...

[...]

...

[...]

...

[...]

...

[...]

...

[...]

petak, 17. travnja 2015.

Nove mjere: Poljoprivrednici postaju poduzetnici

Na inicijativu novog ministra gospodarstva ŽZH-a Daria Sesara održano je nekoliko sastanaka sa predstavnicima poljoprivrednika Zapadnohercegovačke Županije na kojima se došlo do zajedničkog zaključka da dosadašnja raspodjela potpora u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji nije poučila željene učinke već da se više svodila na pomoć a ne razvoj primarne poljoprivredne proizvodnje.

Dosada većina poljoprivrednika bila bez mirovinskog i zdravstevnog

Poljoprivrednici su praktički svoju djelatnost obavljali na ˝crno˝te velika većina ih nije imala ni mirovinsko ni zdravstveno osiguranje. S toga ministarstvo gospodarstva ŽZH kreće s inicijativom da svi poljoprivredni proizvođači koji isključivo žive od primarne poljoprivredne proizvodnje od 01.01.2017.godine kroz svoje OPG moraju biti pravne osobe te će jedino tako moći aplicirati za subvencije. U našoj županiji plaćanje doprinosa za poljoprivrednike mjesečno iznosi 126 KM.
Vlada ŽZH će na prijedlog Ministarstva gospodarstva ŽZH tražiti mogućnost da u prvim godinama subvencionira dijelom obaveze doprinosa tako da olakšamo poljoprivrednicima.

Otvaranje radnih mjesta u sektoru poljoprivrede

“Smatramo da ćemo ovom politikom otvoriti najmanje 1000 novih radnih mjesta u ŽZH u sektoru poljoprivrede, a samim time i poljoprivrednicima osigurati mirnu starost jer će kad ispune uvjete imati pravo na kakvu takvu mirovinu, a time ćemo razlučiti stvarne poljoprivrednike od onih fiktivnih” – kažu iz ministarstva.

U tom zajedničkom prijedlogu ministarstva i predstavnika poljoprivrednika predviđaju se i minimalne površine ili farme za one koji žele biti u sustavu:
– proizvodnja povrća 10 000 m2 na otvorenom ili 1000 m2 zatvorene površine;
– voćarstvo i vinogradarstvo 10 000 m2 voćnjaka ili vinograda;
– animalna proizvodnja: 50 ovaca ili 25 koza, 5 krava, 50 košnica pčela, 10 nezimica,
– itd.;

Nadaju se da će ovakvom politikom stvarni primarni poljoprivredni proizvođači osiguravati veću proizvodnju a samim time dobivati veće subvencije te postati konkurentniji na tržištu, javljaju mediji.

No, postavlja se pitanje, hoće li poljoprivrednicima uopće biti isplativo postati pravna osoba s obzirom na minorne subvencije koje im često uopće i ne budu isplaćene, te na brojne obveze pravnih osoba?!

četvrtak, 16. travnja 2015.

Krumpiri iz Šipovače za koji dan na tržištu

Iako je mraz uništio većinu krumpira ljubuškog kraja zbog čega će vađenje ovog najpopularnijeg poljodjelskog proizvoda ove godine kasniti dvadesetak dana, krumpir iz Šipovače uskoro će se naći na meniju mnogih hercegovačkih i bosanskih kuhinja.

Hladne noći i mrzla jutra nisu napravila štetu plasteničkom krumpiru čije vađenje počinje za koji dan. I ovaj put, kao i prethodnih godina, početak ovogodišnje sezone "krumpirmanije" otvara ponajveći šipovački "krumpiraš" Mijo Bebek "Strašni".
Davno je on uvidio da se sa prirodom teško boriti, stoga se, kao i njegov susjed, posvetio plasteničkoj proizvodnji. Oduševljeni urodom, idućih dana planiraju iskopati nekoliko tona "prve ture" ovoga veoma ranog krumpira.

Nebriga države o poljoprivredi i onemogućen plasman u EU te loše poljoprivredno vodstvo doveli su do toga da su poljoprivrednici postali jedna od najugroženijih kategorija stanovništva. Razočarani i nezadovoljni, svakim danom gube volju za nastavak bavljenja ovim poslom.

Ali za Miju dolaze bolji i veseliji dani jer na njegovom će se štandu za dan-dva, više nego prije, okupljati mnoge ljubuške domaćice u potrazi za mladim krumpirom...

Izviđač osigurao prvo mjesto ali upitno finale protiv Borca

Ljubuški Izviđač je nakon 24. kola i teoretski osigurao prvo mjesto u rukometnoj Premijer ligi BiH.

Izviđač je sinoć u Gradskoj športskoj dvorani u Ljubuškom trebao igrati protiv Lokomotive iz Brčkog. Gosti se nisu pojavili u zakazanom terminu utakmice pa je tako sukladno Pravilniku o natjecanja povjerenik natjecanja donio odluku da se utakmica između ove dvije momčadi registrira službenim rezultatom 10:0 u korist Izviđača. Kako jedini kandidati za prvo mjesto uz Izviđač nisu uspjeli doći do pobjede u ovom kolu - Vogošća je poražena u Derventi 25:20, a Čelik je odigrao "X" sa Krivajom 32:32, Izviđač je dva kola prije kraja ovog dijela takmičenja stekao nedostižnu prednost od sedam bodova i time teoretski osigurao prvo mjesto koje mu je, prema sadašnjem pravilniku, osiguralo veliko FINALE protiv Borca iz Banja Luke koji se u domaćem prvenstvu nije natjecao zbog sudjelovanja u regionalnoj SEHA ligi.

