Zamislite da se gradska vlast ili Radio Dubrovnik građanima obraćaju riječima: „Dragi Dubrovčaci.“
I da nitko ne trepne.
U Dubrovniku bi se, vjerojatno, prvo oglasili povjesničari, zatim profesori, pa gradski vijećnici, a naposljetku i ljudi koji se u povijest razumiju taman toliko da znaju kako ih se oduvijek zvalo.
U Ljubuškom se, međutim, dogodilo upravo to.
Stanovnici grada pod Butorovicom u starim, gotovo drevnim zapisima, Ljubušani. U zapisima na kakve bi mnogo veća mjesta bila ljubomorni. U famoznoj kronici fra Pavla Šilobadovića pod 1662. godinom spominju se „Gabeljani i Ljubušani“. Ne Gabeljaci i Ljubušaci.
Gdje onda nestadoše Ljubušani?
Fra Lovro Šitović 1714. vlastoručno piše: „Ja fra Lovro Ljubušanin.“ A onda ga netko danas krsti u Fra Lovru Ljubušaka. Iako se čovjek sam prekrstio, prešao s Islama na kršćanstvo i uzeo naziv sebi Ljubušanin kako familiji ne bi stvarao probleme. Osmanlije su tada naime vladale Hercegovinom a on je odbijao vratiti se iz Zaostroga.
Veliki Andrija Kačić Miošić u svojim stihovima također govori o ljudima Ljubušanima. I to ne samo o katolicima. Njegovi „Turci Ljubušani“ jasno pokazuju da je to ime pripadalo stanovnicima grada bez obzira na vjeru.
Bili su Ljubušani i jedni i drugi. Pa se muslimani naši, od Ljubuškog muslimani, rijetki u BIH koji su zadržali i hrvatski identitet, ili barem znatan dio njih, isto trebaju upitati, zašto bi bili Ljubušaci kad ih lijepo spominje jedan od najznamenitijih svjedoka naših prošlih vremena? Andrija Kačić Miočić.
A onda je u široj javnosti prevladao drugi oblik.
Mehmed-beg Kapetanović, znameniti Vitinjanin i sarajevski gradonačelnik, po djedu Hrvat, Imoćanin, od plemena Zdilar Cvitković, postao je poznat kao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Pod tim je imenom, koje mu nije dao Ljubuški, ušao u knjige, leksikone i sarajevsku kulturnu povijest.
Njegovu povijesnu važnost nitko ne osporava. Ali činjenica da je jedan čovjek u Sarajevu postao poznat kao Ljubušak ne može poništiti stoljeća dokumenata u kojima se stanovnici njegova zavičaja nazivaju Ljubušanima.
Sarajevo je upoznalo Mehmed-bega Ljubušaka. Dalo mu je naziv Ljubušak. Bez da su pitali Ljubušane.
A Ljubuški je stoljećima poznavao Ljubušane.
To nisu nužno neprijateljski oblici. Ali postaje neobično kada noviji i javno poznatiji potpuno potisne onaj stariji, otmjeniji, plemenitiji, domaći i povijesno potvrđen.
Posebno zato što je kod žena stari jezični osjećaj ostao sačuvan.
Stanovnica Ljubuškog naime, i danas je Ljubušanka. Ako neka za sebe napiše da je Ljubuška, to se shvaća kao jezična vratolomija.
Nitko ne govori o „ljubuškim damama Ljubuškama“. Nitko djevojku iz Ljubuškog ne predstavlja kao curu Ljubušku. Ona je cura Ljubušanka, onako kako je i ostala u govoru, u pjesmi i u svakodnevnom jeziku. Nije dala svoje ime, ma koje vjere i nacije bila.
A ako su one Ljubušanke, zašto su muškarci prestali biti Ljubušani?
Susjedno Posušje pokazalo je da se takve stvari mogu obraniti.
Rječnici iz Hrvatske mogu nuditi Posušake, ali sami Posušani svoje ime uporno ispravljaju, brane i koriste. Čak postoji šala u Posušju da su Posušaci oni koji nisu od Posušja. Dok Posušanin zna tko je i koje mu je ime.
Njihova općina službeno se tako obraća „Posušankama i Posušanima“. Radio Posušje koristi isključivo taj naziv. Odbijaju ovaj moderni koji se pojavio nakon rata.
U starijoj predaji spominju se i Posušjani, u tekstovima Grge Martića i Petra Bakule, ali je govor s vremenom oblikovao ono što danas živi među ljudima: Posušanin, Posušanka, Posušani.
I nitko razuman nema potrebu to mijenjati.
Posušje je obranilo svoje ime. I aktivisti i vlast tu su stali na isti stranu.
Ljubuški ga tek treba vratiti.
A prilika je gotovo simbolična. Grad se posljednjih godina uređuje, uljepšava i otkriva vlastitu povijest. Obnavlja tvrđavu, uređuje ulice, vratio je Petra Hercega u svoj najljepši dio. Između parka i obnovljene gradske galerije. Vraća dostojanstvo starim kamenim pročeljima.
Zašto onda ne bi obnovio i riječ koja mu pripada najmanje od 1662. godine?
Ne treba zbog toga nikoga prozivati niti ikome zabranjivati da se naziva Ljubušakom ako tako želi.
Ali grad ima pravo vratiti u javni prostor i drugo ime. Starije. Dokumentirano. Bremenitije. Ljepše.
Ime kojim se potpisao fra Lovro.
Ime koje je zapisao fra Pavao.
Ime koje je pjevao fra Andrija.
Ime koje je čitano u Rimu, Veneciji, Beču.
Ime koje je jednako pripadalo ljubuškim muslimanima i katolicima.
Ljubušani.
Možda bi najljepša obnova toga grada počela jednom sasvim običnom rečenicom za sv. Antu ili za Bajram, svejedno:
„Drage Ljubušanke i Ljubušani.“
(*I nemojte, molimo Vas, da vam opet o ovome pišemo)
Posušani
Poskok.info
0 Primjedbe