"MISLI GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO!"

utorak, 14. srpnja 2015.

Vjerni Toma - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

Mnogi od nas nisu mogli niti sanjati da će dočekati ovaj Božić i početak novog tisućljeća. Ali kad smo već dobili toliku milost od Boga i kad poslije onolikih ratni stradanja uživamo u svim blagodatima ovoga vremena - evo prilike da se prisjetimo svih onih kojih više nema i onih koji žive s ožiljcima na tijelu i duši. Povijest je zapisala broj poginulih i nestalih. Broj ranjenih je također zabilježen. Kažu da je poznata i brojka sudionika Domovinskoga rata. Mnogi su odlikovani, dodijeljena su priznanja i činovi kako dolikuje svakom narodu koji ima tako hrabre i ponosne sinove. Ali zbili su se i događaji koje nisu zabilježili kompjutori i koji ne postoje u ratnim izvješćima. Oni su u dubini našega srca i o njima se treba pisati da bi povijesna slika napokon dobila dušu. Mnogi su mladići hrabro i ponosno do kraja nosili teret Domovinskoga rata, a iz njega su izišli ogorčeni i poniženi. Često ne žele pričati svoje doživljaje jer u njima pobuđuju nemir i ogorčenje zbog kojega redovito ispaštaju. Ovih se božićnih dana prisjećamo jednoga koji je dostojan da se o njemu zna, da se zapiše i sačuva. Priča je posvećena Tomi Pilatiću. Rođen je 1952. u mnogobrojnoj sirotinjskoj obitelji u selu Grab kraj Ljubuškoga. Priča započinje krajem ljeta ratne 1993. godine na vakufskoj bojišnici. Dana 28.VIII. muslimanske su snage izvršile opći napad na položaje mjesnoga HVO-a i Ljubušaka. U silovitom naletu naše su snage razbijene i potisnute. U dimu i prašini na položaju ostaje ležati smrtno ranjeni mještanin, bojovnik Matko, dok neprijatelji u istoj akciji zarobljavaju i odvode Ljubušake Kežića i Begića.

Kad se već mislilo da će i tijelo ranjenoga ili mrtvoga bojovnika pasti u ruke neprijatelju događa se nešto što je povod ovoj priči i što će trajno ostati u našim sjećanjima! U jednom trenutku Toma Pilatić odlučuje se sam vrati na napuštene položaje kako bi izvukao zaostaloga bojovnika. Zatraži od ostalih da ga paljbom složno štite, a on trčeći i puzeći odbrza prema položajima. Njegova odvažnost podiže moral ostaloj vojsci koja pruža silovit otpor. Već se počela gubiti svaka nada da će se Toma uopće vratiti jer se neprijatelj toliko primakao da su se jasno razabrali njihovi poznati ratni poklici. U trenutku kad se to moglo najmanje očekivati, pojavljuje se Toma, sagnut do zemlje, s tijelom pokojnoga Matka na leđima. Ta je slika i danas njegovim suborcima stalno pred očima. Osobito je jedan detalj ostao svima u sjećanju: kad se Toma vratio i primakao do samoga cilja, morao je sići niz jednu blagu nizbrdicu. Tad se poskliznuo i obojica su pala u blato. Mještani su odmah reagirali i na tom dijelu do zalaska sunca napravili stube. One kasnije ničemu nisu služile, ali su stajale kao znak poštovanja koji se tada mogao iskazati samo na takav način. Taj hrabri podvig u mnogome potiče ostale bojovnike koji isti dan vraćaju izgubljene položaje.