Međutim, "Skautima" prvo mjesto možda i neće biti dovoljno za finalne utakmice protiv Borca.

Naime, u proteklih nekoliko dana moglo se čuti da čelnici drugog i trećeg kluba na ljestvici predlažu da se na Izvršnom odboru RS BiH, koji će biti održan početkom idućeg tjedna, promjene važeća pravila. Na početku sezone donesena je odluka da pobjednik ligaškog dijela takmičenja u Premijer ligi odmah igra finale sa učesnikom SEHA lige Borcem, a ovi klubovi sada imaju ideju da se igra Liga 4, u koju bi se plasirao Borac, kao učesnik regionalne lige i prva tri kluba iz Premijer lige, što su dva kola prije kraja natjecanja Izviđač, Vogošća i Čelik.

Borac ovakav prijedlog odbija. "Mislim da bi bilo neozbiljno da se sada mijenjaju pravila, pogotovo što Liga 4 osim dodatnih troškova klubova ne bi donijela ništa dobro. Jasno je svima da je Borac najkvalitetniji klub u BiH, bez obzira na to kakav sistem takmičenja se igrao, ali nam ne odgovara da igramo još šest mečeva i založićemo se da pravila sa početka sezone ostanu važeća" - rekao je medijima član uprave Borca Vladimir Branković.

"Mislim da je promjena pravila na samom kraju Premijer lige protiv Statuta, ali i moralnih vrijednosti. Ipak, ništa me više ne može iznenaditi kada su u pitanju čelni ljudi Rukometnog saveza BiH" - kazao je trener Dervente Zoran Dokić koji već od ranije odgovorne u RS BiH optuživa za nemar, loše vođenje natjecanja i često mijenjanje pravila za koje tvrdi da su katastrofalne i da se donose "uz mezu i piće".

Prema Statutu RS BiH Izvršni odbor ne može da donese nijednu odluku ukoliko se ne slože članovi IO iz sva tri naroda u BiH.

Raspored svetih misa i blagoslov polja u župi Šipovača-Vojnići

Blagoslov polja je stari vjerski običaj koji je itekako imao svoje važno značenje za život ovdašnjeg čovjeka vjernika, koji je živio od zemlje i za zemlju.

Obrađujući zemlju i sijući sjeme u nju, bio je uvjeren da bez Božjeg blagoslova, njegov trud može biti uzaludan. Zato on od Boga moli blagoslov da zemlja urodi i da urođeno, tj. ljetinu Bog sačuva od suše i poplava. Pri blagoslovu moli se i pomoć Božjih prijatelja, tj. svetaca da kod Boga posreduju i zagovaraju.

Pri blagoslovu moli se Boga da nas sačuva od raznih pošasti: od neprijatelja, od groma i zla vremena, od kuge, gladi i rata, od srdžbe, mržnje i zle volje itd.

Ovaj blagoslov je uveden za svako selo, jer svako selo ima svoje polje koje se obrađuje. Barem je to bilo prije tako. A danas je, nažalost, malo od tog polja obrađeno. Mnoga polja su zapuštena, zarasla u korov i draču. Zbog toga i naziv obred blagoslov polja gubi svoju simboliku.

U našoj župi blagoslov polja počinje u nedjelju 26. travnja misom na groblju Gračine u Vojnićima, a završava također u Vojnićima 24. lipnja na groblju sv. Ivana.
 
Raspored svetih misa i blagoslov polja:

Nedjelja, 26. travnja:
11:00 - Gračine (Vojnići)

Nedjelja, 3. svibnja:
11:00 - Jurina Lazina (Šipovača)

Nedjelja, 10. svibnja:
11:00 - Banja (Šipovača)

Nedjelja, 17. svibnja:
9:30 - Dole
11:00 - Vodice

Nedjelja, 31. svibnja:
11:00 - Greda

Subota, 13. lipnja:
11:00 - Kašče

Srijeda, 24. lipnja:
9:00 - sv. Ivan Kr. (Vojnići)

ponedjeljak, 13. travnja 2015.

Ljubuški rani krumpir spreman za EU, na potezu birokracija

Proizvođači ljubuškog ranog, geografski zaštićenog krumpira već se dvije godine muče s plasmanom proizvoda - otkako su izgubili hrvatsko tržište. Federalna televizija objavila je kako je ljubuškim krajem zato odjeknula vijest da je Bosna i Hercegovina ispunila sve uvjete za izvoz krumpira na europsko tržište, no oduševljenje nije dugo trajalo. U iščekivanju konačne Uredbe o izvozu, dočekali su proljetnu noć punu leda. Urod je prepolovljen.

Tržište je bilo - doslovno - iza brda, u Hrvatskoj. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju Ljubuški proizvođači krumpira gube dio tržišta. Umjesto redovnih 5-6 tisuća, izvoz je spao na dvije tisuće tona godišnje. No, Europa je nedavno naš krumpir proglasila ispravnim, pa su Ljubušaci počeli razmišljati da će od ove godine ipak nešto biti. Najbolje bi bilo, kažu, kad bi konačna Uredba o izvozu na snagu stupila do sljedećeg mjeseca.

"Već dotle bi ljudi morali znati da li ćemo moći računati na to. Ne bude li toga, godina će biti katastrofalna", upozorava Dragan Pavlović, predsjednik Seljačkog saveza FBiH.

Ljubuški proizvođači krumpira sada čekaju da birokracija uradi svoj dio posla. U međuvremenu, bila je dovoljna jedna noć s temperaturom ispod nule da u selima oko Ljubuškog napravi štetu. Urod je doslovno prepolovljen.

