Kako mi miriše Ljubuški?
Miriše mi proljećem davne 1967., kad zaplakah u rodilištu moga grada. Glavom prema dolje i nogicama u zraku ispreplepetenim s prstima babice Anđelke. Najprije zaplakah glasno, da majka odahne, a onda oslobođen viška pupčane vrpce, povukoh na nos i usta miris koji opija, zavodi i hrani.
Pomirisah Ljubuški.
Pomirisah asfalt što će se topiti na vrelini ljeta , pomirisah vrevu starog pazara ponedjeljkom i balegu magaraca iz “posrane ulice”. Pomirisah žuto zlato iz kolone na ulazu u “duvansku ” i gulaš kod Bore preko puta” velikih letava “.
Pomirisah bukvar i veseli torbačić iz knjižare i vjence od ježovine, što se pod nokte uvlače do krvi, koja se mješa sa suzama za pokojnicima.
Pomirisah knjižnicu na mjestu gdje se sada kočoperi prekrasan hotel i slova i riječi pomirisah što će me tako uporno pratiti kroz život.
Pomirisah grad.
Draču i cmilje, kadulju i vrisak, visibabe, ljubičice, ljubicu, pelin i med, slatko od dunja i gorko od sudbine.
Pomirisah život.
Kako mi miriše život? Miriše mi ljubavlju i nadom, od koje nikad neću odustati. Možete me vrijeđati i ponižavati, možete mi imputirati sve ono što nisam i što nikada neću. Ja ću se opet nadati i ljubiti. Mirišem i večeras ovaj svoj grad i njegove ljude, sve njegove ljude prosute sudbinama diljem planete.
Mirišem i znam , gdje god bio ,bilo koju zemlju gazio i jezikom se služio , samo onaj prvi miris kada te oslobode pupčane vrpce , a ti povučeš iz sve snage i pomirišeš Ljubuški. E taj te miris prati i pratit će te dok dišeš .
I da, nemoj nikad pokušati prevariti svoj grad. Ljude možda i uspiješ (nemoj ni njih, molim te), ali grad ne. On nas prepoznaje po mirisu, baš kao i mi njega. I nada nam se, baš kao i mi njemu.
Kako mi miriše Ljubuški?
K’o ni jedan, jadan ne bio!
Hip.ba / Facebok/Slaven_Paća_Grbavac
0 Primjedbe