Najprije se prisvoji jezik, zatim povijest, potom zajednički prostori u kojima narod još vjeruje da nije samo publika. Na kraju, kada vlast više ne zna što bi još pretvorila u vlastitu kulisu, posegne i za svetinjama, kao da ni Bog ne smije ostati izvan protokola.
Piše: Dalibor Milas / Večernji list
Za takav pothvat nije potrebna nasilna okupacija javnog prostora. Dovoljno je malo protokola, nekoliko osmijeha i pokoja zahvala izgovorena ondje gdje bi bilo poštenije šutjeti. Zajedničko se ne otima vikom; ono se polako premješta u prvi red, među poznata lica, uvježbana rukovanja i staru koreografiju moći. Čovjek tako dođe na misu, utakmicu ili manifestaciju, a onda shvati da je ušao u predstavu u kojoj su mjesta već podijeljena, zahvale napisane, a narod pozvan pristojno odglumiti publiku.
U takvim trenucima problem nisu političari. Oni rade ono što političari najčešće rade: dolaze ondje gdje su kamere, sjedaju ondje gdje ih svi vide i ponašaju se kao da njihov dolazak daje smisao događaju kojemu su se velikodušno ukazali. Problem počinje kada oni koji bi trebali čuvati dostojanstvo prostora prihvate logiku iste moći. Kada se s mjesta koje bi trebalo podsjećati na savjest javno zahvaljuje onima kojima ionako ne manjka ni mikrofona ni pozornica, tada više nije riječ o protokolu. Tada oltar počinje govoriti jezikom stranačkog biltena, samo bez logotipa u kutu.
Sve pritom može izgledati besprijekorno: nitko ne krši pravila, nitko ne izlazi iz okvira, sve se može pravdati običajem. Upravo se u toj urednoj pristojnosti skriva najopasniji dio priče. Svetost se ne gubi naglo; ona se troši kroz sitne ustupke, kroz jedno ime izgovoreno s posebnim naglaskom, jedan pozdrav više, jednu zahvalu predugo. Na kraju oltar i pozornica počnu nalikovati jedno drugome, a publika više ne zna sudjeluje li u obredu ili u kampanji.
Tako nastaje naša domaća politička liturgija, s vlastitim redom, gestama i pouzdanim sudionicima. U njoj se duhovni kapital pretvara u političku valutu, a prisutnost u poruku koju nitko ne izgovara, jer je svi ionako razumiju. Oni koji bi morali čuvati slobodu prostora nerijetko pristaju biti tiha pratnja moći, uvjereni da služe zajednici, dok zapravo pomažu da ono što pripada svima postane tuđa kulisa.
To, naravno, nije samo katolička boljka. U Bosni i Hercegovini vjerske zajednice često dijele istu slabost: prebrzo prepoznaju moć, presporo nepravdu. Katolička crkva, Islamska zajednica i Srpska pravoslavna crkva zato imaju posebnu odgovornost. Njihova zadaća nije stajati iznad društva, već ostati dovoljno slobodne da ne pristanu na njegovu najjeftiniju trgovinu. Crkva koja se poziva na Evanđelje ne može biti mirni ukras poretka; njezina je zadaća proročki kvariti onaj lažni mir kad god je kupljen šutnjom slabih. Snaga vjerskih zajednica ne mjeri se blizinom prvih redova, već spremnošću kazati moćnicima ono što im nitko drugi ne smije reći.
Najtužnije je što se sve to događa u zemlji iz koje ljudi ne odlaze zato što im je postala tuđa, nego zato što su je drugi prisvojili. Ne odlaze zato što su prestali voljeti svoje blagdane, crkve, grobove i uspomene, nego jer više ne mogu disati u sustavu u kojem je gotovo sve što pripada svima pretvoreno u nečiji plijen. Shvatili su da se ovdje čovjeka ne pita što zna, koliko radi i koliko pošteno živi, već komu pripada, komu šuti i komu je dovoljno blizu da ga se pusti živjeti.
Političari smiju dolaziti među narod. No, bilo bi, za promjenu, ljekovito kada bi narod barem ponekad mogao doći negdje a da ne zatekne njih, njihove prve redove, njihove pozdrave i onaj već pripremljeni protokol. Jer zajednički prostor koji se uvijek iznova prilagođava istima prestaje biti zajednički i postaje samo ljepše ime za okupirani teritorij.
Carstva ne propadaju kada izgube sve, nego kada povjeruju da im pripada ono što nikada nije smjelo postati nečije. Tada svetinje postaju protokol, oltari počasne lože, a narod pristojno raspoređena scenografija. Na kraju ostanu kulise, kamere i prvi redovi. I poneki svetac koji bi se, da može, bez riječi povukao u zadnju klupu.
Večernji list
0 Primjedbe