Ali, s ledom će, kažu, ipak izaći na kraj. Zemlja je, objašnjavaju, posebna - oporavit će se. 'Ljubuški rani', zaštićena sorta krumpira, niknut će opet. No gdje s njim, pitanje je koje ostaje. Ukoliko zelenog svjetla iz Europe ne bude, urod će propasti, jer, domaće tržište je nepouzdano pa prednost nad kvalitetnim, brendiranim krumpirom ima onaj uvozni, navodi FTV.

nedjelja, 12. travnja 2015.

BAL VAMPIRA ili BALVAN REVOLUCIJA: Huliganski pohod u Šipovači, u Vojnićima stradali automobili

U noći sa subote na nedjelju u gornjem dijelu Male Šipovače dogodio se do sada neviđeni huliganski pohod na ovim područjima.

Gornja ulica za promet automobilima bila je blokirana jer su na cesti osvanule barikade u obliku suhozida. U donjoj "Bebekovoj ulici" također su bile postavljene barikade od "paučine" za krumpire prethodno pokidane sa obližnje njive koja je gotovo sva izgazana kao i još neke. U ovome rušiteljskom činu na lokaciji "Beusove njive" počinjena je velika šteta na usjevima nekoliko oranica, a plastenik koji se našao u blizini je "probušen kao švicarski sir". Također doznajemo da je u Vojnićima oštećeno nekoliko automobila parkiranih uz cestu.

Za sada nije poznato što je potaklo nepoznatog počinitelja ili više njih na ovaj huliganski pohod, a mišljenja Šipovčana su različita: jedni smatraju da se radi o međususjedskim obračunima, a drugi su mišljenja da se radi o "balu vampira" lokalnih delikvenata sklonih lakim i teškim drogama. No, ima i onih koji su uvjerenja da je u pitanju "balvan revolucija" povodom nedavnih događaja na političkoj sceni MZ Šipovača-Kašče.

Zatečeni prizorom, zabrinuti žitelji ovog dijela Šipovače pozvali su policiju koja je obavila očevid, a za počiniteljima ovih zlodjela intezivno se traga.

petak, 10. travnja 2015.

Šipovčani od Vijeća MZ zahtijevaju ZBOR GRAĐANA

Povodom najnovijih zbivanja u MZ Šipovača-Kašče javnosti se obratila i udruga Bolja Šipovača tražeći od "seoskih glavara" hitno održavanja ZBORA GRAĐANA kako bi mještani bili upoznati što se to događa sa Vijećem MZ te stanjem mjesne zajednice, odnosno, da bi dobili odgovore na sve ono što ih brine u zadnje vrijeme, a tiče se zajednice u kojoj žive.

"Potaknuti nedavnim događajima u MZ Šipovača-Kašče, promjenama u Vijeću MZ i bahatim ponašanjem pojedinih vijećnika čiji (ne)rad godinama Šipovaču i Kašče zavija u crno te na inicijativu mještana koji žele i imaju pravo znati što im se događa u zajednici u kojoj žive, od Vijeća MZ Šipovača-Kašče zahtijevamo hitno održavanje ZBORA GRAĐANA.

DOSTA JE političarenja i mešetarenja radi osobnog probitka jednih te „guranja glave u pijesak“ i glume o neupućenosti drugih, a sve to na štetu žitelja Šipovače i Kašča.

DOSTA JE priče:“Ne znam ništa ni o čemu pa tako ništa nisam kriv“ i izbjegavanja suočavanja s problemima.

Vijećnici, pod vašim dugogodišnjim vodstvom Šipovača je postala SELO-SLUČAJ općine Ljubuški, a Kašče izolirano od ostatka mjesne zajednice.

TKO? ŠTO? KOLIKO? GDJE? KADA? ZAŠTO? KAKO? – objasnite mještanima na ZBORU GRAĐANA koji neka bude korak u nova i bolja vremena naše mjesne zajednice"priopćeno je iz udruge Bolja Šipovača.

Tonina Ibrulj: 'Dekanova nagrada je došla kao svojevrsna kruna mog dosadašnjeg rada'

Tonina Ibrulj, po majci Šipovčanka, studentica je treće godine engleskog jezika i književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Već od prve godine studija pokazala se kao izvrsna studentica koja nije samo ostvarivala odlične akademske rezultate, već se pokazala i društveno aktivnom kroz svoj rad u Studentskom zboru Filozofskog fakulteta te djelovanjem u Udruzi studenata filozofije Sophos. S Toninom smo razgovarali o njenom dosadašnjem uspjehu, radu, te planovima za budućnost.

Tonina, povod za razgovor je svakako i nedavno dobivena Dekanova nagrada. Koliko to znači za vas kao studenticu?
Dekanova nagrada je došla kao svojevrsna kruna mog dosadašnjeg rada. Moram reći da sam veoma ponosna na to. Na našem fakultetu ima izvrsnih i aktivnih studenata. Ali, problem je što je većina mladih i dalje prilično pasivna i cilj im je samo položiti ispit i ništa više od toga, tako da studenti koji više uče i rade te paralelno postižu i zavidne rezultate, vrlo lako dođu do izražaja. Nije mi drago zbog toga, ali nažalost situacija je takva. Ne mislim da bi moj rad i učenje trebalo gledati kao nešto vanserijsko, svaki student bi trebao težiti učenju, istraživanju i ulaganju u sebe. Treba učiti u cilju razvijanja sebe te kako bi jednog dana svojim znanjima pridonijeli i napretku društva u kojem živimo. Ako pritom izaberemo studirati i raditi ono što zbilja volimo, tada izvrsni rezultati sigurno neće izostati. Naš fakultet mnogo toga nudi, a na studentima je koliko će to iskoristiti.