Tomin daljnji ratni put nastavlja se u istom svjetlu. Često se njega viđalo tamo gdje je bilo najopasnije i gdje mnogi nisu smjeli ići. Te jeseni i te zime u Prozoru je boravio veći broj ljubuških vojni obveznika. Od kuće su svi ispraćani sa posebnom strepnjom i poštovanjem! Pozdravi i želje, stisak ruke, zagrljaji, mahanja i suze, sve bi se to izmijenjalo u kratkom vremenu. Svi su bili dobro naoružani i obučeni u toplu odjeću i obuću. Iako su u maskirnim odorama svi slični, među njima je ipak bilo velike razlike. Bili su neslični, različiti kao što se razlikuju dragovoljci Domovinskoga rata i dezerteri. Svi koji su stizali u Prozor već su bili na popisu kao sudionici Domovinskoga rata. Dok bi se popunile sve logističke i popratne jedinice, za prvu crtu ostajao je mali broj vojnika. Veliki je broj i onih koji su dolaskom u Prozor željeli opravdati svoje dioništvo u ratu. Mnogi su bili spremni platiti veliku cijenu onome tko bi umjesto njih odradio smjenu na prvoj crti. Sve u svemu ubrzo se moglo znati tko su imućni i plašljivi, a tko siromašni i neustrašivi! Cijena je svima bila dobro poznata i "ruski rulet" je mogao započeti. Naš je Toma bio najpovoljniji. On je za takvu uslugu primao 50 DM iako se cijena kretala preko stotinu. Oni koji su uspjeli prodati prvu i jedinu ratnu crtu, ostajali su u Prozoru i za taj novac dobivali pun pansion s toplom vodom i obilnom hranom. Ostali vojnici su se peli na kamione i dugo vozili uz Makljen. Na vrhu se nalazila rampa s policijskom postajom i pločom koja je upozoravala da se ulazi u ratnu zonu. Zatim se put nastavljao niz Makljen do jednoga mjesta gdje bi kamion malo poskočio i po tome se znalo da se stizalo u Sićaju. - (Na dijelu gdje je kamion poskakivao bila je minirana cesta još na početku rata). U Sićaji se popunjavalo streljivo i oružje pripremalo za borbu. Još bi se tu uzeli prvi zavoji, baterije za motorolu i voda za piće. Nakon svega toga ponovno se pelo na jače kamione s duplom vučom i moralo se treskati puni sat vremena uz planinu. Cjelim tim putem kroz vojnike je strujao neki jeziv osjećaj. Za vrijeme bučnoga uspinjanja kroz zadnji otvor cerade moglo se vidjeti kako odmiče uski makadamski put koji je ujedno bio dio planinske vododerine. Sa strane se nadvijala gusta šuma iz koje se stalno mogla očekivati neka diverzija. Lica vojnika bila su grčevita i bespomoćna jer su se pod ceradom osjećali kao u kavezu. Napokon se pojavljuju proplanci i mjestimične visoke bukve. To su Crni Vrhovi i prva linija, kako su je nazivali, a mi smo je osjećali da se tu izravno dodiruju život i smrt!

