126. broj Hrvatskih sveučilišnih novina Universitas donosi intervju s dr. Antom Čuvalom, hrvatskim emigrantom i uglednim povjesničarom s bogatom akademskom i publicističkom karijerom u SAD-u. Intervju, uz dozvolu Universitasa, prenosimo u cijelosti.
Hrvati trebaju i mogu biti sol svijetu
Hrvati u Americi, premda ne tako brojni kao neki drugi, imali su i imaju zdrav ponos na svoje ime, podrijetlo, svoju kulturnu baštinu i svoj doprinos Americi. Zato, u Europskoj uniji i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo!
Ante Čuvalo rođen je 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju je pobjegao 1965., a sljedeće godine stigao u SAD gdje je studirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao povijest na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972. Bio je djelatan na raznim poljima u hrvatskom iseljeništvu. Među ostalim, triput je biran za sabornika u Hrvatskom narodnom vijeću; bio je tajnik pa predsjednik Udruge za hrvatske znanosti u Americi i dopredsjednik Hrvatske akademije u Americi. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers. Izdaju svoje knjige i drugih autora na hrvatskom, engleskom i španjolskom.
HOD PO SVIJETU
Čovjek ste golema iskustva. Nagledali ste se žalosti i radosti. Kroz život ste napravili krug po svijetu i vratili se u domovinu. Kako se osjećate danas u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj?
– Da, davno je to bilo. U nedjelju navečer, 12. prosinca 1965. (još je zloglasni Ranković bio na vlasti), poslije odsluženja vojske u Srbiji, krenuo sam vlakom iz Zagreba do Rijeke. Prešao sam Sloveniju, te “solo” po noći pješice preko granice stigao u Italiju. Za današnju hrvatsku mladež, za naše i vaše studente, to mora zvučati kao neka, pomalo suluda i romantična mladenačka pustolovina. Ipak, bila je to surova stvarnost. Bježeći preko granice u hladno zimsko predvečerje, naletio sam na dvojicu graničara i njemačkog ovčara (od kojeg me spasio papar), ali sam uspio pobjeći. Mlađi povjesničari valjda će se pozabaviti pitanjima: koliko je Hrvata u poraću uspjelo pobjeći i prošlo logore, koliko je uhvaćeno i kažnjeno, ne samo zatvorom nego i trajno obilježeno kao državni neprijatelji, a i koliko ih je izgubilo živote ili bilo ranjeno u pokušajima bježanja. Sve je to dio hrvatske povijesti.
Poslije izbjegličkih logora, prošao sam taj “široki svijet” i upoznao uglavnom sve tadašnje djelatnike u hrvatskoj političkoj emigraciji. Bio sam sabornik u Hrvatskom narodnom vijeću. Kucao sam zajedno s drugima na puno vrata i na razne načine nastojao raditi, koliko se znalo i moglo, za ideale slobode i samostalnosti, bez koje smo i mi Hrvati u svijetu bili poniženi. Da ovo ne ostane mladima zagonetno, dat ću im najočitije primjere. Čim sam u Trstu stupio u prvu komunikaciju s mještanima odmah sam za njih bio “Slavo” a ne “Croato”. Odmah su me ponizili i uvrijedili. Oni i drugi u svijetu služili su se i služe jednadžbom: nema vas na zemljovidu svijeta, dakle ne postojite. Zato smo neprestance morali tumačiti da nismo “Jugoslaveni”, da to nije nacija nego prolazna državna tvorevina. Znali smo biti i sarkastični pa kad nam netko kaže “pa tamo ste rođeni”, mi bismo uzvratili, da se njihovo dijete rodilo u štali zar bi ga zvali konjem! I još jedan primjer: susreo sam neke Hrvate koji su bili vrhunski znanstvenici na američkim sveučilištima. Znao sam da su u srcu domoljubi, ali radi “opreza” su svoje hrvatstvo “zamrznuli” sve do 1990. Nisu se osjećali slobodni od jugo-komunističke ruke ni u Americi. Zato je nezavisnost hrvatske države neizmjerno važna i za Hrvate u svijetu. Ne trebaju stalno tumačiti što nisu, nego biti ponosni na ono što jesu, oni i njihovi potomci.
