Odgovor, očekivano, nije stigao. Ne zato što ga nema, nego zato što bi svaki odgovor zahtijevao objašnjenje koje ne stane u službeno priopćenje, piše Poskok.info.
U međuvremenu, Vlada Federacije BiH učinila je ono što vlasti rade kad žele ubrzati stvari – promijenila zakon tako da stvar ide brže. Projekt je proglašen strateškim, hitnim i ključnim za energetsku sigurnost. I sve je to, u određenom smislu, potpuno točno – pod uvjetom da se iz stvarnosti izuzme pitanje zašto se strateški projekt rješava kroz firmu registriranu u Sarajevu, a ne ondje gdje plin zapravo ulazi.
Američki investitor je, kako se kaže, tu. Samo je lokalni partner također tu – i to baš onaj koji se, slučajno ili ne, nalazi u politički najpovoljnijem geografskom i institucionalnom prostoru. Mostar, s druge strane, ostaje u ulozi promatrača vlastitog projekta – što je također sasvim logično, ako se iz stvarnosti izuzme činjenica da bi upravo taj grad trebao biti jedna od ključnih točaka tog sustava.
Energetska sigurnost, diverzifikacija i europsko povezivanje zvuče impresivno, i nema sumnje da su to legitimni ciljevi. No cijela konstrukcija funkcionira besprijekorno tek kada se zanemari jedna sitnica: da se kontrola nad infrastrukturom ne određuje isključivo deklaracijama, nego i izborom partnera. A izbor partnera u ovom slučaju govori više od svih službenih izjava zajedno.
U tom smislu, projekt Južne interkonekcije doista jača sustav – pod uvjetom da se iz stvarnosti izuzme pitanje tko tim sustavom upravlja. Kao i obično, problem nije u onome što se kaže, nego u onome što se uredno prešuti.
I zato cijela priča ima svoju unutarnju logiku. Američki kapital, domaći partner, strateški zakon i hitna procedura – sve je na svom mjestu. Sve dok se ne postavi jedno neugodno pitanje: kako je Mostar iz projekta koji prolazi kroz njega završio izvan njegove kontrole.
AMERIČKA FIRMA STARA DAN, PARTNER POZNAT OD PRIJE: Sve je normalno – ako se iz stvarnosti izuzme sve što znamo o tom “normalnom”
O firmi AAFS Infrastructure and Energy LLC zasad znamo taman onoliko koliko je dovoljno da se projekt predstavi kao ozbiljan, ali nedovoljno da se postave nezgodna pitanja. Riječ je o kompaniji registriranoj u američkoj saveznoj državi Wyoming 24. studenog prošle godine. Već sutradan, gotovo refleksno, u Vladu Federacije BiH stiže pismo namjere za sudjelovanje u projektu Južne interkonekcije. Sve djeluje efikasno, gotovo sinkronizirano – pod uvjetom da se iz stvarnosti izuzme pitanje kako jedna tek osnovana firma tako brzo ulazi u projekt koji se godinama priprema.
Na sastancima u Sarajevu pojavljuje se i domaće lice – Amer Bekan, poduzetnik kojeg javnost pamti više po političkim pokušajima nego po velikim infrastrukturnim projektima. Njegova uloga formalno nije definirana, ali je, kako se to obično kaže, “evidentno povezan” s američkom kompanijom. Drugim riječima, sve je jasno, osim onoga što bi trebalo biti jasno.
Dodatni sloj zanimljivosti dolazi iz činjenice da Bekan još od 2021. u Sarajevu ima registriranu firmu istog imena – AAFS, koja se bavi trgovinom gorivima. To samo po sebi ne mora značiti ništa neobično. U poslovnom svijetu često se preklapaju imena, interesi i projekti – pod uvjetom da se iz stvarnosti izuzme pitanje kako se te veze konkretno pretaču u upravljanje infrastrukturom vrijednom milijarde.
Naravno, osnivanje posebne kompanije za velike projekte nije nikakav presedan. To je standardna praksa – omogućava lakše financiranje, partnerstva i zaštitu imovine. U tom smislu, i ova priča ima svoju logiku. Samo što ta logika funkcionira najčišće kada se ne postavljaju dodatna pitanja o referencama, iskustvu i brzini kojom se stvari slažu.
U konačnici, znamo dovoljno da zaključimo kako projekt ima američki okvir, domaću vezu i političku podršku. Ne znamo, međutim, kako su te tri stvari točno povezane – ali to, čini se, i nije presudno. Jer u ovakvim projektima često vrijedi jednostavno pravilo: sve je transparentno, pod uvjetom da se ne gleda previše detaljno.
Poskok.info
0 Primjedbe