Ako je novac ukraden, iz nekog je fonda morao biti izvučen. Crni fondovi ne nastaju ni iz čega. Oni su uvijek samo tamna strana nekog javnog novca koji je nekada bio svijetao i uredno evidentiran u državnim knjigama. Crni fondovi su tumori za mirovinske fondove. Nikome mafija koja pere novac ne zagorča život u konačnici kao umiropenzićima.
Piše: POSKOK
Pitanje je, dakle, vrlo jednostavno: Iz kojih je fondova taj novac zapravo isisan.
Ako čovjek malo zastane i promisli, odgovor se nameće sam. Najveći i najsporiji fondovi u svakoj državi uvijek su mirovinski fondovi. To su fondovi u koje ljudi desetljećima uplaćuju novac, strpljivo, tiho i bez mnogo očekivanja. U njih se slijeva novac generacija koje rade, a iz njih se financira starost onih koji su već odradili svoje.
A ako postoji fond iz kojeg je u tranzicijskim društvima nestajalo najviše novca, onda su to upravo mirovinski fondovi. Ako postoji netko i nešto tko se treba naplatiti iz sankcioniranja crnog novca to su oni koji su sve činili transparentno. A sad imaju transparentno oduzeto pravo na dostojanstvenu starost.
Pa bi možda bilo pošteno postaviti jedno neobično pitanje: što bi se dogodilo kada bi se imovina zaplijenjena od mafije – vile, klinike, televizije, rančevi, bazeni i sve ostalo – vratila upravo onima čiji su fondovi najviše stradali?
Drugim riječima: penzionerima.
Što ako Bunoza upravo ovo predloži? Oduzimanje novca mafiji vraćanje istog u mirovinske živote.
To, naravno, ne mora biti klasična socijalna mjera. Idemo biti malo luđi od ministra.
Moglo bi se razmišljati o jednom pomalo izvornom modelu, kakav Bosna i Hercegovina ponekad zna izmisliti kada više nema snage kopirati tuđe.
Recimo, da se od zaplijenjene imovine formira mreža objekata u kojima bi penzioneri mogli provoditi vrijeme. Ne kao u domovima staraca, onim tihim hodnicima koji podsjećaju na čekaonice života, nego u vilama koje je mafija godinama gradila s neobičnim osjećajem za luksuz. Druga mladost čovječe.
Treba priznati: mafija je u Bosni i Hercegovini izgradila impresivnu infrastrukturu.
Bazene, planinske kuće, vile uz rijeke, vikendice na brdima. Država nikada nije bila tako ambiciozan investitor. Mafija je, čini se, imala više mašte.
Ako bi se sve to pretvorilo u svojevrsni penzionerski kruzing kroz zemlju, dobili bismo nešto što Europa zapravo nema: mrežu brutalno lude starosti.
Umirovljenik bi mogao nekoliko dana provesti u vili u Mostar, zatim otići na planinu, pa potom u neku kuću uz rijeku. U jednoj državi bi se otvorila jedna nova geografija starosti – ona u kojoj starost nije statična nego putujuća.
Naravno, to bi vrlo brzo postalo zanimljivo i drugim penzionerima.
Europa ima milijune starijih ljudi koji putuju, troše i traže mjesta gdje je život sporiji, sunce toplije, a humor malo puno kvalitetniji.
Bosna i Hercegovina bi se vrlo lako mogla pokazati kao idealna destinacija.
I to ne samo zbog vila.
Treba imati na umu da mafija nije gradila samo kuće. Mafija je gradila i privatne poliklinike. Otvarala je televizije. Financirala je razne medije, restorane i male imperije luksuza.
Zamislimo da sve to jednog dana pripadne jednoj generaciji koja je čitav život plaćala doprinose.
Penzioneri bi mogli imati vlastite poliklinike, emisije, talk shoe, podcaste.
Mogli bi imati vlastitu televiziju. Face TV bi postala prva TV pod kontrolom penzionera. A tamo se više ne bi senadio Senad zvani Perač.
Mogli bi imati vlastitu željezničku liniju koja ih vozi od jedne vile do druge.
Možda bi čak, ako se čovjek malo zanese mišlju, mogli dobiti i nešto što u Bosni i Hercegovini već dugo izgleda kao luksuz urede OHR-a i pravo da sami odlučuju o vlastitoj zemlji.
Jer ako postoji institucija koja podsjeća na mafijaški princip, onda je to ona u kojoj jedan čovjek jednostavno pojede domaći zakon i napiše novi. U nekim krajevima svijeta to zovu međunarodnom upravom. U nekim drugim krajevima zovu to malo drukčije. Prokletim kolonijalistima.
Pa bi možda bilo zanimljivo vidjeti kako bi izgledala Bosna i Hercegovina u kojoj bi nad takvim institucijama nadzor imali upravo penzioneri.
Teško je povjerovati da bi oni bili nepravedniji od onih koji su već imali tu čast.
Jer društvo u kojem stariji ljudi imaju dostojanstvo rijetko je loše društvo. A država u kojoj su penzioneri sretni obično je država u kojoj su i drugi ljudi barem malo mirniji.
Možda zato ideja da se mafijaška imovina vrati penzionerima ne treba odmah odbaciti kao šalu.