Na tom “kružnom putovanju” od domovine i nazad, bilo je tu izbjegličke radosti i žalosti, pa i tragedija, ali nisam nikad posumnjao u ideale slobode. Zato sam sretan da su ta olovna vremena prošla. Pali su europski totalitarni režimi i državne tvorevine, a san o hrvatskoj slobodi postao je stvarnost. Sretan sam zbog hrvatske mladeži da ona ne mora prolaziti ono što smo mi stariji prošli u domovini i u svijetu.
Na hodu po svijetu sigurno ste, poput mitskoga Odiseja, mimoišli mnoge kušnje i nevolje. Jesu li vas neke nevolje, osobito političke, dočekale i u domovini? Jeste li zamišljali Hrvatsku boljom nego li je danas?
– Itekako sam sanjao, kao i svi domoljubi, “drukčiju i bolju Hrvatsku”. Ovo stavljam u navodnike, jer je ovdje riječ o ljudima, a ne o zemlji, koja je zaista lijepa i prirodno bogata. Očekivao sam da će i nakon konačnog oslobođenja plamsati domoljublje i želja za temeljitom obnovom Hrvatske, da će biti više nesebičnosti i više spremnosti graditi zajedničko bolje sutra. U tim mojim snovima već sam 1989. predviđao i probleme na koje je trebalo računati. Na neke od njih upozorio sam u Hrvatskoj reviji 1990. Istaknuo sam da će biti potrebna i “druga revolucija”, koja će biti teža od osloboditeljskog rata. A to je “revolucija” promjena mentalnoga sklopa i oslobođenje od nasljeđa koje se kod Hrvata nataložilo kroz noviju povijest. Ovakav nehaj vladajućih struktura za sudbinu hrvatskoga naroda i države nisam očekivao. Ali kad pogledamo samo Hrvatski sabor i vidimo kakva je pjena (svaka čast iznimkama) isplivala na političkoj površini, nije se ni čuditi.
DRUGA REVOLUCIJA
Nakon samostalnosti promovirali ste u našoj javnosti tezu o “drugoj revoluciji”? Je li to nešto slično pozivu na duhovnu obnovu koji su tih godina upućivali kardinal Kuharić i predsjednik Tuđman? Što ste mislili pod tim pojmom “druge revolucije”?
– Kad sam govorio i priželjkivao “drugu revoluciju” mislio sam na šire promjene od same duhovne obnove. Što se tiče Crkve i vjere, znalo se da će poslije raspada komunističkog režima Crkva imati veće slobode i šire polje rada, ali sam predviđao da će i Crkva imati poteškoća u prijelazu iz totalitarističkoga u pluralističko društvo. Ukratko, pluralizam je i Crkvi “zakomplicirao život i rad”. Ideja o potrebi “druge revolucije” bila je rezultat spoznaja što se dogodilo diljem Južne Amerike, a i drugdje u post-kolonijalnim vremenima. Naime, kolonijalizam je bio pobijeđen, revolucije su uspjele, ali novonastale države i društva nikako “na zelenu granu”, ni nakon 200 godina! Kolonijalistički mentalitet nastavio je živjeti i u novim okolnostima. Naime, sinovi nekadašnjih kolonijalista su se “snašli”. Zadržali su važne poluge moći, ostali su umreženi i izmiješali se s novonastalom revolucionarnom kastom koja je vrlo brzo izgubila ideale za koje se borila. Novostečena moć ih je opila. Mijenjale su se vlade, događali državni udari, donosili novi ustavi i zakoni, a u biti se nije mijenjalo ništa. Istina hrvatske prilike su nešto drukčije, ali i kod nas nije došlo do potrebnih dubljih promjena: gospodarskih, političkih, ideološki, odgojnih, mentalnih. Bojim se da će i kod nas zadugo ostati zadah kolonijalizma i komunizma. Moglo je i trebalo biti drukčije i bolje, puno bolje! Mlađi naraštaji trebaju se uhvatiti u koštac s stvarnošću, raditi, boriti se, pobijediti i osigurati sebi i drugima bolju budućnost u Hrvatskoj, a ne negdje u bližem ili daljem svijetu.
