Šipovčani su platili najskuplji telefonski priključak na svijetu, a danas uprava i poštu u Vitini tiho gasi

Novinar Drago Vukojević - Ćuro svojom objavom na Facebooku podsjetio je javnost o tome kako su Šipovčani prije više od 30 godina platili najskuplji priključak na svijetu kako bi možda jednog dana dobili poštu, a povijest se, ispostavilo se, poigrala s nama. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Najskuplji telefonski priključak na svijetu

Prčkajući ovih dana po svojoj privatnoj arhivi, naletio sam na stari, požutjeli članak iz Slobodne Dalmacije objavljen u veljači daleke 1991. godine. Tekst potpisuje legendarni, pokojni Rade Dodig, a u njemu stoji crno na bijelom: oko sto obitelji u Šipovači za fiksni telefonski priključak izdvojit će po golemih, tadašnjih 4.000 njemačkih maraka! Ne znam jesmo li u marku izdvojili baš toliko ili nešto sitno manje, ali se stopostotno sjećam popratne „pogodnosti“ – svaku obitelj zapalo je da u vlastitoj režiji, krampom i dikelom kroz hercegovački ljuti krš, prokopa još 70 metara kanala kako bi kabel uopće stigao do kuće.

Kada danas, s vremenske distance, podvučem crtu pod te brojke, dolazim do jasnog zaključka da su Šipovčani platili vjerojatno najskuplji telefonski priključak na cijelome svijetu. Na uređenom Zapadu operateri su priključke nudili praktički besplatno, svjesni da će uloženo naplatiti kroz mjesečne račune. Na Istoku nitko nije imao financijsku mogućnost izdvojiti toliki kapital za običnu žicu na zidu. Čak i u bivšoj Jugoslaviji, ljudi su za telefon izdvajali maksimalno do dvije tisuće maraka, a rijetko tko preko toga.

A zašto smo mi platili dvostruko? E, tu dolazimo do prave lokalne drame i našeg čuvenog inata. Kako Rade Dodig u svom članku točno primjećuje, Šipovčani su mogli proći upola jeftinije, s dvije tisuće maraka po kućanstvu, ali pod jednim uvjetom, da u investiciju idu skupa sa susjednim Vojnićima.

Nisu Šipovčani mrzili Vojnićane, sačuvaj Bože, nego je kvaka bila u tome što je u slučaju zajedničkog projekta telefonska centrala trebala biti locirana u Vojnićima. A telefonska centrala je u ono analogno doba značila samo jedno, sigurnu bazu za neku buduću, lokalnu poslovnicu pošte. To je kod Šipovčana upalilo alarm, ako centrala ode u Vojniće, oni će sutra imati poštu, a mi u Šipovači nećemo. I onda je odlučeno, platit ćemo i četiri tisuće, i kopat ćemo kanale kroz živac kamen, ali centrala ide u Šipovaču. 

Platili smo najskuplji priključak na svijetu da bismo imali centralu i poštu, a povijest se na kraju poigrala s nama. Danas se, bez puno galame, ukida poslovnica pošte u velikoj Vitini, a o našim selima da i ne govorimo. 

Međutim, jedno nam nitko ne može oduzeti – onih naših ponosnih, junačkih sedamdeset metara kanala koje smo iskopali kako bismo svijetu glasno rekli tko smo i što smo.