Nepresušna je tema čežnja za rodnim krajem kad te životni put odvede daleko negdje u potrazi za uspjesima i priznanjima. Neki to zovu „vezanost“ pa stavljaju u koš zajedno s negativnim ovozemnim porocima koji nas eto vežu za prolazne stvari i tako odvlače od onih zbilja bitnih. Meni je ipak draža riječ „čežnja“ jer je duboka, jer predstavlja ujedno i izvor i ušće, jer kristalizira misao dajući životu cilj i smisao.
Da nisam otišao sigurno ne bi toliko ni čeznuo za povratkom. Sigurno bi ostao uskraćen za iskustvo tuđine, koja nudi puno toga lijepoga, oportunoga, ali i opasnoga, drukčijega, nepoznatoga. S vremenom sve to lijepo u tuđini shvatiš da je samo relativno, i da je i ono onoliko lijepo koliko se dade usporediti s drugim. I onda shvatiš koliko nedostataka ima ta tvoja nova okolina, pa se pred tobom stvore ona dva izbora koja su imao i prije odlaska iz rodnog kraja – boriti se ili pobjeći dalje, tamo negdje gdje je ljepše, gdje ima manje nedostataka. Em na tuđem, em ne valja, kad si na svom, sve i da ne valja, voliš, jer si na svom.Ako se neću boriti za svoj kraj, za svoje ljude, za svoj dom, za svoju kulturu, jezik, za svoje dobre običaje, a protiv loših običaja, protiv nevolja, protiv grijeha i zločina, zašto bi se borio u tuđem kraju, za tuđe ljude?
Ipak, dobro je i otići, barem nakratko, dobro je putovati, dobro je upoznati druge, drukčije od onog na što si navikao gledati i slušati. Dobro je radi tebe, a dobro je i radi tih drugih kojima dolaziš. Naši su ljudi odlazili po svijetu u potrazi za znanjem i zaradom da bi prehranili i obukli svoju obitelj, a zauzvrat su materijalno bogatom zapadu prenosili ono čime je naš kraj uvijek obilovao, a to jest vjera i skromnost. Pod skromnosti se mogu ubrojiti i trpljenje raznih predrasuda koje je nepravedno zadobio hercegovački puk. Trpio je ovaj naš hrvatski narod pod mnogim stranim vlastima i dan danas trpi u nakaradnoj BiH, ali ipak ostaje sebi dosljedan, ne mrzi, u Boga se uzda, marljivo radi i zadovoljan je onim što ima i radostan je.
Bio sam preprošle nedjelje u Vitini na misi, pa u čaršiji na piću sa starim prijateljima, malo u Ljubuškom, u Međugorju... Veliki je šok doći u Zagreb nakon te hercegovačke idile. Toliki ljudi, tolika žurba, nitko nikog ne zna niti pozdravlja, nema onog duha zajedništva, otuđenje... misa u maksimirskoj crkvi – zbor očajan, čitači smeteni... ni blizu onom osjećaju kakvog imam u Vitini, ništa ne možeš doživjeti... Jedna osoba koja živi u Bukovačkoj cesti, koja je inače jedna od najprometnijih ulica u Zagrebu, i u kojoj se nalazi ta crkva, reče mi da u toj ulici ima vrlo malo trgovina u blizini, vrlo malo bilo čega, isto kao da živi na selu. To me i potaklo da napišem ovaj tekst. To me i potaklo da više nego ikad budem siguran da je moje ušće tamo gdje je i izvor, a tok neka prolazi onuda kuda treba, neka natapa, neka obogaćuje razne krajeve i sama sebe, neka ne preplavljuje niti se isušuje, jer do svoga ušća treba doći, njemu treba teći.
Što je tu je, učimo se cijeli život, ovu etapu daleko od kuće moram odraditi do kraja, a onda, ako bude Božja volja, a nadam se da hoće, vratiti se u svoj kraj, ponijeti sa sobom sve iskustvo i znanje, i... boriti se.
0 Primjedbe