Takvi, kakvi već jesu, lakše bi u Beču napravili šlag na kavi nego revoluciju. Oni, jednostavno, ne ruše autoritete: niti se bune protiv bečkog protektorata OHR-a, niti protiv kolonijalnog mentaliteta kojeg s ponosom nose kao povijesnu narodnu nošnju.
Bošnjaci, s druge strane, jednako emotivno navezani na Istanbul, ne shvaćaju kad ih netko zove na otpor protiv nove turske kolonizacije. Ipak, možda se nakon srpskog otcjepljenja i konačne propasti Daytona sjete kako ne bi bilo loše pronaći vlastiti politički diskurs koji neće počivati na tiraniji nad Hrvatima. Možda shvate da imaju jedinstvenu priliku postati politički most između Europe i Bliskog istoka, umjesto da ostanu blijeda kopija svojih susjeda – politički nezreli, nesposobni artikulirati vlastitu slobodu.
U tom smislu, možda je dobro da Federacija BiH opstane baš ovakva kakva jest – kao neuspjeli projekt, kao posljednja kolonija Europe, kako bi oba naroda konačno shvatila da su jednako nebini, da su podrug Europe, nepolitični, jednako nespremni na istinsku slobodu, jednako zarobljeni nostalgijama svojih bivših gospodara.
Državu, kaže Nijemac Max Weber, čini monopol legitimne sile. Vlast koja nije sila nije vlast nego folklorno društvo. Hrvati u Bosni i Hercegovini danas su upravo to – jedno folklorno društvo bez instrumenata sile, institucija i, zapravo, bez ikakve vlasti.
Imaju mise, imaju križeve, imaju fratre i derneke, imaju svijeće i cvijeće, imaju frazu “na jedan poseban način” imaju dva vjerska TV kanala i jedan koji se trudi biti nacionalni ali nemaju ono što bi ih činilo političkim narodom – moć da donose i provode odluke. Te fizičku silu da brani te odluke,. U prijevodu: država im je reducirana na pravo izbora između „Očenaša“ i „Zdravo Marije“.
Republika Srpska ima Dodika i policiju. Kad Dodik odluči izbaciti Sud BiH i SIPA-u, onda Sud BiH i SIPA mogu samo gledati.
Hrvati, kad bi pokušali isto, ne bi stigli ni na pola puta do Gospe Lurdske prije nego bi ih OHR, Sarajevo i međunarodna zajednica podsjetili da ne postoje.
Srbi su iz Daytona izašli s institucijama, Bošnjaci iz Sarajeva vladaju institucijama, pri čemu im je hrvatska prava poklonio OHR a Hrvati iz svega toga izašli su s grobljem na Bilima, maškarama, Danima pobijenih fratara i jednom tamburicom.
Što su Hrvati izgubili? Prvo Herceg-Bosnu – valjalo ju je ukinuti jer je bila previše “etnička”, pa sad Hrvati imaju “multietničku” Federaciju, što znači da ih je netko vratio u položaj kmetova bez da ih je i pitao. I još se time hvalio. Recimo Mate Granić. “Na prevaru smo ih” – tako je govorio. I oni opet za njeg glasuju. Pa ko nas jebe reći će pametan netko.
Potom Hrvatsku samoupravu – onu iz 2001. koju je Wolfgang Petritsch poslao na političko groblje za manje vremena nego što treba Mate Bulić otpjevati “Domu mom”.
Tako je hrvatska autonomija završila pod čizmom međunarodnog protektorata i sarajevskog pravosuđa. I danas im predsjednik Jelavić , živi , na pravdi Boga, prognan u Hrvatskoj a oni Schmidta oslovljavaju s “gospodine”.
Isusu toliko puta nisu rekli “gospodine”.
OHR je zatim izgradio protudaytonski izborni , pravosudni te medijski sustav tako da Bošnjaci dominiraju na svim poljima. Pri čemu FTV vodi prototerorist dok je s čela OSA-e tek nedavno skinut gori od njega.
Tako Muslimani biraju hrvatskog člana Predsjedništva, što je otprilike kao da Hajduku Dinamo bira predsjednika uprave.
Policija i sigurnosne službe Federacije postoje, ali pod uvjetom da njima ne upravljaju Hrvati. Mostar je pretvoren u grad u kojem nitko ništa ne može odlučiti, osim OHR-a, što znači da je Mostar dobio ravnopravnost – svi su jednako nemoćni.
Ko fol su majorizirani a u Mostaru a eno ovih dana pretuklo Hrvata ko zadnju mačku na cesti. I to herojstvom smatraju.
A hrvatska politička elita? Ne zna se točno jesu li došli ili pošli.
Oporba je kukavnija od pozicije. Dodika “republjikanci” optužuju za državni udar. Bolje bi bilo da šute. Tko zna, možda čekaju znak odozgo, možda su uvjereni da će im Bruxelles ili Zagreb riješiti problem. Ili jednostavno misle da politički narod može postojati bez politike, što je jednako razumno kao vjerovati da možeš napraviti čvarke bez svinje.
Srbi imaju institucije, Bošnjaci imaju Sarajevo, a Hrvati imaju pravo da mole. Mogu se sahranjivati, mogu hodočastiti, mogu pjevati i igrati šijavicu, ali ne mogu odlučivati. Oni su slobodni biti podanici. A sloboda podanika je kao vegetarijanska janjetina – nit’ postoji, nit’ se može probaviti.
I zato, ako žele više od derneka i misa, Hrvati moraju shvatiti da će prava dobiti jedino ako ih sami uzmu. Ne apelacijama, ne Bruxellesom, ne čekanjem Zagreba, nego odvažnošću.
Dakle revolucijom. Jer sve drugo je provjereno neuspješno.
Zašto to već nisu učinili?
Možda zato što, duboko u sebi, politički narod nikad nisu ni htjeli biti.
Kmetovski mentalitet preživio je i Osmanlije, i Austrougare, i dvije Jugoslavije. Sad Hrvati čekaju da netko drugi odluči umjesto njih. Tko zna, možda opet Osmanlije.
Narod bez vlasti nema izbora – ili će uzeti stvar u svoje ruke ili će ostati dekoracija tuđe države.
I ako im vlastiti političari nisu spremni ponuditi ništa više od lijepog molitvenika, onda je vrijeme da im se zahvalimo i pošaljemo ih na politički počinak.
Jer Hrvati danas u BiH imaju izbor: biti narod ili folklorna skupina.
Izborite se ili pjevajte.
Povijest će vas pamtiti ili kao junake ili kao bečke dječake.
Za sada ste samo fini bečki dječaci. Tako mali pred Gospodinom. Gospodinom Schmidtom.
Braćo naša.
“O Hrvati”.
Ivan Urkov l POSKOK
0 Primjedbe