"Što je kuća bez pivca i psa?"

U vrijeme mog odrastanja na selu djeca su bila stalno okružena životinjama. Sva zemlja oko sela je bila obrađena, štale su bile pune. U svakom domaćinstvu: konj, krava, magarac, ovce, koze, kokoši,patke, zečevi, prasci, pasi, mačke…

U to vrijeme je selo imalo "miris po selu".

Ovce, koze, konji su se vodili na „pašu“. Konja sam posebno volio... Čovjek u konju nalazi snagu bez surovosti, ljepotu bez sujete i prijatelja bez interesa.
Mislim da sam naučio jahati prije polaska u školu (s pet-šest godina), u tome sam uživao i danas se toga tako rado (sa sjetom) sjetim.

I svašta nešto se ja sjećam, a sve me nekako malo i rastuži. Šteta da ova naša djeca ne mogu doživjeti selo kakvo je nekad bilo i kakvog ga pamti naša generacija. Hvala bogu da nije bilo idealno, ali ne da mi se sjećati onog lošijega dijela.

U selu je bilo i dosta djece… Već u „moje vrijeme“ mala seoska škola bila je zatvorena, ali su djeca autobusom išla u školu u susjedna mjesta.

Živjelo se za utakmice nedjeljom, na našem "velebnom" stadionu „Rašeljka“. „Rašeljka“ je za nas bila nešto kao "Wembley" ili "Park Prinčeva"... "Stari" protiv "mladih", Donje Kašče protiv Gornjeg Kašča, pa zajedno protiv Stilja…

Najveće posljedice ostavila je migracija šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kaščani, kao i ljudi iz drugih naših krajeva, krenuli su na rad u Zapadnu Europu, najviše u Njemačku.

Iako su se zahvaljujući zaradama tih migranata-gastarbeitera u to vrijeme napravile nove kuće, a neki od njih su se i vratili pod stare dane, njihovi potomci su se ipak mahom odselili u neke druge krajeve.

Većinom su odselili u Hrvatsku, najprije prilikom samog školovanja, a kasnije u potrazi za poslom.

U današnje vrijeme nema više ni konja, ni krave, ni magarca… Tek poneki pas, mačka, koza, ovca, kokoš i pivac… Ipak dobro je dok su tu pivac i pas.

Što ljudi kažu, jeb.š kuću bez pivca i psa. Naime, pivac je je... ljubavnik, a pas zaštitnik, a to su karakteristike do kojih drži svaki patrijarhat.

Ip-talic / Kašče