Jedni bi drugima pridržavali opremu i brzo iskakali, te se već po uigranom redoslijedu raspoređivali duž bojišnice. Našoj borbenoj skupini stalno je pripadao Toma. Bio je neustrašiv i pošten pa mu se moglo vjerovati. Pored njega se moglo u hladnoj noći od umora malo i ćućnuti. Noćni umor je bio neumoljiv. Prvo je napadao oči, tijelo je tražilo dodatnu toplinu pa makar to bila vruća puščana cijev. Ćućnuti, zagrliti toplu pušku, osloniti se u stranu i na tren sklopiti umorne oči od napornoga motrenja kroz hladnu bosansku noć bilo je kao zaspati u toplom krevetu! Za to bi vrijeme Toma čvrsto stajao na položaju. Pjevao je glasno domoljubne pjesme i povremeno puštao kratke rafale u onome smjeru gdje bi nešto bilo sumnjivo. Nije pjevao lijepo, ali je pjevao glasno i prkosno. Glas mu je ječao kroz planinu i sav je bio ispunjen nekim čudnim ponosom: - Osjećao se gospodarom Crnih Vrhova! I doista je bio!? Gospodario je s položaja broj 10, onoga od kojega su mnogi strahovali. Strahovalo se s velikim razlogom. Upravo tih dana na tome je mjestu razbijena neprijateljska diverzantska skupina i gotovo cijela uništena. Za taj malo poznati podvig zaslužna je jedna ljubuška borbena skupina, a posebna zasluga pripada jednom plavokosom mladiću. Diverzanti su imali zadatak da u sitnim satima brzom akcijom probiju našu crtu obrane i da osiguraju nesmetan prolaz većoj vojnoj formaciji. Ta se formacija trebala ukopati na Makljenu, odmah iznad Prozora. Pisana naredba takvoga sadržaja pronađena je u džepu zapovjednika likvidirane skupine. Da im je kojim slučajem akcija uspjela, tko zna gdje bi nam tada bila prva crta! Možda čak negdje i na Vran-planini!? Nije samo zbog toga događaja položaj broj deset bio opasan i odgovoran: Nalazio se na najisturenijem mjestu prema neprijatelju. Na desnom krilu imali smo lašvanske postrojbe. S njima se kontaktiralo tek toliko da se međusobno možemo raspoznati, a ako zatreba da jedni od drugih zatražimo pomoć. Na lijevoj strani od položaja deset nalazio se položaj broj devet, koji je stalno bio prazan. Zbog maloga broja vojnika na prvoj crti, svaki drugi bunker bio je prazan: To je povećavalo strah među vojskom i zahtijevalo veću opreznost i odlučnost.

U glavnom zapovjednom centru u Prozoru odgovorni su časnici jedni drugima davali netočno brojno stanje vojske u svojim zonama odgovornosti. Pojedini su prikazivali i po nekoliko puta više vojnika na prvoj crti. Čak bi se pobrinuli da dobivamo isto toliko više hrane koja se redovno morala bacati. Time su željeli pokazati kako čvrsto drže sve konce u svojim rukama i tako pravdali svoje činove i funkcije. Tih su dana Toma i neustrašivi momci bili na cijeni i dosta traženi. Često su produživali smjenu na položajima i ne bi uopće silazili u Prozor. Sve se ugovaralo unaprijed, pa i pri polasku iz Ljubuškoga. Za Tomu znamo da je pored svojih redovnih smjena sve ostale dane imao popunjene i rasprodane. Kad smo po isteku smjena odlazili kući u Ljubuški on bi često i tada ostajao do našega sljedećeg dolaska. Imao je zanimljivu računicu i govorio je ovako: - "Ako sada pođem s vama kući, sutra ću morati cili dan raditi za trideset maraka i to - o svojoj hrani. Ovdje dobijem pedeset! Ljudi imaju novac, pošteno plate kako smo se dogovorili, i ja sam zadovoljan."

Tada bi izgledao rasterećeno i opušteno kao pravi poslovni čovjek. A možda bi te vrline na momente nasljeđivao od svojih klijenata. U Prozoru po kafićima svi su ga dobro poznavali jer bi svakoga častio pićem. Često je viđan u ženskom društvu i, kako kaže, to mu je stvaralo dodatne izdatke koje je mogao nadoknaditi samo na ovakav način.