Što kao malobrojan narod Hrvati mogu značiti u svijetu?
– Odgovorit ću anegdotom. Kao dopredsjednik Vijeća za nacionalne skupine u državi Michigan godine 1974. bio sam pozvan u Cleveland na veliki skup predstavnika urbanih etničkih skupina u Americi. Nakon izlaganja za sve prisutne podijelili su nas u radne skupine. Našao sam se među Poljacima, Talijanima i Ukrajincima. Sudjelovao sam u diskusiji i predlagao što bi se moglo i trebalo poduzeti za očuvanje etničkih naseobina i identiteta u velikim gradovima. Iznenadio me jedan američki Poljak koji je javno pohvalio Hrvate. “Vas Hrvata nema koliko nas drugih, ali ste kao sol i papar u hrani. Bez vas bi hrana bila bljutava!”
Zahvalio sam mu na tako lijepom komplimentu Hrvatima. Ali sol ne smije obljutaviti i papar ishlapiti! Naše ideje, polet i aktivizam bile su kao začin tom zajedničkom multietničkom radu. Mislim da je čovjek s pravom tako nešto i zaključio. Bili smo i ostali prepoznatljivi u Americi, ne po nekim negativnim tendencijama, nego po radu, solidnoj obiteljskoj tradiciji, odgoju mladih, uspjesima u znanosti, katoličkim župama, školstvu, športu i slično. Hrvati u Americi, premda ne tako brojni kao neki drugi, imali su i imaju zdrav ponos na svoje ime, podrijetlo, svoju kulturnu baštinu i svoj doprinos Americi. Zato, u EU i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo! To bih posebice preporučio našim mladim ljudima koji su već otišli ili jedva čekaju poći tražiti sreću u svijetu. Nemojte sami sjeći svoje korijene, nego ih stalno dohranjujte i jačajte gdje god bili. Nemojte zaboraviti tko ste i od kuda ste. Neka vam Hrvatska bude stalno boravište, a sve drugo privremeno. Bit ćete sretniji i plodovi će vam biti bogatiji. To govorim iz osobnog iskustva.
VAŽNOST ISTINE O PROŠLOSTI
Uporno ističete da je za hrvatsku budućnost važna istina o prošlosti. Zašto je to važno?
– Kako su Hrvati dugo živjeli u državi u kojoj je sve hrvatsko bilo sumnjivo, kod mnogih se i danas u slobodnoj državi osjeća opreznost kod spominjanja Hrvatske i što je hrvatsko. Oni koji su služili vojsku u JNA dobro znaju kako je bilo škakljivo reći “tisuća”, “siječanj”, “točno” i slične hrvatske riječi. Za režim su to bili signali “ustaštva”! Ali i danas, na primjer, (pre)često na HTV slušamo o “našoj zemlji”, “našoj granici”, “istočnim dijelovima zemlje”, koliko je vozila “ušlo u našu zemlju”, “u našoj regiji” i slično. Ili, ako “previše” rabimo neku hrvatsku riječ koja je bila politički nekorektna za vrijeme jugo-režima to se tumači kao znak ekstremizma. “Pa nećemo pretjeravati, mogli bismo nekog uvrijediti”! To nije samo manjak zdravog ponosa, nego i dokaz da još živi nametnuti nam osjećaj opreznosti i krivnje, te samovoljno i podanički prihvaćamo samocenzuru.
U Hrvatskoj se sustavno stvaralo i stvara ozračje u kojem izgleda da je svatko nezadovoljan, ne samo domoljubi i branitelji koji su ratovali, ginuli sanjajući bolju i drukčiju Hrvatsku, nego vlada negativizam na sve strane. Jedni su nezadovoljni jer im je i ovakva Hrvatska previše “hrvatska”. Oni bi najradije ovoj državi promijenili ime.
