljednjih osam godina svladao je nekoliko ozbiljnijih zdravstvenih iskušenja, uz ostalo operirao je i kralješnicu, četiri oštećena kralješka, vjerojatno “uspomenu” na bavljenje atletikom, bez dovoljno stručne pomoći. Operacija u Mostaru bila je uspješna, objašnjava gospođa Slavica, ali je sada demencija okovala nekadašnjeg prvaka Balkana. Ipak, pamćenje radi. Na upit koji mu je trener na natjecanju dovikivao, sjetio se omiljenog Jaše Bakova. - Da, Jaša je to govorio - potvrđuje Božo. Kako smo stigli bez najave , “iznebuha”, dogovaramo se doći u posjet za dva dana, u nedjelju. Božo ustaje, želi nas domaćinski ispratiti do vrata, ali na Slavičina upozorenja da bi bez pomoći mogao pasti, ostaje stajati držeći se za naslonjač. - Bolestan jest, ali poguren nije - konstatacija je koja nas prati do ponovnog dolaska u dom Miletića. Božo govori kratko, ali uspijeva Slavici sugerirati da nam donese kutiju s fotografijama i knjigu “Božo Miletić, od Lipna do svjetskih športskih arena”, kolege Emila Raspudića. Ovaj put umjesto razgovora, očito smatra, to će biti dosta. Božina životna priča je nesvakidašnja. Potječe iz obitelji s osmero djece. Kako u njegovom rodnom Lipnu nije bilo škole, prvi i drugi razred završava u Dobrom Selu, stanujući kod bake. Treći i četvrti završio je u Čerinu, stanujući kod mjesnog trgovca. Slijedilo je pohađanje sjemeništa u Širokom Brijegu, pa ratna stanka i završetak mostarske gimnazije. Zatim upisuje Srednju šumarsku školu u Mostaru pa Šumarski fakultet u Sarajevu. Studij je završio u Beogradu. Sportom se počeo baviti slučajno 1950. godine. Kao učenik Srednje šumarske škole sudjelovao je na atletskom mitingu koji je organiziralo Sportsko društvo Velež. Pobijedio je u svim disciplinama u kojima je sudjelovao – skoku u vis, bacanju kugle i bacanju koplja. Zanimljivo, na tom mitingu prvi je put vidio koplje i kuglu. Potom pobjeđuje na republičkom prvenstvu desetobojaca, nakon čega je postao reprezentativac BiH u bacanju koplja. Tek se u 25. godini, kao student šumarstva u Sarajevu, učlanio u AK Sarajevo i počeo trenirati!

Uporni Božo

S obzirom na to da je vrlo kasno počeo trenirati, Božo Miletić ostvario je iznimne rezultate. Gdje bi mu bio kraj da je počeo trenirati desetak godina ranije? Počeo je trenirati upravo na nagovor Jaše Bakova, ali samo nedjeljom, jer je ostalim danima bio na vježbama i predavanjima. Kako nije imao stipendije, preko ljeta morao je raditi kako bi se školovao. Kad je u studenom 1954. godine, poslije samo nekoliko treninga, na klupskom natjecanju skoro za dva metra premašio rekord BiH, uz opće čuđenje, trener Bakov mu je uspio ishoditi stipendiju da može trenirati. Tako se Božo u pravom smislu riječi sportom počeo baviti tek u 26. godini života, 1955. Ekspresno je iste godine na Balkanijadi u Istanbulu osvojio srebrnu medalju, bacivši koplje na daljinu 62,96 metara. Međutim, kako stipendija nije bila dovoljna za studij, ponovno je u ljeto 1956. i 1957. morao raditi kako bi se školovao. Rastrgan između studija, posla i sporta Božo, da ne izgubi stipendiju, treću godinu na Šumarskom fakultetu upisuje u Beogradu, ponovno mora raditi kako bi studirao. Nova nevolja bila je ozljeda u travnju 1958. godine, zbog koje je imao prisilnu stanku. Tada je nastupao za beogradski Partizan. Moglo bi se reći da je s pravim treninzima počeo tek u zimu 1958./59., kada počinje vježbati u teretani pod trenerskim nadzorom. Zahvaljujući novom načinu treniranja, najprije u lipnju u Subotici, a zatim u srpnju, postavlja nove državne rekorde 73,93, pa 75,34 metra. U listopadu iste godine na Mediteranskim igrama u Beirutu osvaja srebrnu medalju. Prvak Balkana postao je u rujnu 1961. godine u Beogradu. Rezultat karijere, 76,74 metra postavio je 1964. u 35. godini života. Božinoj sportskoj karijeri u 36. godini života presudila je ozljeda ramena. Unatoč relativno kratkoj karijeri zbog kasnog početka, Lipnjak Božo Miletić postigao je pravo sportsko čudo. Rekord BiH pomjerio je za čak 19,94 metra, a jugoslavenski za 3,88 metara. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije nastupao je od 1955. do 1965. , dok je državni rekord držao od lipnja 1959. do rujna 1970. godine. Za vrijeme studija u Beogradu Božo je upoznao Danku Končar, profesoricu književnosti, nećakinju narodnog heroja Rade Končara koja je odrasla u sirotištu u Beogradu, s kojom se vjenčao 1961. godine. (Iz iste obitelji je hrvatski poduzetnik Danko Končar, vlasnik Brodotrogira). U Sarajevo se vraća zaslugom Emerika Bluma, utemeljitelja nekada moćnog Energoinvesta. O supruzi, koja se mlada razboljela, skrbio je punih 37 godina, doznajemo od gospođe Slavice. Za Božino i Slavičino upoznavanje zaslužan je još jedan proslavljeni atletičar ovih prostora, Ivan Ivančić. - Ivančić je bio jako sretan kada sam pristala doći u Ljubuški - kaže gospođa Slavica, rođenjem Zagrepčanka, inače medicinska sestra u mirovini, te nastavlja: - Kazao mi je da njegov veliki prijatelj Božo živi sam te bi mu trebao netko za vođenje kućanstva. Tada sam većinom živjela kod sina u Beču. Na kraju sam pristala. S Ivančićem, koji se u međuvremenu razbolio i umro, j moj pokojni muž i ja bili smo jako dobri. U Ljubuški sam došla 2010., najprije vidjeti kako izgleda, a onda odlučila ostati. Kasnije smo se Božo i ja dogovorili da se vjenčamo. Bez obzira na povremene zdravstvene probleme do unatrag godinu dana, Božo je bio dosta dobro, a onda je demencija uznapredovala. Tu sam s njim, nastojim mu pomoći… - naglašava brižna gospođa Slavica. Napuštajući stan prvaka Balkana Bože Miletića, razmišljamo o jednom - što bi bilo, bez obzira na kasni početak, da se tijekom studija nije morao sam uzdržavati, da nije morao nedovoljno jesti za jednog sportaša? Bez sumnje, bila bi to plima rekorda, vjerojatno i svjetskih!

Dušan Musa / Večernji list

0 komentara:

Objavi komentar

Komentari koji sadrže uvredljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.