U vremenu u kakvom živimo, mnogi mladi možda i nemaju motivaciju za učenje. Što je ono što vas motivira na tako izvrstan rad?
Još od drugog razreda osnovne znala sam da želim studirati engleski jezik. To mi je oduvijek bila želja. Mnogi su mi govorili da upišem nešto perspektivnije, međutim ja sam upisala ono što volim i u čemu uživam. Moja motivacija je upravo ljubav prema engleskom jeziku i filozofiji. Teško je reći što je to danas perspektivno zanimanje i što dobro prolazi na tržištu. Ali, smatram da izvrsnost i znanje svakako dobro prolaze, nebitno čime se bavite. Svi mi možemo pronaći način kako doprinijeti napretku društva u kojoj živimo.

Već ste radili i neke samostalne radove i istraživanja. Nedavno ste izlagali svoj rad na Internacionalnom univerzitetu Burch u Sarajevu. 
Tako je, zadovoljna zbog izlaganja svog samostalnog rada na 3. Internacionalnom studentskom simpoziju na Univerzitetu Burch u Sarajevu. To je bio jedan mali korak naprijed za mene. Moj rad je dobio pozitivne kritike, tako da sam zadovoljna postignutim. Ukoliko mi obveze dopuste, u skorijoj budućnosti planiram izlagati na još kongresa i simpozija.

Kako ste zadovoljni studijem na Filozofskom fakultetu?
Ponosna sam studentica Filozofskog fakulteta. Profesori su pristupačni i uvijek spremni pomoći studentima. Fakultet se konstatno poboljšava i razvija. Naš fakultet je postao domaćin i dvjema konferencijama, organizira se mnogo tribina, raznih dogođaja i promocija. Pogotovo u zadnje dvije godine, vidi se značajan napredak. Sve je podignuto na jednu veću razinu i kao studentica sam zaista zadovoljna.

Kakvi su vaši planovi za budućnost?
Osim pripremanja ispita, trenutno radim na svom završnom radu iz područja sociolingvistike. Što se tiče dugoročnog planiranja, nikada ne znaš što ti životnosi, ali u budućnosti se vidim u akademskom svijetu. Želim proširivati svoje znanje i primjeniti ga kako bih razvila ponajprije sebe i svoje potencijale, pogotovo kroz istraživački rad, a time i doprinjela boljitku našeg društva i zajednice.

Sretan vam 10. travnja – Dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske

Na današnji dan prije točno 74 godine 10. travnja 1941. uskrsnula je i obnovljenja Nezavisna Država Hrvatska. Tog je dana ostvaren san kojega su stoljećima sanjale mnoge generacije hrvatskog naroda.

Iako je 10. travnja, kao i sve vezano uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, u Hrvatskoj gotovo zabranjena tema koju se nikako ne smije spomenuti ni u najmanje pozitivnom kontekstu, portal Sloboda.hr odlučio je izaći iz tih nametnutih pravila tzv. “političke korektnosti” te o današnjem povijesnom datumu pisati potpuno slobodno i istinito.

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. bila je jedina tada logična i realna opcija koju je hrvatski narod htio i zaslužio.

Ono što je najvažnije za istaknuti jest to da je hrvatski narod u ogromnoj većini objeručke prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, bezuvjetno joj se stavio na raspolaganje u svakom smislu, te joj ostao vjeran do njezina nesretna svršetka. Tome najviše svjedoči činjenica da na samom kraju rata, kada je svima bilo jasno da NDH neće opstati, oružane snage NDH brojale su gotovo 250 tisuća vjernih vojnika.

Također, ne treba se sramiti i izbjegavati spomenuti neraskidivu vezu između uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. i uspostave današnje Republike Hrvatske 1991. godine. Činjenica jest da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila glavni i ključni nacionalni motiv i idejni izvor za ponovnu obnovu države Hrvatske. Za dokazati tu tvrdnju dovoljno je spomenuti da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila izvor velike većine najpjevanijih pjesama te najčešće upotrebljavanih obilježja, gesla i pozdrava za vrijeme Domovinskog rata. Iako te pjesme i obilježja naizgled možda ne znače puno, one su itekakav društveni i kulturološki pokazatelj političke stvarnosti među Hrvatima za vrijeme Domovinskog rata.

O ovom neiscrpnoj temi mogli bismo napisati cijeli niz knjiga, no danas je dovoljno reći ono najvažnije. Za one koji ipak današnji dan žele ispuniti dobrim i korisnim riječima, ispod vam postavljamo zanimljiv tekst Zvonimira R. Došena povodom današnjeg datuma.

Sretan vam 10. travnja – Dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske sa željom da u što skorije vrijeme uskrsne i naša potpuno slobodna, nezavisna, suverena država Hrvatska.

Za dom spremni!




10. TRAVANJ 1941. – DAN KOJI SU HRVATSKA POKOLJENJA ČEKALA
VIŠE OD OSAM STOLJEĆA

Prije 74 godine, 10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dra. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim i etničkim prostorima.

Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.

Isto kao što će i 50 godina kasnije kada se hrvatski narod na demokratskim izborima ogromnom većinom glasova izjasnio za odcijepljenje od srbokomunističke Jugoslavije, na ovaj proglas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske ciknuo je Beograd, zajaukali su, zadrhtali i zacvilili Velikosrbi i domaći izdajnici, jer došlo je ono za njih najgore, ono za čime je hrvatski narod žudio punih 839 godina.

