Nažalost – da.
I to ne negdje na rubovima kontinenta, nego u tzv. najrazvijenijoj županiji u BiH: Zapadnohercegovačkoj.
ŽZH danas nema nijednu bolnicu. U hitnim slučajevima stanovnici Posušja, Gruda, Širokog Brijega i Ljubuškog upućeni su na Mostar, Livno ili Split. Vrijeme putovanja često prelazi 60 minuta, osobito u stvarnim uvjetima – gužvama, graničnim procedurama, prometnim čepovima. A medicina poznaje pojam „zlatnog sata“: prvih 60 minuta često odlučuje hoće li pacijent preživjeti i s kakvim posljedicama.
Upravo zato posljednjih dana ponovno se otvara pitanje koje godinama stoji u ladicama:
Zašto Zapadnohercegovačka županija nema barem preteču bolnice – Centar urgentne medicine?
A ne otvaraju ga političari nego neki mladi koji vode stranicu “Vrlo”.
Oni ne zagovaraju novi KBC.
Ne megalomanski projekt.
Nego racionalan, funkcionalan CUM , centar hitne medicine, s hitnim prijemom, transfuzijom, dijalizom i dnevnom bolnicom – na prometno dostupnoj lokaciji između Posušja i Gruda, uz buduću brzu cestu, bez gradske gužve i s mogućnošću širenja.
Iznad toga, stacionarna palijativna skrb i produženi boravak – mjesto dostojanstva, tišine i sunca za one kojima je medicina iscrpila terapiju, ali nije oduzela pravo na ljudskost.
Takav centar ne bi „glumio bolnicu“. Bio bi centar za stabilizaciju i spašavanje: krpanje teško ozlijeđenih, zaustavljanje krvarenja, dijagnostika, procjena. Nakon toga – odluka struke: helikopterom ili sanitetski u Split, Zagreb, Mostar, Banju Luku – tamo gdje pacijent ima najbolju šansu, a ne tamo gdje ga netko politički „gura“. Dakle ZHŽ potpiše ugovore s najjačima u regiji, kupi si helikoptere i hitne slučajeve šalje tamo gdje se procjeni da je najbolje i gdje u tom trenu jave da je hitna operacija moguća.
Jer Zapadnohercegovačka županija je država u državi. I nije dužna sve bolesnike slati u jedan centar. ŽZH ima vlastito zdravstveno osiguranje i vlastito financijsko dostojanstvo, i kao takva neće se pravdati nikome.
Ima pravo odlučivati gdje će njezini osiguranici biti liječeni. To već čini u praksi: mnogi pacijenti idu na dijalizu u Imotski i sami plaćaju dopunsko osiguranje u RH. Sustav time prešutno priznaje da potreba postoji – ali rješenje ostaje izvan našeg prostora.
Pitanje koje se nameće nije samo što se može učiniti, nego i zašto se do sada nije. Ako je ŽZH doista najrazvijenija županija u BiH, ako se stalno poziva na europske standarde, učinkovitost i fiskalnu snagu – onda je teško objasniti kako je normalno da se u hitnim slučajevima računa minuta do smrti, a ne minuta do zdravstvene ustanove. Mi ne shvaćamo da mi vladamo svojim proračunom. Imaš pacijenta kojeg jedino može spasiti Milano? Šaji ga u Milano.
Ovo nije ideološko, ni stranačko pitanje.
Ovo je pitanje života, vremena i dostojanstva.
I pitanje hoćemo li prestati glumiti zapad – ili ćemo ga napokon početi živjeti.
I još jedno pitanje koje se namjerno preskače: je li itko od odgovornih uopće vidio kako danas izgleda interna ili hitni prijem u Mostaru?
Taj sustav već sada nosi teret više od 20 općina. Ljudi čekaju satima, osoblje radi na rubu izdržljivosti, to nisu ljudi, to su vanzemaljci, hodnici su puni, a hitni prijem često funkcionira u režimu trajne krizne medicine.
To nije kritika liječnika i sestara – naprotiv, oni nisu normalni, treba im dati orden za hrabrost, medalju za ludilo i dupli radni staž, ljudi doslovce skapavaju pod teretom koji ne bi izdržala ni daleko bogatija zdravstvena infrastruktura.
U takvim uvjetima slati još i cijelu i to bogatu Zapadnohercegovačku županiju, bez ikakvog vlastitog filtra, stabilizacije i selekcije pacijenata, nije racionalno – ni humano. Time se ne pomaže Mostaru, nego ga se dodatno guši, dok se vlastiti prostor ostavlja bez osnovne sigurnosne mreže.
Zato je ideja Centra urgentne medicine u ŽZH logična i odgovorna: da se hitni slučajevi prvo zbrinu, stabiliziraju i procijene, a tek potom šalju dalje – u Mostar, Split, Zagreb ili Banju Luku – ondje gdje struka procijeni da je najbolja skrb. Time se rasterećuje i Mostar, ali i sustav u cjelini.
Ako već govorimo o europskim standardima, onda je krajnje vrijeme da prestanemo živjeti u iluziji da je „netko drugi“ uvijek rješenje. Sustav koji puca po šavovima nije standard – to je upozorenje.
A Zapadna Hercegovina više nema luksuz ignorirati ga. Primjer smo u svemu, bogme ćemo biti i u ovome.
Treba jasno reći i ovo: čestitke ekipi s Facebook stranice Vrlo vjerojatno Gruđanima i Posušjanima, koji su ovu temu prvi javno, jasno i odgovorno adresirali. Bez politike, bez galame – ali s fokusom na ono što je najvažnije: vrijeme, život i dostojanstvo.
Mi smo se nadali da će ovo ipak doći iz politike.
Al Nada zadnja umire. Umrla je.
Očoto je da u sredini u kojoj se o ključnim pitanjima često šuti ili ih se gura pod tepih, ovakvi istupi pokazuju da još postoji društvena svijest i hrabrost da se kaže ono što svi znamo, ali rijetko tko izgovori naglas.
Ovo je dobar početak. Mladi nam nisu mozgovno odumrli. To je najvažnija stvar.
Sad je red na institucije.
0 Primjedbe