Mala je zemlja Hercegovina, ali njeni zakutci kriju zaista istinske ljepote ne samo prirode nego i ljudskih ruku prava remek dijela.
Tragajući za mogućnosti izgradnje pristupnog puta za mještane sela Jabuke u grudskoj općini, smještenog na padinama biokovskog masiva, do mjesne crkve, naletjeli smo na vinograde koji zaslužuju trajnu zaštitu kao kulturna baština! Čudili smo se i divili, istodobno. Kako je uopće nekome na pamet palo da u takvom kršu pravi vinograde? Niz pristava i podzida s jednom, dvije ili desetak loza i tako u nizu. Međutim, vrijedni težaci nisu sadili samo lozu, tu su jedna uz drugu i druge mediteranske kulture - smokve, trešnje, jabuke, orasi… Iskorišten je svaki komadić bolje kazano zakrpa zemlje, rijetki slobodni prostor zauzimaju ljutika i raštika. Ljutika raste čak na golom kamenu!? Inače, riječ je o vrsti luka, koji se brzo regenerira. Ljutika širih pera služi obično za salatu, a užih pera kao dodatak jelima, ali i za skromnu laganu čorbu.
Prizor postavlja more pitanja, na koja nema racionalnih odgovora. Uopće nije jasno kako su čokoti zavidne visine izrasli iz tog krša. Ima čokota koji rastu iz jedva nešto šireg komadićka zemlje, od njihovog debla. A tek kako su se u sve to umiješali – smokve, trešnje i jabuke, a o orasima da i ne govorimo?
Vinogradi su zaista pravo čudo!
Dok smo uživali u prizoru tog remek djela težačkih ruku, naišli su Radoslav i Mate Roso, od kojih doznasmo da su vlasnici vinograda mještani Mijaca smještenih koji pestotinjak metara dalje, preko granične međe u R. Hrvatskoj. I oni se zovu Rose s nadimcima Ivandići i Borbići. Za vlasnika najvećeg i najljepšeg vinograda, rekoše da je umro, međutim njegovi nasljednici koji žive u Makarskoj, još ga održavaju. Po „čevuljcima“ koji su zaostali iza berbe i ptica, procjenjujemo da je urod bio solidan. A kako vino s tog krša može biti, ne treba se ni pitati.
Pravili su i hercegovački težaci slične vinograde, doslovce otimajući zemlju od kamena, ali tako nešto nismo još vidjeli. Da ushit bude potpun, nismo primijetili ni jedne suhe grane na čokotima, čak ni na ostalom raslinju. Kao da tu u predplaninskoj zabiti na blizu petsto metara iznad razine, mora nije bilo ljetnih vrelina! Čudo vinogradi na zapadu sela Jabuka prava su oda Mijačkim težacima, koji ih stvoriše. Baš tako stvoriše, jer tu očito nije bilo ničega osim drače i zakržljalih kraških grabića prije nego su težaci odlučili iskosistiri povoljnu ekspoziciju za gradnju vinograda.
Na koncu napuštajući taj prizor ljepote, odnekud naiđoše stihovi, mislili smo najprije klapske, ali kasnije provjerismo uratka Jakše Fiamenga:
Kad umire težak
Zaplakat će meje, gromače i putu.
Kad umire težak, i kad loza žuti.
Star će sunce, misec, minut će nas žeja.
Kad umire težak, kad umire zemlja.
D.Musa / Večernji list
0 Primjedbe