Humor je često bio posljednje utočište razuma, ovakve ideje ponekad znaju biti neobično ozbiljne.
Pitanje je, dakle, vrlo jednostavno: Iz kojih je fondova taj novac zapravo isisan.
Ako čovjek malo zastane i promisli, odgovor se nameće sam. Najveći i najsporiji fondovi u svakoj državi uvijek su mirovinski fondovi. To su fondovi u koje ljudi desetljećima uplaćuju novac, strpljivo, tiho i bez mnogo očekivanja. U njih se slijeva novac generacija koje rade, a iz njih se financira starost onih koji su već odradili svoje.
A ako postoji fond iz kojeg je u tranzicijskim društvima nestajalo najviše novca, onda su to upravo mirovinski fondovi. Ako postoji netko i nešto tko se treba naplatiti iz sankcioniranja crnog novca to su oni koji su sve činili transparentno. A sad imaju transparentno oduzeto pravo na dostojanstvenu starost.
Pa bi možda bilo pošteno postaviti jedno neobično pitanje: što bi se dogodilo kada bi se imovina zaplijenjena od mafije – vile, klinike, televizije, rančevi, bazeni i sve ostalo – vratila upravo onima čiji su fondovi najviše stradali?
Drugim riječima: penzionerima.
Što ako Bunoza upravo ovo predloži? Oduzimanje novca mafiji vraćanje istog u mirovinske živote.
To, naravno, ne mora biti klasična socijalna mjera. Idemo biti malo luđi od ministra.
Moglo bi se razmišljati o jednom pomalo izvornom modelu, kakav Bosna i Hercegovina ponekad zna izmisliti kada više nema snage kopirati tuđe.
Recimo, da se od zaplijenjene imovine formira mreža objekata u kojima bi penzioneri mogli provoditi vrijeme. Ne kao u domovima staraca, onim tihim hodnicima koji podsjećaju na čekaonice života, nego u vilama koje je mafija godinama gradila s neobičnim osjećajem za luksuz. Druga mladost čovječe.
Treba priznati: mafija je u Bosni i Hercegovini izgradila impresivnu infrastrukturu.
Bazene, planinske kuće, vile uz rijeke, vikendice na brdima. Država nikada nije bila tako ambiciozan investitor. Mafija je, čini se, imala više mašte.
Ako bi se sve to pretvorilo u svojevrsni penzionerski kruzing kroz zemlju, dobili bismo nešto što Europa zapravo nema: mrežu brutalno lude starosti.
Umirovljenik bi mogao nekoliko dana provesti u vili u Mostar, zatim otići na planinu, pa potom u neku kuću uz rijeku. U jednoj državi bi se otvorila jedna nova geografija starosti – ona u kojoj starost nije statična nego putujuća.
Naravno, to bi vrlo brzo postalo zanimljivo i drugim penzionerima.
Europa ima milijune starijih ljudi koji putuju, troše i traže mjesta gdje je život sporiji, sunce toplije, a humor malo puno kvalitetniji.
Bosna i Hercegovina bi se vrlo lako mogla pokazati kao idealna destinacija.
I to ne samo zbog vila.
Treba imati na umu da mafija nije gradila samo kuće. Mafija je gradila i privatne poliklinike. Otvarala je televizije. Financirala je razne medije, restorane i male imperije luksuza.
Zamislimo da sve to jednog dana pripadne jednoj generaciji koja je čitav život plaćala doprinose.
Penzioneri bi mogli imati vlastite poliklinike, emisije, talk shoe, podcaste.
Mogli bi imati vlastitu televiziju. Face TV bi postala prva TV pod kontrolom penzionera. A tamo se više ne bi senadio Senad zvani Perač.
Mogli bi imati vlastitu željezničku liniju koja ih vozi od jedne vile do druge.
Možda bi čak, ako se čovjek malo zanese mišlju, mogli dobiti i nešto što u Bosni i Hercegovini već dugo izgleda kao luksuz urede OHR-a i pravo da sami odlučuju o vlastitoj zemlji.
Jer ako postoji institucija koja podsjeća na mafijaški princip, onda je to ona u kojoj jedan čovjek jednostavno pojede domaći zakon i napiše novi. U nekim krajevima svijeta to zovu međunarodnom upravom. U nekim drugim krajevima zovu to malo drukčije. Prokletim kolonijalistima.
Pa bi možda bilo zanimljivo vidjeti kako bi izgledala Bosna i Hercegovina u kojoj bi nad takvim institucijama nadzor imali upravo penzioneri.
Teško je povjerovati da bi oni bili nepravedniji od onih koji su već imali tu čast.
Jer društvo u kojem stariji ljudi imaju dostojanstvo rijetko je loše društvo. A država u kojoj su penzioneri sretni obično je država u kojoj su i drugi ljudi barem malo mirniji.
Možda zato ideja da se mafijaška imovina vrati penzionerima ne treba odmah odbaciti kao šalu.
Humor je često bio posljednje utočište razuma, ovakve ideje ponekad znaju biti neobično ozbiljne.
I da, BIH , ako se ovo uvede, ne mora ulaziti u NATO. EU penzioneri će doći u BIH. Nitko neće pucati na mamu i tatu.
0 Primjedbe