Došlo je ono što je njegov Ustaški pokret, kroz više od deset godina strpljivo i pomno pripremao i pred čim su dušmani hrvatskoga naroda strepili, a to je početak obće i odlučne bitke za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske vlasti i za uzpostavu samostalne države Hrvatske.

U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.

Isto tako, pošto su razbijena srbska vojska i razni četnički čopori još prije ovog proglašenja, počeli činiti strašne zločine nad golorukim hrvatskim pučanstvom, hrvatski narod je pozvan da se digne na ustanak protiv omraženoga tlačitelja i primitivnoga krvnika koji je svojim divljačkim ponašanjem kroz 22 godine svoje strahovlade hrvatskome narodu nanio daleko veće i groznije zulume od svih okupatora u povijesti. Iako goloruk, narod je ustao i stupio u borbu da iz svoje Domovine iztjera uljeza i oslobodi sve hrvatske povijesne i etničke prostore između Izole u Istri i rijeka: Sutle, Drave, Dunava, Save, Drine sve do Jadranskoga Mora.

U narednim danima i mjesecima sve što je disalo hrvatski, muško i žensko, staro i mlado, listom je ustalo u obranu i zaštitu svoje države za kojom su kroz više od osam stoljeća žudile sve njegove generacije.

I, moralo se ustati, jer u već kroz 22 godine hrvatskoj krvi ogrezla velikosrbska vojska i žandarmerija na povlačenju nisu se mogle pomiriti s nestankom njihove države pa su za vrieme bježanja u svoje jazbine preko Drine, za odmazdu počele nemilosrdno ubijati mirno hrvatsko pučanstvo koje im se našlo na putu.

Već 7. travnja, u Čakovcu je u ime Poglavnika, mr. phar. Teodor Košak proglasio uzpostavu hrvatske vlasti. Isti dan u tzv. garnizonu Jugoslovenske vojske u Đakovu došlo je do pobune hrvatskih ročnika i Srbijanci iz topa pucaju u glasovitu dakovačku katedralu, koju je izgradio veliki zagovaratelj “jugoslavenskog bratstva” biskup J.J. Strossmayer. Dan kasnije, 8. travnja 1941., radi divljanja srbijanskih oficita i vojnika u tzv. 108. pešadijskom puku Jugoslovenske vojske u Bjelovaru, dolazi do pobune vojnika hrvatske nacionalnosti. Nakon protjerivanja srbijanske vojske, narednik Ivan Cvek i vojnik Jovan Radić proglasili su privremenu hrvatsku vlast u ovom gradu. Nu postrojbe razbijene srbijanske vojske nastavit će rušenjem, paljenjem i ubijanjem civilnog pučanstva po svim hrvatskim mjestima kud budu prolazile, sve dok ne budu protjerane preko Drine.

Ali, ne samo to, nego kao i uviek u prošlosti ( a, kako ćemo vidjeti i u budućnosti) ni ovoga puta ništa ne ide u prilog Hrvatima i njihovoj novoj državi. I ovoga puta (kao što će to biti i 1990.ih), izgledalo je da se čitav svijet urotio protiv nas i kao da su se sva prokletstva svieta oborila na mladu hrvatsku državu i sve što je imalo hrvatski predznak. Samo par dana po proglašenju u Hrvatsku ulazi talijanska fašistička vojska i zposjeda skoro polovicu njezinog teritorija. Antihrvatskim prosrbski orijentiranim fašističkim i projugoslavenskim elementima ta okupacija talijanskih fašista dolazi kao mana s neba. Velikosrbski vođe u Hrvatskoj; dr. Niko Novaković “Longo” i drugi, udruženi s hrvatskim veleizdajnicima, djedom Vesne i Zorana Pusić, Dankom Anđelinović i njegovim bratom Grgom, na brzinu sastavljaju peticiju koju su odmah predali zapovjedniku talijanske fašističke vojske s molbom da je proslijedi Mussoliniju. U toj peticiji oni mole “Il Ducea” da zauzme i Italiji priključi “sve srpske zemlje” (u koje su ubrojili čitavu Dalmaciju, Liku, Kordun, Hercegovinu i pola Bosne).

Protiv tog podlog zločina tzv. hrvatski komunisti nisu progovorili niti jednu riječ, ali kad je mjesec dana kasnije Hrvatska vlada na čelu s drom. Pavelićem tzv. Rimskim ugovorima bila prisiljena pripustiti fašističkoj Italiji jedan vrlo mali djelić tih zemalja koje su oni nudili Mussoliniju, onda će to komunistima, orjunašima i svoj drugoj antihrvatskoj klateži biti izprika za njihov odlazak u Titine bande u šumama. Ali, svakome tko se imalo interesira za istinu i samo površno pogleda u onodobna događanja, biti će odmah jasno da je ta njihova tvrdnja najobičnija laž, jer nitko od njih nije ni prstom makao sve dok nije došlo do rata između Hitlera i njihovog “velikog vođe” Staljina. Sada pod protektoratom fašističke soldateske, klanja, pljačke i paleže po nezaštićenim hrvatskim selima nastavile su razularene, talijanskim oružjem naoružane, četničke bande popunjene oficirima i vojnicima razbijene velikosrbijanske vojske.

