S prvim danima prosinca, kao najveselijeg mjeseca u godini, osjeća se živost u brojnim hercegovačkim selima i gradovima. Vjernici se pripremaju za Božić, odlaze na mise zornice, kite drvca, peku kolače… To je samo dio svima nam poznatog božićnog rituala, koji je nekoć imao puno veću draž.
Jabuke umjesto kolača
O tome nam je svjedočila 92-godišnja Teskerčanka Stojka Zelić, kazavši kako je, nažalost, danas sve manje običaja koji se štuju i prenose s koljena na koljeno. Od njih, slobodno možemo reći, nije ostalo gotovo ništa. I tako poželite vratiti desetljeća unatrag, u vremena kad se nije imalo mnogo, a bilo je više ljubavi i uzajamnog poštovanja.
„Na Božić bi se skupila cijela obitelj i svi smo bili veseli i nasmijani. Bez obzira na to što hrane nije bilo u izobilju, nijedno lice nije bilo tužno. Nismo čak svi imali ni gdje sjesti. Otac bi donio ljestve u kuću, na njih bi stavio sijeno, i tako bi sjedili sa strana“, ispričala nam je Stojka.
Nije u to vrijeme bilo ni kolača, slatkiša… Osmijeh na lice izvukla bi jabuka ili kocka šećera.
„Danas, hvala Bogu, narod živi puno lagodnije. Što se tiče samog Božića i božićnih običaja, dakako da ima svega u izobilju. Mi nismo imali priliku kušati razne vrste kolača. Na božićnom stolu čekala bi nas kalja i krumpir, a ne bi čudilo ni to da se svatko od nas najeo kruha i kapule. Ovo je danas k’o Amerika, samo nema one iskrene radosti“, kazala je naša sugovornica.
Veselje, pjesma…
Pričala nam je i o tome kako su se na blagdan Kristovog rođenja, uz obiteljsko okupljanje, družili i susjedi. Igralo se kolo, pjevalo, gangalo…
„Prije svete mise, okupili bi se Dodizi, Bezeri te Zelići, i tako bi zajedno išli do Humca. Putem bi pjevali i veselili se, a taj dan bi i žene i muškarci nosili najljepšu odjeću koju imaju. Pjevali su se tada brojni napjevi za koje, vjerojatno, mlađe generacije i ne znaju, a jedan od njih je: „Oj Božiću, i ti si baraba, ode moja pečenica džaba“. Veselo je bilo i na blagdan sv. Stjepana, kada bi se Teskerčani uputili do Hardomilja ili u Crveni Grm, na proslavu blagdana sv. Ivana. Sjećam se i djevojačkih dana kada smo ukrašavali jabuke, tzv. „prinos“ koji bi se nosio od kola do kola“, prepričala je svoja sjećanja Stojka, dodavši kako se u to vrijeme kitio „smrič“ s nakitom koji su izrađivali od vune. Na Badnji dan, pak, njezin otac bi unosio badnjak, a ostali članovi obitelji posipali bi ga žitom. Nakon toga, slijedile bi pripreme za sutrašnji dan, a svatko od djece imao bi određen zadatak što treba uraditi.
To su samo neke od životnih crtica s kojima nas je upoznala ova starica koja ima 16 unučadi i čak 22 praunučadi. A ono što osobito vrijedi istaknuti je to kako je sa svojim suprugom Jakovom provela blizu 60 godina u miru i zajedništvu. Dok je suprug radio, ona se brinula o djeci, njezinom najvećem životnom blagu.
Antonela Marinović Musa / Dnevni list
0 Primjedbe