Drugi u svom avangardnom blagoglagoljivom “progresivizmu” totalni su konzervativci – gledaju unazad i maštaju kako bi bili sretni da im se vrate stara jugo-titoistička vremena. Zato sa smetlišta povijesti vade crvenu petokraku i visoko podižu kao simbol “bolje budućnosti”. Ovo puno govori o njihovoj “viziji” za nove generacije!
Treća skupina koja sije pesimizam smatra da je Hrvatska zaostala, a Hrvati zatucan narod kojeg oni, po uzoru na najnovije ideologije (sekularne religije), žele izvesti u “svjetliju budućnost”, slično kao što je nekoć Komunistička partija predvodila radničke mase, a znamo gdje ih je dovela! Ovi ne gledaju toliko unatrag, ali za njih revolucija traje. Ona bivša nije obavila dobar posao. Treba u ime novog “otvorenog” društva rušiti sve strukture, posebice obiteljske, vjerske i nacionalne, sve što je zaostalo. Oni bi rekli “fašističko”. Mnogi mlađi olako se nalijepe na takvu “revoluciju” potpune slobode od svega i svačega, na revoluciju relativizma, jer je tu riječ ne samo o ideologiji, nego i o psihologiji, golemu novcu koji netko u to ulaže i novim sredstvima masovnog javnog priopćavanja. Čini mi se da mnogi mladi nisu ni svjesni ciljeva te revolucije koja je nastavak one propale.
Nadalje, najlakše je “pročitati” negativizam onih koji su otvoreno bili i ostali protiv hrvatske državne samostalnosti. Ali je žalosno da hrvatska vladajuća sekta plaća hrvatskim kunama razne anti-hrvatske djelatnosti.
Predaje li se u Hrvatskoj povijest ili, pomalo, i “povijesna historija”?
– U prvom redu u školama mlade treba upoznati s hrvatskom poviješću i kulturnim bogatstvom bez ikakvih predrasuda. Zadugo smo učili iznakaženu hrvatsku povijest. A danas, kad bi trebalo mnogo toga preispitati, odmah nastaje halabuka o “revizionizmu”. U slobodnom svijetu “revizionizam” u povijesti je konstantan jer s novim saznanjima mijenjaju se i spoznaje o prošlosti. Drugo, sve povijesti koje su pisane pod totalitarnim režimima moraju se ponovo dobro “preorati” da bi se napravila “revizija” lažnih podataka, otkrilo što je bilo skriveno i dala nova interpretacija. Ali i poslije pada jugo-režima u povijesnim udžbenicima nastavlja se prešućivanje i oprez, a sad je s nama i politička korektnost. I danas politika (domaća i europska) i ideologija, direktno ili indirektno, zapovijedaju kakvu povijest uče đaci i studenti u hrvatskim školama. A u nekim školama u Hrvatskoj uče neku drugu povijest!
Ovo što se događa s poviješću, gledam ovako. Jedna struja je nasljednica iz bivšeg sustava. Njezini sljedbenici gledaju hrvatsku nacionalu povijest kao uteg koji sputava društvo na putu prema, navodno, boljem, demokratskijem, univerzalnijem i čovjekoljubljivijem svijetu u koji bismo (i) mi trebali konačno ući. Za takve “vizionare”, hrvatska država je bespotrebna slučajnost i korak unazad. Ali ipak im dobro dođe kad je već tu da bi mogli i dalje glumiti intelektualnu “avangardu” i od te države primati kune.
Druga struja, ona domoljubna, danas prihvaća hrvatsku povijest u cjelini i htjela bi, na temelju novih (pred)istraživanja saznati sve što se dogodilo – dobro i loše, te premostiti povijesne razlike i okrenuti se prema budućnosti. Ta struja ima viziju, što bi na engleskom rekli, “back to the future”; pronaći ono što je zdravo u prošlosti i na tim temeljima, čuvajući svoje nacionalnu tradiciju, kulturu, vrjednote i običaje, biti rame uz rame drugima u Europi i svijetu.
