Ako je sedam utakmica u 12 dana previše za 20 igrača, kako su na prvom Euru dvanaestorica izdržala njih sedam u 10 dana?

Sve je krenulo još prije nekoliko dana kad je Mateo Maraš u najavi utakmice, za koju je bio na tribinama, na televiziji pričao o "nehumanom rasporedu" koji našu i sve ostale reprezentacije čeka do kraja Eura u Skandinaviji. Onda se koji dan kasnije na to nadovezao pomoćni trener u reprezentaciji, naš negdašnji "ministar obrane", Denis Špoljarić, koji je otišao toliko daleko da je predložio "pobunu igrača" zbog previše utakmica i premalo vremena za oporavak...

No je li to zaista tako, je li raspored na Euru rukometaša "nehuman" ili se tu ipak radi o pretjerivanju? Krenimo s činjenicama, a one govore da je ovaj turnir u Skandinaviji počeo 15. siječnja i da će se zaključiti 1. veljače. Na njemu će pak reprezentacije koje dođu do borbe za medalje odigrati ukupno devet utakmica u 18 dana, dvije u borbi za peto mjesto osam u 16, njih šest koje su ispale u drugom krugu ukupno sedam u 12 dana, dok ih je 12 eliminiranih nakon prvog kruga odigralo po tri u pet dana.

Što se tiče Hrvatske, koja je Euro otvorila utakmicom protiv Gruzije 17. siječnja, dok će posljednju u drugom krugu odigrati u srijedu (28. siječnja) protiv Mađarske, to znači da će naša reprezentacija odigrati najmanje sedam utakmica u 12 dana. Pritom u jednadžbu treba uračunati i to da su svi igrači u reprezentaciju došli iz jakih programa, uglavnom klubova koji tijekom sezone igraju dvije utakmice tjedno.

Iz te perspektive raspored na Euru može se označiti teškim, čak i iscrpljujućim, ali epiteti poput "nehumani" ili "nadljudski" ipak bi se trebali izbjegavati. Jer, kako kaže neslužbena himna rukometne nam reprezentacije, "ako ne znaš što je bilo..."

Naime, na prvom Euru 1994. godine, onom na kojem je sudjelovalo dvostruko manje, ili tek 12 reprezentacija, Hrvatska je na putu do povijesne bronce odigrala sedam utakmica u - 10 dana. Prvo tri dan za danom, onda nakon dana pauze još dvije isto tako, da bi uslijedila dva slobodna dana, pa opet polufinale i utakmica za treće mjesto dan za danom. Reći ćete možda da se danas igra brži rukomet, da su klupske sezone duže i s više utakmica... I bit ćete u pravu. Međutim, isto tako su danas metode za oporavak daleko kvalitetnije nego što su bile prije 30 godina. I još nešto. Hrvatska je na ovaj Euro došla s 20 igrača od kojih se za svaku utakmicu "skidaju" šesnaestorica. U Portugalu 1994. popis reprezentacije činio je - 12 igrača. Dakle, na nekim pozicijama nisu niti postojale druge opcije, odnosno bilo je nekih koji su baš svaku od tih sedam utakmica u 10 dana igrali po 60 minuta. Dodajte, recimo, da se tijekom turnira još ozlijedio ponajbolji igrač te generacije, Patrik Ćavar, pa su ostatak brončanog puta iznijela jedanaestorica.

Slično je bilo i godinu kasnije na Svjetskom prvenstvu na Islandu, gdje je Hrvatska došla do finala i srebrne medalje, odigravši devet utakmica u 14 dana, ovaj put sa širim rosterom od 16 igrača, što je još uvijek četiri manje od ovog danas.

Ako "premotamo" priču do 2003. i još jednog velikog turnira hrvatskih rukometaša, onog na kojem smo u Portugalu osvojili prvo i jedino svjetsko zlato, tamo je reprezentacija sa stožerom koji su činili izbornik Lino Červar, uz trenere Irfana Smajlagića i Mirka Bašića, te po jedan maser i liječnik - dakle, bez kondicijskog trenera - također odigrala devet utakmica u 14 dana. Ponovno sa šesnaestoricom.

Ukratko, ako su Ćavar, Smajlagić, Puc, Perkovac... i kasnije Balić, Metličić, Lacković, Džomba... mogli izdržati sve navedeno, mogu i Martinović, Cindrić, Srna, Šoštarić... "preživjeti" ovo u Skandinaviji.

Sportske novosti