Prva linija zahtijevala je hrabre, odvažne momke - i stvarno ih je imala! Ali ne u onom broju koji se vodio u ratnim izvješćima. Kontrole od zapovjednog centra bile su česte, ali i dobro isplanirane. Točno su međusobno znali u koju zonu i kada dolazi kontrola! Tada bi se pobrinuli da iz logističkoga centra brzo pošalju određeni broj ljudi kako bi popunili prazne bunkere. Još dok su ih vodili, ti bi se ljudi iz daljine mogli lako prepoznati: Imali su i oni maskirne odore ali je na njima prevladavala žućkasta boja. Baš ta odora nije bila popularna među pravim ratnicima. Oni su birali tamnije boje ili potpuno maslinaste, poznate kao američke. Kada bi te ljude dovodili i raspoređivali po praznim bunkerima, u ostaloj vojsci su izazivali blagi smijeh, jer ti su ljudi držali pušku kao metlu i nisu ih previše interesirali naši ratni poslovi. Čak nisu bili niti svjesni u kakvom se opasnom području nalaze jer su stalno prijetila nepoznata minska polja. Dok su hodali vukli bi kroz travu nogu za nogom što nitko od nas nije činio. Kad bi kontrola samo kratko i brzo prošla, naši bi se "kuvari", kako ih je vojska još nazivala, brzo požurili za njima niz planinu. Često bi nakon tog raspravljali - čemu zapravo vodi takvo ponašanje našega zapovjednog centra? I tko to protiv koga ratuje iza naših leđa? Ta bi se rasprava ubrzo prekidala jer ne bi vodila ničemu. Osobito ne tada kad se morao sačuvati visoki moral među ionako umornim i ispaćenim bunkerašima.

Tomino ponašanje na prvoj crti u svakom je slučaju podizalo moral ostaloj vojsci. U ledenim noćima kad su bukve pucale od leda i kad se glas daleko mogao čuti, on je sa svojim poznatim pjesmama stalno bio u središtu pozornosti. A kad je pauzirao dok puši cigaretu, negdje bi se na lijevom krilu naše linije prolomio glas: "Pozdrav ... legendi ...Tomi ...!!!"

Nakon toga bi gotovo svi u njegovu čast u zrak ispalili nekoliko kratkih svijetlećih rafala. To bi nad nama zasjalo kao božićni vatromet. Ta bi gesta u njemu izazvala osjećaje do suza. Sada kad se nalazimo na pragu novoga tisućljeća i kad je rat daleko iza nas, lijepo se sjetiti svih tih hrabrih mladića. Oni su najviše zaslužni za blagostanja koja se sve više vide i osjećaj. Evo, raskošno su okićeni gradovi i trgovi. Novi, skupi hoteli već su rezervirani i spremni za bogatu klijentelu. Crkve očekuju i bogate vjernike i sirotinju.
Bez obzira na velike socijalne razlike među nama, svi ćemo i isti tren ukoračiti u novo i neizvjesno doba!

Nas je zanimalo kako će u novo doba ući naš Toma. Prilaz njegovoj kući već nas opominje da u njoj nemamo što očekivati već sirotinju. Prijateljski duh i veliko Tomino srce povećava toplinu stare i uredne prostorije. Na sredini veliki stol, a za stolom Toma! Ispred njega vrećica prpaste škije nad kojom pažljivo mota svoju cigaretu. Nakon nekoga vremena pokušavamo Tomu vratiti u prošlost. Njemu se ne da ... nevoljko priča o svemu. Nema nam što tajiti. Znamo i sami da je razočaran svim onim kako se postupilo prema njemu i mnogima koji su nosili isti teret Domovinskoga rata. Mi mu svjedočimo da i danas cijenimo njegovo vojničko držanje i da nam je i te kako stalo do svih tih uspomena. Napokon, ipak počinje pomalo tužnu priču za ove blagdanske dane. Kaže da je gotovo i zaboravio na sva ta zbivanja. Jer, kako reče, tek ga sada obuzima neki strah i jeza kad se sjeti svega što je prošao. Više se ne sjeća kako se pokojni Matko prezivao, samo zna da je imao dvadeset i šest godina. Potom Toma nastavlja ovako: "Mislim da tada nisam uopće osjećao neki strah. Stalno mi je bila pred očima mater pokojnoga Matka. Ta nam je žena svaku večer pekla uštipke. Već su joj javili da joj je sin ostao pokošen na položaju i da se sva vojska morala povući. Tu je među nama bio i njezin drugi sin. Čovik je plakao, molio i nas i svoje susjede da nešto uradimo i ne dozvolimo da mu odvuku brata. Narod je bio u velikoj panici. Dvojicu su nam već zarobili i odveli. Da su nam još njega ranjena ili mrtva tamo odvukli, to ne bih moga izdržati. Mislim da bi me srce prikinilo. Sve mi se to nekako odjednom skupilo u grlu. Reka sam da ja idem po njega i neka me štite koliko mogu. Čvrsto sam drža pušku, trča sam kroz dim i puzao kroz prašinu. Oko mene je sve zujalo! Ni na što nisam mislio već na to kako moram do njega doći, uzeti ga i donit nazad. Matko je ležao nepomičan u prašini. Ne znam je li tada bio još živ, ali znam da je bio još topao i da je oko njega sve bilo razrušeno. Jednim dijelom puta sam ga nosija, jednim vuka, a i sam sam puzao. Vuka sam ga za ruke, nisam smija za noge, jer je bio pokošen iznad koljena... Ah… Eto… Što možeš! Nije ostao živ! Ali eto, donija sam ga materi da ga može barem sahraniti..."