U našoj javnosti često se širi beznađe i nekakav kompleks manje vrijednosti. Što u takvom ozračju reći studentima i na koje ih ideale uputiti? Mogu li naši mladi, kao u onoj anegdoti s početka biti sol i papar, plemenito osvježenje gdje god bili i živjeli?
– Hrvatske đake i studente treba što bolje upoznavati sa svijetom onakvim kakav je bio i kakav je danas. Svijet moje generacije bio je vrlo jednostavan. Živjeli smo u bipolarnom svjetskom poretku i gdjegod su “oni” bili za, “mi” smo bili protiv i obrnuto. Pa i naši hrvatski ciljevi bili su jednostavni (premda veoma teški): sloboda i državna samostalnost. Znali smo tko nas tlači, a i oni su znali tko im je neprijatelj. Danas je sve složenije. Na geopolitičkoj sceni prešlo se u multipolarnost, koja se ne mjeri samo vojnom silom. “Svijet” danas traži ravnotežu i stabilnost, ali se ne vidi ništa stabilnog na pomolu.
Pojavile su se nove ideologije i sekularne religije. U tome je puno staroga i samo je novo pakiranje, a u ovom “postmodernom” vremenu “pakiranje” i je najvažnije. Svatko ima pravo na svoju “istinu”, sve je relativno. Navodno, današnji čovjek je autentičan kad je istinit prema sebi, a ne prema realnosti, kad živi u skladu s onim što osjeća ili vjeruje da je istina. Što ćemo kad nam se “istine” sudare? Moć je zakon! A ima raznih vrsta moći! Hrvatski studenti trebaju pratiti sve što se događa u svijetu i oko njih. Trebaju biti svjetski i istodobno svoji! Neka dobro biraju što uvoze jer danas je svjetsko tržište puno raznog smeća kojega se može uvesti s jednim “klikom” na računalu. U Hrvatskoj imamo puno prodavača magle i svi bi htjeli izmanipulirati i ujarmiti mlade. Znam da su naši mladi bistri i sposobni, ali neka se paze zlonamjernih “vizionara” budućnosti.
POTPORA FAKULTETU HRVATSKIH STUDIJA
Podijelili ste s javnošću svoju radost što je utemeljen Fakultet hrvatskih studija i uputili premijeru otvoreno pismo s jasnom potporom tom fakultetu. Zašto?
– Podržao sam Hrvatske studije, odnosno danas Fakultet hrvatskih studija, radi sljedećeg: Znamo tko “drma” i kakav mentalitet vlada na Filozofskom fakultetu. Ovdje ne mislim na iznimke nego na njegovu opću orijentaciju. Koliko zapažam, očito je da se na tom fakultetu povijest “pakira” po ideološkoj orijentaciji i aktivizmu profesora. Ali vjerujem da su naši studenti zrele i kritične mlade osobe, da misle svojom glavom, i ne može im se prodati “rog za svijeću”.
Fakultet hrvatskih studija može puno pridonijeti da danas hrvatski studenti, a sutra profesori i odgojitelji, zavole svoju povijest i kulturu, da se u njoj osjećaju komotno, kao i u svojoj državi Hrvatskoj, a ne da bježe od svoje prošlosti i svoje domovine.
Ta ustanova se rodila, rasla i postala fakultet. Očito je da nekima ti studiji smetaju, ponajviše što su “hrvatski”. Možda neki imaju i druge razloge pa ga ne podržavaju. Po mom shvaćanju, takvu ustanovu, koja je već ostvarila dobre rezultate i ima velik potencijal, ne treba mrcvariti i gušiti, što bi značilo i razgon tolikih studenata, profesora i zaposlenika, nego joj omogućiti i “dati ruke” da se razvije u što jaču i kvalitetniju obrazovnu i znanstvenu instituciju. Ljude u vodstvu tog fakulteta pobliže i ne poznajem, ali sam od početka smatrao da HS, odnosno FHS, ima vrlo pozitivnu ulogu u današnjim vremenima i u budućnosti u Hrvatskoj.
Zbog čega još tako eksplicitno podržavate Fakultet hrvatskih studija?