Još se glas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske takorekuć nije ni ohladio kada je u kordunskom selu Hrvatski Blagaj horda povampirenih posrbljenih Vlaha po noći došla u kuću njihovoga susjeda Hrvata Jose Mravinca i bez ikakva razloga i povoda poklala čitavu njegovu obitelj uključivši i nejaku djecu. Poslie tog divljačkog čina vlaška kukavička horda otišla je svojim kućama pjevajući – Sprem’ te se sprem’te četnici. Po selima iztočne Like, posebno u okolici Srba i Donjeg Lapca, udružene srbofašističke i srbokomunističke horde robe i pale sva okolna hrvatska sela, a sve stanovništvo kolju ili žive bacaju u jame.

Kako svi znamo, samo u jednu jamu, koja je nedavno odkrivena kod zaseoka Brotnja, bačeno je 37 podpuno nevinih hrvatskih žrtava djece, žena i staraca s prezimenom Ivezić. Sva hrvatska sela u tom okružju sravnjena su sa zemljom, a sve što nije uspjelo pobjeći stavljeno je pod nož.

U Kulen Vakufu gore dvori Kulenovića poznatih hrvatskih političkih lidera u Bosni. Gori cielo mjesto, a sve što nije uspjelo na vrieme pobjeći pada od krvničkoga noža. Gori i džamija, ali prije nego su je zapalili podivljali vlaški razbojnici, u čijim žilama od pamtivijeka kola hajdučka razbojnička krv, skidaju s minareta muslimanski vjerski simbol koji je prije 200 godina jedan od Kulenovićevih predaka dao izraditi od dva kilograma zlata. I, prema pripovijesti jednog četnika, kasnije partizanskog oficira, koje je to izpričao mome starom prijatelju Mili Đakaloviću (koji još danas u 94. godini starosti živi u Kanadi), kako to normalno biva među razbojnicima, radi jagme za to zlato došlo je među četničko-partizanskim banditima do oružanoga sukoba. U tom obračunu poginulo desetak razbojnika.

U Korenici “vojvoda” Mane Roknić pred vlaškom ruljom drži govor u kojem kaže da u Lici ne smije ni hrvatska mačka ostati živa.

Diljem Bosne, posebno u iztočnim krajevima, divljaju razularene četničke bande. U mjestima uz obalu rijeke Drine, vječne hrvatske granice s Srbijom, predvođene bivšim “jugoslovenskim kraljevskim oficirima” i sveštenicima Srpske pravoslavne crkve, Vasilijem Jovičićem, Sergijem Mastilovićem i drugima, podivljale četničke bande kolju sve što nije srbsko. Crvena od krvi nevinih žrtava teče rijeka Drina. Iz Foče, Višegrada, Goražda i niz drugih mjesta nosi Drina tisuće leševa poklanih žrtava u Savu, a Sava dalje prema Beogradu da bi ti leševi nevinih hrvatskih žrtava u velikosrbskoj i jugokomunističkoj sotonskoj propagandi kasnije bili proglašeni kao “žrtve ustaškog pokolja nad Srbima”.

Pa kad se sve ovo sagleda, zar svaki triezan i pošten čovjek ne mora priznati da i ako je bilo odmazde za te i tisuće drugih takvih divljačkih zločina, je li to ikakvo čudo i može li se to smatrati zločinom?

Svakome mora biti jasno da, kao i za vrieme ovoga Domovinskog rata 1991. – 1995., Hrvatska vojska kroz četiri godine onoga rata nije se ni jedan čas borila za osvajanje ničega tuđeg, nego samo i jedino zato da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj harao i tamanio. Ona se borila, da svoju vlastitu hrvatsku Domovinu oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. I ništa više.

U oba ova rata Hrvatska vojska se borila da hrvatskome narodu i njegovom potomstvu osigura dobra što ih u sebi krije plemenito i plodno hrvatsko tlo, a ne da ga uživa nikakav tuđin, a posebno ne onaj gladni opančarski dotepenac i okupator koji je godinama po njemu haračio i natapao ga hrvatskom krvlju.

Ali, i te 1941. godine našlo se i onih izdajica koje je blagopokojni kardinal Stepinac nazvao ništarijom koja nije osjetila bilo svoga naroda, to jest dogodilo se ono što će se opet dogoditi i u ovom prošlom, Domovinskom ratu 50 godina kasnije. Samo je razlika u tome što ta ništarija ovoga puta nije imala prilike odmetnuti se u šume i zajedno s velikosrbskim uljezima rušiti novostvorenu hrvatsku državu, nego se zavukla u rupe i čekala pogodan čas da, uporabom raznih manipulacija, i obilnom pomoći istih onih stranih centara moći koji su stvorili obe Jugoslavije opet zajaši na grbaču hrvatskoga naroda.

Htjeli to priznati razni kvazi povjesničari ili ne (među kojima je, na žalost, dobar broj i onih koji se oslovljavaju kao hrvatski povjesničari, a u svim svojim osvrtima naglašavaju kako je ova današnja Hrvatska jedina nezavisna hrvatska država “nakon 900 godina”, uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.

Nezavisna Država Hrvatska postala je – i ostala neosporivi temelj svake slobodne i nezavisne hrvatske države, pa tako zasigurno i ove, kolike tolike, današnje opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri. Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, slugani stranih mešetara i ideologija, udruženi s nekim novopečenim povjesničarima u Hrvatskoj na sve načine pokušavaju ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku i, paradoksalno, istovremeno niječu njezino postojanje, svakome, pa i onima koji šire te absurde, jasno je da su te njihove smicalice podpuno glupe.

