Njihova pobjeda aktualizirala je temu sicanja – tradicijskog, obrednog tetoviranja Hrvatica katolkinja u središnjoj Bosni, a o njihovom nastupu na ovu temu novinar i politolog Tvrtko Milović istaknuo je da je ovo prvi put da su Hrvati (u ovom slučaju Hrvatice) središnje Bosne prikazani kao kulturno dostojanstvena zajednica, a ne netko koga treba sažalijevati ili mu savjetovati iseljavanje.
- Prošlo je više od 30 godina kako je neki glazbenik iz Hrvatske posvetio pjesmu Hrvatima središnje Bosne. Tih ratnih devedesetih Tereza Kesovija otpjevala je “Srebrena Bosno”, vjerojatno jednu od svojih najljepših pjesama, a definitivno najljepšu pjesmu o Hrvatima Središnje Bosne. Pjesmu se danas na žalost ne može čuti u Hrvatskoj, i što je još žalosnije, ni u središnjoj Bosni.
Dok u drugim krajevima od svake pjesme koja spominje njihov kraj prave himnu, u Središnjoj Bosni Hrvati žive drugačije kulturološko naslijeđe.
Za razliku od Hrvata sjevera i značajnog austrijskog i mađarskog kulturnog utjecaja, i Hrvata šireg primorja gdje je dominantan utjecaj Italije, Hrvati središnje Bosne kroz posljednjih 500 godina bili su izloženi najviše osmanskom utjecaju. Druga stvar koja ih bitno razlikuje od (svih) ostalih Hrvata jeste da oni dijele životni prostor sa Bošnjacima i Srbima. Ove činjenice bitno podižu prag tolerancije drugog i drugačijeg, istovremeno naglašavajući nacionalne osjećaje.
Ovaj naizgled suprotstavljen proces kod Hrvata središnje Bosne pomiren je u činjenici da se nacionalni osjećaji zadržavaju u krugu obitelji i zajednice a teško ih je vidjeti “na ulici”. Možda u ovom dualizmu leži odgovor kako je rat u središnjoj Bosni bio najintenzivniji i kako je jedino Središnja Bosna ostvarila održivi suživot nakon rata. Na žalost, ova kulturološka nevoljkost izražavanja vlastitog mišljenja Hrvate središnje Bosne gurnula je u apsolutističko jednoumlje HDZ-a iz čijeg se zagrljaja ne mogu oteti 35 godina.
Kao naizgled slabiji, Hrvati Središnje Bosne su uvijek prvi na udaru bošnjačkog nacionalizma koji središnju Bosnu vidi kao ekskluzivno svoju, pa je svaki izraz hrvatskog identiteta redovito napadan i vrijeđan kao zločinački i “UZP”.
Hrvati središnje Bosne zbog nepostojanja svog kvalitetnog političkog lidera nikad sa sebe nisu skinuli ljagu ratnih zločina što je do danas ostao najčešće korišten instrument za njihovo medijsko i političko ugnjetavanje.
Zanimljivo je da franjevački red, vrlo politički jednobojan u Hercegovini, u Bosni dobro pazi da se ne približi previše Hrvatima. Pa ako nisu dajidže, dobro paze da zadrže političku neutralnost. Jer oni čuvaju Bosnu, ako treba i od katolika. To sve u vremenu kada Hrvati katolici središnje Bosne nemaju nikakvog političkog zaštitnika. Samo ugnjetavače.
Teško je precizirati kada su krenule nevolje za Hrvate Središnje Bosne.
Rekao bih da su se dobro snašli krajem 1991. kada se organizirao HVO. Međutim veliki je problem već tada bio što se intelektualna elita Hrvata Središnje Bosne nalazila u Sarajevu. Svi ti ugledni, obrazovani i pozicionirani Hrvati iz Sarajeva su obiteljski i karijerno isprepleteni sa Bošnjacima i Srbima do te mjere da nikada nisu mogli artikulirati autentični politički narativ Hrvata središnje Bosne.
I tako su, kada je rat krenuo, Hrvati Sarajeva kao politički faktor nestali poput balona sapunice. Centar političkog odlučivanja brzo se prebacio u Hercegovinu a Hrvati središnje Bosne prepušteni su lokalnim šerifima. I tako je ostalo do danas. Posljedica svega je intelektualno, kulturološki i demokratski zaostajanje narod koji samo prima udarce i uvrede. Obično su to sarajevski mediji, ali nerijetko i hrvatska ljevica. Dovoljno za negativnu sliku.
Zbog toga je tako lijepo vidjeti da pet djevojaka kroz pjesmu obilježava bogatu kulturu Hrvata središnje Bosne. Zbog specifičnih povijesnih okolnosti, Hrvati središnje Bosne razvili su posebne vještine prilagodbe životu s muslimanima. Sicanje žena možda je najstarija poznati takav primjer. Hrvati središnje Bosne imaju jedinstven odnos i prema Bosni i jedini su koji imaju naslijeđen odnos prema srednjovjekovnim bosanskim vladarima.
U mnogočemu, Hrvati središnje Bosne jedini su iskreni nasljednici kraljevstva koje je ostavio Stjepan Tomašević. Sve to kulturno bogatstvo manje ili više živi u njima pa je stoga tužno vidjeti Hrvate iz središnje Bosne kako uljudno slušaju zagrebačke loše šale o glupim Bosancima.
Djevojke iz Leleka su tako za nekoliko dana više uradile nego što je Zvonko Milas razbacao pustih milijuna pumpajući HDZ-ove lažne kulturne događaje i institucije po Središnjoj Bosni. Prvi put su Hrvati (u ovom slučaju Hrvatice) središnje Bosne prikazani kao kulturno dostojanstvena zajednica a ne netko koga treba sažalijevati ili mu savjetovati iseljavanje.
Taj jedan dan Eurovizije će za Hrvate središnje Bosne čuti i Europa. Naravno, Europi to ništa neće značiti. Ali Hrvatima središnje Bosne sigurno hoće.
Na žalost, to neće promijeniti ni činjenicu da su i Lelek i Andromeda nezamislive u Bosni i Hercegovini. Jer djevojke koje pjevaju o Hrvatima ni njihova pjesma nikad ne bi mogli predstavljati zemlju u kojoj su Hrvati kao ravnopravan narod.
I to ne zato što BiH ne nastupa na Euroviziji.
I da se zna, ovaj Lelek ne pripada Hrvatskoj ili Hrvatima - Ovo je isključivo Lelek Hrvata srebrene Bosne!, napisao je Milović.
0 Primjedbe