– Kao osoba koja je dugo živjela i radila u svijetu, tri su konkretna razloga što sam dao javnu potporu Fakultetu hrvatskih studija. Prvo, znam da mnogi roditelji naših mladih Hrvata iz svijeta žele i nastoje da im djeca ili unučad pođu u Hrvatsku i upišu barem po koji predmet iz hrvatskog jezika, povijesti, kulture… Suradnja se može i treba uspostaviti s raznim sveučilištima da takvi tečajevi budu priznati u svijetu. Za organiziranje ovakvih programa FHS je najprikladniji. Ako već nemaju, barem neke predmete bi trebalo predavati i na engleskom. Drugo, u svijetu već postoje sveučilišne katedre za hrvatske studije, u prvom redu za hrvatski jezik (Australija i Kanada) i najlogičnije je i najpraktičnije da oni koji rade na postojećim takvim ustanovama uspostave čvrstu i stalnu suradnju s Fakultetom hrvatskih studija. Također, bilo bi poželjno da Hrvatska akademija Amerike i Udruge za hrvatske studije u Americi naprave poveznicu s FHS-om. Iz iskustva znam kolika je muka uspostaviti konkretnu suradnju s visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj, a još teže s ministarstvima! Fakultet hrvatskih studija bi mogao biti važna poveznica na tom polju. Treće, FHS je uveo studij hrvatskoga iseljeništva i demografije. Dakle na tom fakultetu posvetit će se posebna pozornost proučavanju hrvatskoga iseljeništva na jednoj strani, a na drugoj, studenti već sada imaju priliku pohađati predavanja o tom dijelu hrvatskog naroda, koji je (pre)često ne samo ignoriran, nego još ga se svjesno ili podsvjesno smatra “opasnim” ili čak “neprijateljskim”. Ako osobno mogu doprinijeti jačanju suradnje između iseljeničkih ustanova i udruga s Fakultetom hrvatskih studija, vrlo rado ću to napraviti. Smatram da je to na obostrano dobro.
Kakva je Vaša poruka mladima? Kako očuvati radost i nadu, kako odgovoriti na izazove budućnosti?
-Mladi, stvarajte i čuvajte obitelji! Zapad se odriče svojih kršćanskih korijena i višetisućitog civilizacijskog nasljeđa, pa čak i obiteljske tradicije. Ne bojte se obiteljskoga života, jer to je temelj društva i izvor osobne radosti.
Budite znatiželjni, uporni i radišni. Imajte visoke ciljeve i moralne principe. Imajte sluha za zajedničko dobro, budite domoljubi i čovjekoljubi. Budite dobro ukorijenjeni u svjetsko i hrvatsko kulturno nasljeđe, ali uvijek ponosni na ono tko ste i što ste. Ne dajte se ušutkati i zastrašivati. Budite vertikale svoga vremena, naroda i društva. Stara poslovica veli: “Svako vrijeme ima svoje breme.” I vaše vrijeme je (i bit će) bremenito. Učite i sazrijevajte u zrele i sposobne ljudi koji se ne boje života i budućnosti, koji se znaju nositi sa svim poteškoćama. Ne bojte se ni sadašnjosti ni budućnosti, ne bojte se života!
Obično se kaže da s izumom pisma počinje povijest, ali povijest je počela kad je čovjek počeo sanjati, stvarati i krojiti vlastitu budućnost, koja je imala dobru i lošu stranu. Upravo po mjeri čovjeka!
Čovjek je jedino stvorenje koje može sanjati o nečemu višem i boljem. Nemojte sanjariti, nego imajte velike snove za sebe i druge koji su s vama na životnom putu. Ne odustajte od snova niti se umarajte radeći da ih ostvarite. Kad prestanete sanjati i stvarati, znak je da prestajete živjeti. Ne ostarite mladi! Postoji američka izreka: Nemoj zapaliti kuću da bi ispekao odojka! Čuvajte i gradite, nemojte biti palikuće radi trenutačnih probitaka i želja.
Narod.hr / Universitas
0 Primjedbe