Ipak, ta razna klepetala, kad već ne mogu otvoreno nijekati i ocrnjivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i Ustaški pokret, onda ne samo da istinu o tim povijesnim događajima pokušavaju skrenuti na neki drugi kolosijek, nego ono što se zbilo 10. travnja 1941., postaviti na suprot onome što se dogodilo 1991. godine i tako prikazati kako su ova dva podpuno jednaka hrvatska oslobodilačka rata vodili neki različiti ljudi za neke podpuno različite ciljeve. Zaslijepljeni velikosrbskom i jugokomunističkom promičbom čiji su krakovi bili utkani u sve udžbenike u školama u kojima su oni stjecali znanje, oni ne žele ni zaviriti u ona vremena velikosrbskih zuluma u kojima je hrvatski narod bio prisiljen primiti se metode ‘izbijanja klina klinom’, latiti se oružja i na nesnošljiva nasilja primitivnog dušmanina odgovoriti jedinim načinom koji on razumije.

Oni izdajnici, ona ništarija, koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu. Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija koja u sebi nema i nikada nije imala ni trunka ljudske časti, ni hrvatske nacionalne svijesti, a još manje stida. Nestankom talijanskih fašista s hrvatskog tla u rujnu 1943. godine nije nestalo i četnika. Uz neke čopore, sada pod protektoratom njemačkoga Wehrmachta, kao oni u iztočnoj Bosni pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića i one što su se vukli po brdima Crne Gore i Srbije, većina njih je jednostavno zamijenila e kokarde za komunističke crvene zijezde.

Nu vratimo se razlozima radi kojih je osnovan Ustaški pokret. Osnivanje Ustaškog revolucionarnog pokreta nisu potaknuli samo srbijanski zločini nad hrvatskim narodom. Čak možemo sa sigurnošću tvrditi da ni umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem nije bio ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga strpljenja. Razlozi su višestruki, a možda najvažniji među njima je taj što, kako je i sam dr. Ante Pavelić naveo u peticiji koju je poslao Savezu Naroda u Ženevi, što “po svojoj stoljetnoj tradiciji Hrvati poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, pomogne hrvatskom narodu da na temelju prava na samoodredjenje uzmogne u miru uzpostaviti i urediti svoju državu”.

Prije svoje smrti i Stjepan Radić je u svim centrima moći pokušao dobiti bilo kakvu podporu za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. S peticijom na kojoj je bilo više od tristo tisuća podpisa putovao je od Pariza, Londona, Berlina do Sv. Petrovska, ali nigdje nije našao niti jednu riječ podržke. Čak i neki od lidera bivšeg Jugoslavenskog odbora, kao dr. Ante Trumbić, kad je uvidio svoje zablude, tražio je pomoć za Hrvatsku. Ali, od istih onih koji su ga 1915. obilno pomagali u ostvarivanju one njegove, Meštrovićeve i Supilove, za hrvatski narod najpogubnije ideje, sada su ga ignorirali kao da nikada nisu za njega čuli. Razočaran u svoje zablude kasnije je izvršio samoubojstvo.

U peticiji koju je dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. predao Savezu Naroda u Ženevi kaže: “Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora – a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti. Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima i pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.

Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu na plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. – To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini jedini je takav dogadjaj u poviesti parlamentarizma”.

Nu sve te peticije, sve te žalbe i zamolbe Ligi Naroda i “Zapadnim civilizacijama” pale su na gluhe uši i hrvatskome narodu nije preostalo ništa drugo nego da se priprema za ustanak i čeka pogodan čas kad će silom oružja sbaciti okupatorski jaram i uzpostaviti svoju slobodnu i o nikome ovisnu državu. A da bi se taj cilj postigao vodstvo Ustaškog pokreta zanalo je da mora poći s geslom – IUGOSLAVIAM ESSE DELENDAM ! ( Jugoslaviju se mora razoriti). Velebitskim ustankom u rujnu 1932. i likvidacijom velikosrbijanskog tiranina, na 9. listopada 1934. godine u Marseillesu započeto je razaranje Karađorđevske Jugoslavije.

A proglašenjem Nezavisne Države hrvatske 10. Travnja 1941. godine, ono je dovršeno.

I, kako svi znamo, u proljeće 1945. godine hrvatski narod je izgubio svoju državu i svoju slobodu. Nije je izgubio na bojnome polju, nego zahvaljujući podmuklim pogodbama i mešetarenjima Zapadnih saveznika sa Staljinom i njegovim boljševicima, koji su potom izvršili strahovite pokolje nad hrvatskim narodom. Hrvatski narod će opet, za idućih 50 godina, stisnutih zuba trpjeti sve muke, šutke nositi svoj križ i opet, po tko zna koji put, penjati se uz svoju Golgotu.

I, zato što uobće nije poznavao Hrvate i njihovu prošlost, dušmanin je bio uvjeren da je izvojštio konačnu pobjedu. Ali, prevario se. Grdno se prevario! I nije ni pomišljao da će se iz krvi onih koji su od 1941. – 1945. branili svoju Domovinu, 1991. godine niknuti brigade ljutih ratnika koji će, svrstani u pukovnije i brigade Hrvatske vojske, razoriti i njihovu drugu i posljednju Jugoslaviju. I u silnom naletu hrvatskih brigada u operaciji “Oluja” nestala je s zemljovida i ona posljednja Jugoslavija. Ali, na žalost, ne i jugoslavenstvo s kojim se dogodilo nešto slično s onim što se dogodi kod otrovnog guštera kad mu odsiječete rep. Njegov odsječeni rep koji je za neko vrieme idalje živ i kao bjesan skače po zemlji.

