Nisam se vraćao da bih pronašao prošlost.
Vraćao sam se da vidim postoji li još ono što me stvorilo.
Put podno Vrlosinja vijuga kao stara misao. Spor, tvrdoglav i pun zavoja. Kamen je isti kao prije: grub pod dlanom, škrt na riječima. Nauči te šutjeti prije nego progovoriš. Nauči te stajati.
Selo je bilo tiho. Čekao sam da pas zalaje, da netko mahne, ali ništa. Nekada prije sam po uru i po dvi putovao od ulaza u selo do kuće. dok bi se svima javio, popričao, popio čašu vina, pa usput čuja novosti… A pas Garo je nestrpljivo čekao jer je već znao da dolazim. Moja stara strina bi rekla: 'On te zna. Čim si krenuo uz Konjevac, naćulija je uši i čeka. Pripozna ti zvuk auta baš svaki put. je tako mi ...'
Dim se dizao iz jednog dimnjaka, a kostela isprid stare kuće raširila je grane kao da pamti moje djetinje pokušaje da se popnem previsoko.
Na pragu me više ne dočekiva mater. Nekad bi stajala tu, pred vratima, ruke na pregači, pogled miran, a u očima tiho olakšanje koje majke ne izgovaraju. Nasmijala bi se i rekla: 'Ćaća ti je tu dole, znaš ti njega… opet nešto ziđe. Saliva. Izgleda da mu je cimenat pri kraju. Prvo idi, pa mu možeš skoknuti po cimenat i pivo… a ima još nekih stvari za… Sad ću ja vidit.'
Danas su vrata bila samo vrata.
Mater više ne živi u selu. Od smrti oca govori manje, ali gleda nekako dublje. Kad povremeno dođe, u njezinoj šutnji stane više nego u mnoge glasne priče. Tišina koju nosi ušla je u svaki pokret ruke, u svaki pogled prema brdu, prema selu, prema onima koji više nisu s nama.
Na vrhu sela je groblje. Ondje leži najviše naših. Križevi šute više nego ljudi, a imena urezana u kamen govore samo onima koji znaju slušati. Tu su moji. Svi smo naši.
Da ih digneš iz groba, bilo bi krcato selo. Ne bi mogao proći cestom. E, bilo bi to lipo… Je, svađali bi se oni malo zbog mrginja, čija je koza ili ovca ušla u tuđe. Ne moreš bez toga, to je domaći folklor… ha-ha…
Ali opet bi se pomirili, kao i uvik. Zajedno bi pili, bili jedni drugima na usluzi za sve što triba. Kako bi rekli: 'I krvi bi dali jedni drugima, kamoli…'
Zato je svak volija doć u naše selo. Gosta bi primili s najboljim što imaju, pa makar njima ne ostalo ništa. Mi dica čekali bi sa strane i molili Boga da štogod ostane kad gosti odu.
Znam da su i njihovi potomci takvi i sada, makar više ne žive u selu. Ko će nas prominit… ni novo vrime, ni novi ljudi ne mogu. Kako pjesma kaže: 'Krv nije voda da se tako lako proda.'
Nad svime bdije naš Vrlosinj, kao tihi roditelj. Postojan, bez velikih riči, ali uvik tu. Kad puhne bura, primi je prvi. Kad sunce upeče, razbije ga u tisuću zlatnih niti po krošnjama i krovovima.
Neke kuće su obnovljene. Neke tek malo. Neke nikako. Između njih i dalje stoji nevidljiva nit, ona koju su godine povukle, a nitko je nije izbrisao.
Sjeo sam na kamenu klupu ispred kuće. Kamen je bio hladan, gotovo isti kao nekad. Tu je dida brusio kosire i nože, pio vino iz bukare. Ćaća je krpao alat. A ja sam slušao priče o snjegovima koji su znali zatvoriti put… i o ljudima koji su, unatoč svemu, ostajali.
Vrijeme je kroz ovaj kraj prošlo kao oluja koja ne pita. Planinu nije odnijelo. Kamen također ne. Ljude jest. I ostavilo tišinu koja traje duže od svake buke.
Predvečer su škure tiho lupnule na vitru. Taj zvuk je kratak, ali dobro poznat. Presikao je godine bolje nego ijedna rič. Imao je u sebi isti onaj oprez kojem nas je baba učila od malih.
Navečer je zapuvala bura. Donijela je mirise i hladnoću koja razbistri misli. Sa strane brda začuo se vuk. Kratak, prodoran zov. U tom zvuku nije bilo prijetnje. Samo podsjetnik da priroda ne zaboravlja svoje.
I tada sam, dok sam se spremao za povratak, stao pred granicu. Tanku, krivudavu glupost nacrtanu po zemlji koja pamti više nego što papiri priznaju.
Na grobljima s obje strane leže naši ljudi. Skoro iz istih obitelji. Većina, i živih i mrtvih, s jedne i druge strane, kao i ja, nikada nisu mogli prihvatiti da ih ta blesava crta dijeli.
Nama u Domovinskom ratu nije bilo različito srce s ove ili s one strane. Branili smo isti narod. Istu kuću. Isto ime.
S ‘moje’ strane ostali su moji.
S ‘one’ strane, opet moji.
I svaki put kad je prijeđem, nešto u meni zastane. Kao da i zemlja na trenutak zadrži dah, ne znajući kako podnijeti tuđu crtu preko vlastitog srca.
Mater i ćaća nikad nisu puno komentirali moje gunđanje kad bih prelazio tu crtu. Samo bi rekli, tiho kad bih odlazio: Samo ti dođi.
U te tri riječi stalo je sve što granice nikad nisu uspjele podijeliti.
Nisam ponio ništa osim šake prašine na cipelama i tihe sigurnosti da korijeni nisu lanac, nego oslonac.
Vrlosinj je ostao iza mene, miran, postojan.
I prvi put nakon dugo vremena nisam osjećao težinu. Samo mir.
Bacit ću oko još jednom, di sam stao, prije nego odem,
i znat ću da su oni moji tu, sa mnom.
I s ove. I s one strane.
0 Primjedbe