S velikom mukom i naporom o svemu priča Toma. Ponekad duboko udahne, zamisli se, pogled upre negdje u prazan zid. Stiska zube i nastoji spriječiti suzu koja treba svaki tren da mu potekne iz oka. Nije ni čudo što se loše osjeća kad za nagradu ima bijedu koju danas uživa. Zima je i nema nikakva posla - nastavlja Toma. - Nikome se, brate, ne isplati da te uzme na dnevnicu kad je dan kratak. Obećali su mi da će biti nekih kanala koji se trebaju ručno kopati. Sad od toga nema ništa, jer je zemlja mrzla. Tad reče: Sada je ne mogu kopati ni bageri! On se ipak nada proljeću.

Tužna Tomina ispovijest, još tužnija slika u njegovoj kući nikako ne podsjećaju na velike blagdanske dane. Iz trena u tren sve nas više podsjeća kao da je u ovoj kući ovih dana bio razapet Isus! Pa ni ova jelka na hladnjaku ne podsjeća ni na što već na dvanaesti mjesec! Nasuprot praznom zidu nalazi se hladan štednjak, a pored njega naramak mokrih drva. Pored prozora na postelji sjedi bolesna starica koja nas blago promatra. Tomi je žao kako se moglo tako brzo zaboravilo na te bunkeraše među koje i sam spada. Njemu čak nisu dali ni uvoznicu. Pravo na tu istu uvoznicu ostvarili su i oni koji nisu uopće uzeli pušku u ruke. Nije imao namjeru uvesti auto, ali ju je mogao prodati za tristo maraka, kako su i mnogi bili prisiljeni napraviti. Kaže da je u rat stupio iz čistoga domoljublja i ne traži da mu to netko plati, no zanima ga ima li na tom kompjutorskom popisu imena svih onih koji su stvarno ratovali. Zanimalo ga je što mislimo o ovoj poslijeratnoj politici. Podsjetili smo ga na one koji su mahali zastavama, lupali se u prsa i pozivali nas. Još su se kleli u parolu "Za mnom!", a nikada nisu došli niti za nama! I zato im ni danas ne trebamo vjerovati. Niti oni koji su potpisali Deytonski sporazum, nisu nikada narodu rastumačili sve što su potpisali. Pitali smo ga osjeća li se sposobnim ponovno uzeti pušku u ruke ako dođe do rata. U Tomi se na tren otpoče buditi ljudsko dostojanstvo i vjernost prema domoljublju. Toma kaže ovako: "Trebat ćemo opet ići! Jer oni koju su bižali i sakrivali se, to će raditi opet, a ova dica neće bez nas ništa moć sama napraviti." Na rastanku smo Tomu zagrlili, zaželjeli mu sreću i rekli: "Izdrži Toma! Izdrži prijatelju još samo malo!!!"

Ljubuški, 30. prosinca 1999. 
Krešo Vujević / Ljubuški.info

0 komentara:

Objavi komentar

Komentari koji sadrže uvredljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.