Samo je razlika u tome što su odsječeni repovi jugoslavenskoga guštera u Hrvatskoj preživjeli i izrasli u nove otrovne crvene guštere koji svim silama pokušavaju uništiti sve što je hrvatsko. Ali, varaju se ti gušteri, jer primiče se vrieme kad će im se stati na repove i odsjeći glave. Taj dan mora doći. U to nema nikakve sumnje. Za to, uza sve ove probleme s kojima smo danas pritisnuti ne smijemo gubiti nadu u bolje dane, jer preživjeli smo mi puno, puno gorih dana i vremena. Preživjeti će naš narod i ovo zlo. Odbacimo fatalizam i ne gubimo nadu u konačnu pobjedu, jer hrvatski narod je neuništiv.


JER, JAČI SMO OD PROGONA I SMRTI – HRVATSKI TRAVANJ I HRVATSKA OLUJA OPET ĆE DOĆ!

Za inspiraciju i ohrabrenje neka nam na ovu 74. obljetnicu jednoga od najsvijetlijih nadnevaka u našoj povijesti posluže stihovi ove pjesme, koju je u 19. stoljeću napisao hrvatski pjesnik, dramatolog i političar Mirko Bogović:

Oj narode, što mi tužan stojiš
pokraj groba tvojih mučenika,
gdje se viju vijenci lovorika,
tužan stojiš, slabe nade gojiš?

Još se valjda neprestano bojiš
budućnosti tamnih, groznih slika,
zar u sebi od kreposti dika:
Uma, srdca tako malo brojiš?

Pamti dobro, što pjesnici slove:
Svaki narod svome zavičaju
raj sagradi najpr’je kroz grobove!
Zato ne plač’ više, i znaj, k tvome raju
budućnosti slavne žrtve ove
tebi jasna vrata otvaraju!

SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA KOJI U SVOME SRCU OSJEĆAJU BILO SVOGA NARODA, A POSEBNO NAŠIM HRABRIM BRANITELJIMA KOJI SU SVOJU KRV I DIELOVE SVOGA TIJELA UGRADILI U OLTAR DOMOVINE, ŽELIM SRETAN DESETI TRAVNJA – DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI !

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen

četvrtak, 9. travnja 2015.

Tko nam ga to, u posljednjih 10. godina, (na)meće javno mnijenje u Ljubuškom !?

Županijski sud u Novom Travniku osudio je Brunu Šarića (urednika i vlasnika portala ljubuski.net) na četiri godine zatvora zbog zločina nad civilnim srpskim stanovništvom počinjenih u svibnju 1992. u Travniku. Šariću je na ovu presudu dozvoljena žalba Vrhovnom sudu FBiH.

Po načelu da "nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica" ne želimo nikoga proglasiti krivim, a još manje se naslađivati životnim situacija bilo koga ali javnosti u Ljubuškom mora konačno biti svjesna tko kreira javno mijenje već desetak godina u našem gardu.

O ulozi medija

Uloga medija u jednom društvu je od neprocjenjivog značaja za razvoj tog društva. Naime, upravo su mediji subjekt koji kreira javno mnijenje, stvara afirmativnu ili kritičku građansku svijest. Zahvaljujuæi medijima, građani ostvaruju onaj inicijalni uvjet za njihovo sudjelovanje, a to je informiranje.

U Ljubuškom ima dosta elektronskih medija, meðu kojima je dosta afirmativnih, a ima i onih plaćenički što za vlastito koristoljublje pišu i protiv svoga naroda.

Mediji su jako važni, ali je bitan i način na koji izvještavaju i informacije koje prezentiraju!

Portal ljubuski.net djeluje već 10 godina i, bez lažne skromnosti,ima utjecaja na javno mnijenje iz plaćenčkog kuta gledanja, te svakodnevno zagađuje medijski prostor, a većina naručenih tekstova napisana je zbrda-zdola na srpsko-hrvatskom jeziku, što nije ni čudo kada pogledamo koji to likovi pokušavanju kreirati javno mnijenje u Ljubuškom već desetak godina.

Tko su ljudi koji truju javnost preko elektronski medija u ŽZH i našem Ljubuškom, njeguju imidž i ugled izdajnika hrvatskog naroda poput Martina Raguža, Budimira i ostalih? Nekoæ ugledni poduzetnici, danas uglavnom na društvenoj margini – rijeè je dakako o Bruni Šariću, Tihomiru Bradvici, Žarku Nižiću i ostalim kvazinovinarima.

Prozvana ekipa se bavi sa smišljanjem raznih postupaka, da se u Ljubuškom stvori stanje u kojem ljudi nisu zadovoljni“,a očito da postoje druge namjere: "Jasno je da u njihovom tumačenju neće biti nikakvog govora o istini, interesu građana, negoće se raditi o još jednoj od manipulacija i ostvarivanju koristoljublja od raznih probošnjačkih opcija, jučer HSP BiH i Živka Budimira, danas Martina Raguža a sutra može i Željko Komšić, te će se stalno truditi (tobože u interesu građana) da u precizno dodijeljenom vremenu (pred izbore) prave stalne sukobe, raspiruju mržnju prema potrebama probošnjački obojeni stranaka i likova, da bi došli u poziciju da opet pljačkaju i obmanjuju vlastit narod".

Kada se opasni medijski manipulatori, huškači i obmanjivači javnosti – kakvi su Bruno Šairć, Tihomir Bradvica, Žarko Nižić i ostali, udruže i počnu baviti interesima građana Ljubuškog, onda je to identično mogćnosti da već sutra Ratko Mladić osnuje Udrugu za pomoć žrtvama genocida.

Zar nije stvarnost luđa od najluđe fikcije?