Kašče je selo u sastavu grada Vrgorca i administrativno pripada naselju Stilja. Nalazi se uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom, a broji 34 stanovnika koje nam je Damir Granić gotovo poimenice nabrojio, piše Slobodna Dalmacija.
– Pantin vrime kad nas je u školu išlo stotinu i dvadeset, a danas se škole pretvaraju u staračke domove. Nikad nisan odlazio živit van sela jer meni je ovde fenomenalno. Možda bi nekome bilo grozno zato što nema trgovine, nema kafića i bez auta ne možeš nigdi, ali ko da u gradu možeš bez auta?
Ko da je lako iz Makarske doć do Velikoga brda?
 |
| Zdravko Primorac i Damir Granić |
– Kćer Kate putuje na posal u Makarsku, fizioterapeutica je u Apfel Areni, pa bi, ne samo zbog nje, volio da nam je put malo bolji i širi. Uvik su ljudi iz Kašča gravitirali Makarskoj iako su Ploče i Metković bliže.
Jedno smo od rijetkih sela u Vrgorskoj krajini gdje nema kuća za odmor, a ono što nam je najpotrebnije je repetitor. U selu imamo i sušaru mesa, ali kad čovik pet dana nema telefonskih veza ni signala kako će poslovat? Osin toga, meni ne fali ništa. Osjećan se sigurno i zaštićeno jer nadzornih kamera ima iza svakog busena – kaže Damir Granić.
STROGI SU PROPISI
Blizina granice je upravo ono što je, po mišljenju Joze Filipovića, ovaj kraj i uništilo.
– Šta ću išta radit kad za donit vriću kumpira moran proć sto kilometara okolo na Crveni Grm? A eno di mi je zemlja, nema pedeset koraka odavde. Žalili smo se policiji u više navrata, ali takvi su propisi. Ako te volja kršit zakon i prić granicu, doće ti na kućnu adresu kazna od tristo eura. Toliko mi je penzija.
I sad umisto da pilamo svoja drva, mi ih kupujemo. Prije si radio u poduzeću i sadio duvan i krumpir, obrađiva loze i kad bi to proda moga si kupit frezu ili štogod za kuću. Ima san trideset ijada loza, a sad je ledina jer ne mogu doć na svoje. Otkad imamo Hrvatsku, nemamo zemlju. Prije si za kilo grožđa moga kupit litar benzine, a sad su tri kila grožđa malo za litar benzine.
Meni nije tribalo ić u Njemačku jer san moga živit od svog rada. U Zavojanima u pogonu su plaće bile ko u Njemačkoj, moga si dignit kredit i vraćat ga, a da ne bi osjetio na standardu.
Sad ne mo‘š živit ni od plaće ni od penzije. Danas naše žene odu “na sezonu” u Makarsku, ujutro ih pokupi bus i navečer vrati. Koliko je to radnih sati? I za koje pare? Je li to isto ko u Njemačkoj?
I još nešto, prije bi u inozemstvo išlo muško, a nema kuće iz koje makar jedan član obitelji šezdesetih godina prošlog stoljeća nije iša u pečalbu, a sad idu cile familije. Oće li se njihova dica vratit u Hrvatsku? Neće! Dica će govorit engleski ili njemački jer su tamo odrasli. Nema spasa ovoj zemlji! Neman ništa lipo reć za vrime u kojemu živimo ni za one koji su uništili budućnost naše dice – ističe Joze Filipović.
 |
| Joze Filipović: Nema spasa ovoj zemlji |
Da je problem s granicom ozbiljan, potvrđuje nam i njegov susjed Ante Filipović.
– Ovde prije nije bila granica nego su je pomakli i ušli u naš teritorij. Blizina granice ometa i signal za mobitel jer se stalno miša s EROnetom. Čak i kad sjedite u kući, odjednom dobijete obavijest da ste u Bosni i Hercegovini te vam skinu novac s računa. Osin toga, kad god su neki radovi na vodovodu, nama nestane vode, a plaćamo najveću cijenu po kubiku. Dok sve to poprave, procuri dva kubika zraka koji također plaćamo – veli Ante.
DONJE I GORNJE SELO
Čini se da je Kašče jedno od rijetkih mjesta gdje čist zrak ima svoju cijenu. Međutim, Zdravko Primorac za svoje selo ima samo riječi hvale:
– Živin s obitelji u Vrgorcu, ali moje Kašče je raj na zemlji! Svaki vikend san ovde, imam tri odrasla sina i ako im spomeneš nešto loše o Kašču, u oči će ti skočit. Kad su bili manji pitali bismo ih žele li na more? Nisu nigdi tili, samo na selo u babe. Kad nam je sin reka da ima djevojku, mi došli reć babi, a ona je za to znala šest miseci prije nas.
I kad su bili tinejdžeri, tukli su se ko će s babon noćit u sobi. Dica odavde su jako vezana za selo i vikendom dođe puno ljudi. Ali da ne govorimo uprazno, sad će gradele, ostat ćete na ručku! – kaže Zdravko, a njegova supruga i susjedi međusobno se nadvikuju tko će nas bolje ugostiti.
Zdravko nam pokazuje kuću Dragana Primorca (liječnika, profesora i bivšeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH), koja se, nakon uspostavljanja granica, nalazi u Donjem Kašču koje administrativno pripada općini Ljubuški. Mnogi ni danas ne mogu razdvojiti Kašče na Donje i Gornje, ali granica je jasno postavljena, a zakon neumoljiv.
Iako nam je automobil prokuhao od Prapatnica do Kašča, malo zbog loše ceste, malo više zbog lošeg auta, put je vrijedio napora.
Kad sjedite u dvorištu kuće koja se nalazi u Hrvatskoj, a pogled vam bježi na bor poviše kuće za koji saznajete da je u Bosni i Hercegovini, nije vam žao truda. Jer Kašče je selo kao s razglednice i ako na tren prestanete govoriti, jedini zvuk koji možete čuti je pjev ptica i nestašni smijeh trogodišnjaka koji je došao u posjet svojoj babi. Jedno je sigurno – dok je baba, bit će i Kašča!
3 plusa
• babe
• gostoljubivost mještana
• ljubav mlađih generacija spram sela
3 minusa
• granica više razdvaja nego spaja
• nedostaje repetitor
• skupa voda
Dada Batinić / Slobodna Dalmacija
0 Primjedbe