Imali smo sreće, ušavši među krum­pi­ri­šta u Voj­nić­kom polju naišli smo na gos­podu - Dragu i Zdravka Čuljka – Marića.

“Gdje će opet novi­nar k nama”, veli gos­pođa Draga te dodaje da je već govo­rila za tele­vi­ziju. “Nije to bila moja želja, ali ne mogu odbiti curu, i on radi svoj posao”, objaš­njava Draga za Večernji list. 

Cijene i pro­blem s njima

Zdravko nas upu­ćuje kako sjesti na gajbe da se ne raz­lome, Draga uli­jeva pravu doma­ćin­sku kavu pa nudi kolače.

Ugodno se čovjek osjeća s dahom tra­di­cij­ske Her­ce­go­vine! Kad smo pro­ća­skali o uobi­ča­je­nim temama veza­nim uz krum­pire i ljude koje poz­na­jemo, poče­smo i raz­go­vor o krum­pi­rima

“Pri­nos nije loš, sadilo se malo kas­nije, pa je i pris­pio malo kas­nije. Cijene bi mogle biti bolje, ovi što bi nas tre­bali podr­žati, ubi­jaju nas, daju cijene iz prošle i pret­prošle godine, a sve cijene sko­čile - sjeme, zaštitna sred­stva, umjetna gno­jiva, gorivo...

Živim od zem­lje, od 1970. sam na njivi, nekad se moglo zara­diti. Napra­vio sam dvije kuće ima 30 godina, a ima 20 godina ne možeš ni kuću za svi­nje”, sumira sta­nje Zdravko te na našu opa­sku kako se nekad o Voj­ni­ćima pri­čalo kao o selu Mer­ce­desa, nas­tav­lja:

- Nekad bilo, sad sve stari auti, ima im više od 30 godina. Sad bi sve to tre­balo pro­mi­je­niti, i teretne i male aute, ali nema sred­stava. Kako ćeš kad je cijena sje­men­skog krum­pira bila 1,80 do 2,10 KM, a prije je bila cijena puno manja, a pro­izvod je imao cijenu kao sada ili veću. Ljudi odus­taju, nema isplate. Radimo još mi sta­riji, mlađi će teško. Što se tiče radne snage, neće nitko u Voj­niće (smi­jeh). Nekad je po pede­set ljudi u polju bilo na dnev­nici, danas nema nikog. Radiš sam, s kuć­nom čeljadi. Treba nam sin doći u pomoć, on živi u Lju­bu­škom.”

Nismo mogli otići a da ne pone­semo vre­ćicu krum­pira. Zdravko i Draga se žale što nemaju veći “sud” da nam daju poni­jeti. Vele, “to je obi­čaj”.

Naravno, mi im se divimo ne samo zbog gos­to­prim­s­tva i dara nego činje­nice da su posa­dili krum­pire na 20 duluma, dva hek­tara zem­lje, pet tona sje­mena! To je ono što je odr­žalo Her­ce­go­vinu.

Uz put sre­ćemo i sina koji je došao s posla pa se upu­tio u pomoć rodi­te­ljima. Svaka čast.

Poku­šali smo raz­go­va­rati s pro­izvo­đa­čima lju­bu­škog ranog na još neko­liko njiva, bez uspjeha. Mlađe gene­ra­cije ne pri­hva­ćaju da svaki raz­go­vor pred­stav­lja rek­lamu lju­bu­škom ranom, krum­piru za kojeg možemo reći da se navod­njava naj­čiš­ćom vodom na svi­jetu, s izvora Klo­kun u Klo­buku, kana­lom izgra­đe­nim pede­se­tih godina proš­log sto­ljeća. Uju­tro su nas doče­kale lijepe vijesti u sje­di­štu PZ “Plo­dovi zem­lje” u Lju­bu­škom.

“Cijene su se sta­bi­li­zi­rale, nave­liko se kreću od 0,9 kod poje­di­nih izvoz­nika pa do 1,2 KM na čap­ljin­skoj vele­tr­ž­nici”, kaže nam agro­nom Ivan Pri­mo­rac, od kojeg doz­na­jemo da će pri­nosi biti nešto manji za oko 10 posto, zbog kas­nije sad­nje i vre­men­skih uvjeta. Ured je pro­me­tan zbog pris­ti­za­nja poljo­pri­vred­nika koji traže razne pot­vrde.

Među njima je bio i Stanko Artu­ko­vić iz Klo­buka, koji je krum­pi­rima zasa­dio 1,2 hek­tara.

“Sad govore: nema rad­nika, u nas su posao uvi­jek radila kuća čeljad. Moj otac nikada nije uzeo nekog na dnev­nicu. Ni ja ne uzi­mam, pomažu mi djeca. Neko jutro moje dvije kćeri su, kao i ja, ustale u četiri sata i sa mnom na njivu, mlađa koja ide u osnovnu školu otišla je ranije, a sta­rija koja stu­dira nešto kas­nije. Otišla je kući, oku­pala se, uzela auto i u Mos­tar. Ja sam na njih pono­san. Tako se u nas radilo odu­vi­jek, tako i ja radim. Danas je takvo vri­jeme, na zaradu možeš raču­nati jedino ako radiš sa svo­jom rad­nom sna­gom. A tamo gdje pola čeljadi radi, a pola spava, nema kruha. Isto je i s rad­ni­cima koje treba učiti kako raditi”, održa svoj mono­log Stanko, ostali se slo­žiše.

Bren­di­rati krum­pir

Na pro­bleme u pro­izvod­nji upo­zo­rava nas i Dušan Čuljak iz Voj­nića.

“Uzmimo redom, sitna kali­braža sje­mena bila je 1,85 do 1,90 KM, krupna i do 2,20 KM, vreća KAN-a (umjetno gno­jivo) 32 KM, ‘pet­ne­ske’ (tako­đer umjetno gno­jivo) 35 KM, pa gorivo, sve je sko­čilo zbog rata na Bli­skom istoku. Nijemci, samo da ga se riješe, jesen­ski krum­pir pro­da­vali po pet euro­centi (!), 10 feniga, naši uvoz­nici nava­lili… Puno je pro­blema”, veli Dušan.

Umjesto zaključka, čini nam se da lju­bu­ški rani nije još uvi­jek bren­di­ran kao što je, pri­mje­rice, vrgo­račka jagoda u Hrvat­skoj ili lube­nice iz Nere­tve. Zašto, neka se i pro­izvo­đači zapi­taju.

Dušan Musa / Večernji list