Među Hrvatima podrijetlom iz BiH a koji žive u Hrvatskoj i po ocu i majci imaju pravo na BH papire, često veći postotak ima državljanstvo Njemačke, Austrije ili neke druge države u kojoj su živjeli nego državljanstvo zemlje iz koje su im roditelji došli. Njemačko državljanstvo smatra se ozbiljnom stvari koju treba steći čim se ispune uvjeti. Državljanstvo BiH promatra se kao neki stari obiteljski predmet koji bi bilo lijepo imati, ali eto… danas ću, sutra ću, ne stignem…
Ovdje objašnjenje da se Hrvatima jednostavno ne da baviti administracijom. Da im se ne da, ne bi godinama skupljali potvrde za njemačke, austrijske, švicarske i hrvatske dokumente. Administraciju izvanredno podnose kada na njezinu kraju vide korist. Problem je što su desetljećima naučeni da državljanstvo BiH nema vrijednost, da je njihova veza s tom državom neugodna povijesna okolnost, dok se svako drugo državljanstvo smatra ulaganjem u budućnost.
Tako dolazimo do neobičnog obrata. Hrvat rođen u Posušju, Livnu ili Vitezu smatra posve prirodnim imati hrvatsko državljanstvo. Njegovo dijete rođeno u Zagrebu, Splitu ili Njemačkoj često se neće ni raspitati ima li pravo na državljanstvo BiH, premda su mu oba roditelja ondje rođena i premda obitelj još ima kuću, zemlju, grobove i rodbinu. Za njemački dokument vrijedi predati deset potvrda i položiti ispit. Za bosanskohercegovački je jedan odlazak u konzulat već nepodnošljiv državni teror.
To pokazuje da nije riječ o nedostatku nacionalnog osjećaja, nego o njegovoj neobičnoj jednosmjernosti. Hrvatski osjećaj funkcionira prema Republici Hrvatskoj, ali se rijetko pretvara u svijest da su Hrvati i jedan od naroda koji politički i povijesno pripada Bosni i Hercegovini. I da tvoj glas u BIH fakat vrijedi daleko više nego u samoj RH . I da su ti tamo rodbina, njive, kosti…
Hercegbosanski identitet rado se nosi na majici, pjeva na svadbi i priziva u političkom govoru, ali se ne upisuje u knjigu državljana. To je virtualan identitet. Bez obaveze.
Hrvati iz BiH disciplinirali su svoj nacionalni osjećaj kada je trebalo steći RH OIB. Njihovi potomci nisu ga disciplinirali kada je trebalo sačuvati nešto od HercegBosne. Jedan dokument shvatili su kao povratak matici, drugi kao nepotrebno administrativno opterećenje. Rezultat je narod koji se ispisao s ognjišta. Srcem ne, ali papirnato odnarođen. Niti jedan režim nije toliko Hrvata izbrisao iz HercegBosne koliko oni sami sebe. Hrvat iz BIH žali se da brojčano nestaje dok stotine tisuća ljudi njegova neposrednog podrijetla dobrovoljno ostaju izvan njegova državljanskog korpusa. Niti jedan od tri naroda u BIH nema toliki korpus van države. Malo koji u Europi da ima…
U tome je možda i cijela tragedija hrvatske politike u BiH. Ona desetljećima govori da su Hrvati ugroženi, preglasani i malobrojni, ali nikada nije ozbiljno pokušala okupiti ni one ljude koji već postoje. Lakše je svake godine održati govor o nestanku nego otvoriti ured koji bi ljudima pomogao pronaći rodni list njihove majke.
Nacionalna disciplina zato ne bi značila nagovarati ljude da izmisle vezu s BiH. Značila bi objasniti onima koji tu vezu već imaju da ona nije samo uspomena, kuća pokojnog djeda ili registarska oznaka koju gledaju tijekom ljetnog odmora. Ona može biti i pravna pripadnost.
Hrvatima iz BiH državljanstvo nije nevažno. Važno im je hrvatsko, njemačko, austrijsko, švicarsko i svako drugo koje otvara neka vrata. Jedino još nisu shvatili da bosanskohercegovačko državljanstvo iliti hercegbosansko ako vam je milije, možda ne otvara vrata pojedincu, ali može promijeniti političku težinu cijelog naroda.
No to je već nešto za što bi se valjalo jednom odvojiti prijepodne i dokazati sebi i drugima da nisi samo Hrvat od koncerta i fešte. A odvojiti prijepodne za narod,svoj, e to je već luksuz.
0 Primjedbe