"Dolazak Stjepana Radića u Ljubuški bio je prava narodna mobilizacija"

Janka Pusta-Morali smo zaboraviti prijatelje, odakle smo došli, zaboraviti sve. Morali smo postati novi ljudi. Jure je postao Laslo a ja Maks, piše Maksa Luburić u svojim Memoarima o Janka pusti.

Piše: general DRINJANIN

“OBRANA” br. 20 – 1964.

ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA l.

Dolazak Stjepana Radića u Ljubuški bio je prava narodna mobilizacija. Valjda je samo kod kuće ostala po koja baba, a sve što se je moglo micati – hrlilo je na cestu i na mjesto gdje se očekivalo našega Stipicu. Sin Matiše Mlinarevića, narodnog zastupnika H.S.S. iz Bekije, bio je s nama u Napredkovom konviktu u Mostaru. On je po Ljubuškom skupljao “školarce”, a to su bili djači mostarske gimnazije, trgovačke škole i preparandije. On se , kao sin narodbog zastupnika, brzo pretvorio u omladinskog vodju, iako skoro nitko od “školaraca” nije bio hssovac. Ne znam, da li se je to dogadjalo i drugdje, ali u Hercegovini je to bilo tako. Nešto slično se je dogodilo i sa tadanjim katoličkim omladinskim organizacijama. Kada bi netko došao iz Zagreba, onda bi saznali, da se Domagojci i Orlaši ne slažu, ali u Mostaru i svugdje u Hercegovini, svi su omladinci, posebno Napredkovci, bili podjednako članovi Orla i Domagoja. I ne sam to, nego smo na proslavama Orla uvijek i bez izuzetka, vidjeli jednu grupu muslimanskih “školaraca”, a imali smo čak i u orlaškom tamburaškom zboru dvojicu muslimana. Tako smo iz Ljubuškog, sa Humca, iz Radišića i drugih mjesta svi najprije išli u Klobuk, a onda iz Klobuka skupa sa drugima, pod zastavama, i u vojničkim redovima u Veliku Goricu. (Moram ovdje nešto pojasniti. General ovdje govori o “Velikoj” Gorici što svakako nije mislio o Velikoj Gorići pokraj Zagreba. Gorica o kojoj ovdje generala govori je selo Gorica koje je udaljena od Imorskog samo šest (6) km., a ne nosi ime “Velika” Gorica, nego samo Gorica. To govorim zato jer mi je Gorica moja župa u kojoj sam se krstio, prvi pričest imao i krizmao. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

U svima nama je bilo nešto – militarističkoga, kako bi se to reklo danas. Većinom članovi Orla i Hrvatskog Sokola, odmah smo se svrstali u četveroredove, a uz nas je išlo i nešto druge mladjarije sa sela, u krasnim narodnim nošnjama i s nožem za pojasom. (To je bio tada hajdučki običaj u Hercegovini. I ja sam ga nosio i s njim se ponosio. Na Derneku se je on morao očito vidjeti, tj. da ga drugi vide, moja opaska.) Išli smo pjevajući i kličući Radiću i hrvatskoj državi što nas je grlo nosilo, a ljudi i žene po selima izlazili bi i domahivali, nudeći nam varenike i kukuruznoga kruha, a to je u ono vrijeme u Hercegovini značilo pravi-banket. Idući kroz gradić Vitinu cijela se čaršija bila slegla, a mi smo promarširali kao da idemo na frontu. Žandari su nas začudjeno gledali, ali nisu u nas dirali. Sva bi Hercegovina bila planula, da se je ikome išta dogodilo. Kamenjem bi bila Hercegovina dotukla ono žandara. Dolazak S. Radića bio je naelektrizirao sve duhove.

Selo Klobuk bilo je borbena kula Matiše Mlinarevića. Klobik je dao kasnije hrvatskoj Državi ministara, zapovjednika i čitave bojne hrvatskim oružanim snagama. Sve je vrvilo kao u mravinjaku. Tu je već bilo toliko naroda, da se na nas nitko nije ni osvrćao. Nekoliko “školaraca” ostade u selu, a oni iz velike Gorice (mjesto poznatog hrvatskog zrakoplovca HOS Cvitana Galić i Zvonka Busic, moja opaska, Otporaš.) i Posušja žurili su, da krenemo u Veliku Goricu. Polovica nas je ostala bez kundura, koje i tako nisu bile previše čvrste, pa su se istrošle u našem maršu, te nas je nekoliko manjih i siromašnijih umarširalo bosonogo u Veliku Goricu. Nu to nije ništa značilo, jer, konačno, tu je bio Stipica Radić.

Tadašnji župnik u Velikoj Gorici, fra Blaž Jerković, koji je bio – kako su rekli župljani – metar širok i dva metra visok, stajao je ispred Bušićevih i Kordićevih kuća sa golemom hrvatskom zastavom u rukama. Kod njega smo kasnije i ručali u župi. On je bio veliki “Radićevac i velika Hrvatina”, kako ga je narod opisivao.

Svi smo mi “školarci” htjeli vidjeti Radića i pitati ga kako on misli povesti borbu protiv Beograda?

Neumorno se je klicalo hrvatskoj Republici i predsjedniku Stjepanu Radiću. Narod je u Hercegovini znao razlikovati stvari. Bio je politički zreo.Tamo su bili ne samo Radićevci, koji su bili ogromna većina, nego su bili i t.zv. “klerikalci”, pristaše fra Dominika Mandića. “Školarci” su gotovo svi bili za fra Dominika, iako se je znalo, kako su rekli narodni filozofi, do on “mudruje” sa Srbima i Slovencima zato, da se Hercegovini bolje plati duhan i “da ne krepamo od gladi”, kako su stariji ljudi znali reći. Ni fratri nisu bili svi za fra Dominika, nego su znali reći: “Radić, pa Bog”. To nije značilo, da je Stipica prije Svevišnjega, nego: najprije Radić, pa onda nitko do – Boga. To se pomalo mislilo i na Beograd i na Srbe, a pomalo i na t. zv. “klerikalce” i na “pokvarenu gospodu”. Nama se “školarcima” ta definicija nije svidjala, ali eto i mi smo prihvaćali demokratsku većinu i s narodom i s fratrima klicali: Radić, pa Bog!

Otporaš.com