U priči o nama izbaciše podatak da je čovječanstvo do danas imalo oko četrnaest i pol tisuća ratova u kojima je ubijeno oko četiri milijarde ljudi. Ako neke izvanzemaljske oči svo ovo vrijeme promatraju ovaj naš treći kamenčić od sunca mogu zaključiti: čudne li planete, svijeta, stratišta.
Ide Božić.
Kao i uvijek nekako nam slatkasto titraju ovi adventski dani i vode nas prema onom kojeg obilježavamo kada je Stvoritelj povukao, možda jedini mu preostali potez, da spasi čovjeka. I posla Bog svog sina sa jednom jedinom namjerom da napravi revoluciju u ljudskim srcima, iako po scenariju da će Njegov jedinorođenac s porukama dobra, mira, plemenitosti i nadasve ljubavi doživjeti muku i pogubljenje.
Tako je i bilo ali, Bože mi oprosti, cilj nije postignut jer nakon toga čovjek postaje još luđi, pohlepniji, krvoločniji, egoističniji i uopće griješniji. Od tada Bog ne reagira više tako radikalno nego, kao da pušta čovjeka da se sam dovede tamo gdje ide. A ne ide nigdje.
Ipak u biti Božić pripada mladosti jer svi mi dosadašnji svoje smo Božiće "prokockali", komercijalizirali, naplaćivali a što je najgore nikad ga nismo ni razumjeli. I ostali smo na istim pitanjima, bez odgovora.
Od Boga izabrani narod od sina Božijeg tražio je trenutni interes a to je da on u skladu sa svojim moćima, jednim krijetom oka uništi njihove okupatore Rimljane, da ih saspe u prah i pepeo. Očito je da je Isus bio i razočaran i bijesan zbog toga što im nikako nije mogao dati do znanja, navesti ih da razumiju da je njegov zadatak napraviti revoluciju srca. Revolucija u srcu jeste preobražaj čovjeka na način da se u srce nastani hrabrost, ljubav i dobrota a iz njega nestanu strah, mržnja i zlo. I to bi bila pobjeda. I Boga i čovjeka.
Nije uspjelo.
Izabrani narod je izravno izabrao razbojnika Barabu a Isusa je ubio. Međutim Bog nikada nije izgubio tako da ta revolucija traje i trajat će do kraja. Mladost mora uzeti Božić i zaštiti ga kao svoju revoluciju. Mladi ljudi moraju razumjeti da "svi ljudi umiru a većina ih umre a da nisu niti živjeli".
Dakle, mladost hoće živjeti životom dostojnim čovjeka a ulazak u takav život nije nepoznata niti nerješiva formula, zapravo je posve jednostavna: čovjek je društveno biće koje shodno tome mora živjeti u uobličenim zajednicama i to je živuće okružje i ozračje koje se mora učiniti uljuđenim, a to znači ništa drugo do stvaranja normalne, pravne, civilizirane državne zajednice.
Samo u takvoj konstelaciji čovjek može živjeti, raditi i nagrađivati se kao čovjek. Mladost ne treba biti ničija marginalna, figurativna, manipulativna "mladež" nego, koristeći najsnažniji mogući oslonac koji čovjek može imati, Isusa Krista, čije rođenje slavi, krenuti u revoluciju svojih srca.
Hrabrost u srce, strah van. Vjerniku to ne smije i ne može biti teško i nemoguće, pogotovu kad ga to vodi iz letargije, beznađa u radost postojanja. Kad se srce promjeni na takav način sve prepreke se smanje i čovjek svrgava sveopće zlo.
Današnja Božićna mladost možda ima najveću povijesnu šansu za navedeno a to je činjenica da ima uvid u zbir svih zabluda ljudske povijesti, te stoga mora krenuti putem kojeg je izgradio Isus, u susret svom životu, jer vrijeme ih neće čekati baš kao što nikad nikoga i ništa nije čekalo.
Uostalom nije li to i priča pape Franje koji jedva suzdržava bijes vičući na gramzive đavolje u ljudskom obliku koji su i Božić pretvorili u blagdan džepa i želuca makar je on blagdan ljudske srčanosti. Papa naglašava tu činjenicu jer je ona toliko očigledna i istinita da pred njom blijede sve prethodne filozofije umnih oholih smrtnika.
Zato mladosti draga, krenite! (makar i s toljagama).
0 Primjedbe