Na današnji dan, izmišljeni OHR sud, prema namještenim OHR dekretima uz medijsku hajku Federalne TV i pranje ruku Zagreba, presuđeno je Anti Jelaviću. U posljednjoj njemačkoj koloniji.
Dvadeset godina je prošlo otkako je Ante Jelavić izbrisan iz političkog života Bosne i Hercegovine, s potpisom visokog predstavnika i uz blagoslov Zapada koji se u međuvremenu pretvorio u vlastitu karikaturu moralnog autoriteta.
Jelavić nije bio revolucionar, ni ideolog, ni ratni zločinac. Bio je političar koji je učinio ono što se u Bosni i Hercegovini danas više ne smije – rekao „ne“ kolonijalnom diktatu.
Kad mu je ponuđeno da proguta pravila koja ruše Dayton, da pristane na izborni inženjering kojim većinski narod bira i njegove predstavnike, Jelavić je odbio.
Bio je to trenutak kad je OHR odlučio dokazati da „demokracija u BiH“ vrijedi samo dok se pokorava – i da Hrvati u Federaciji nemaju pravo na neposluh.
Tada su u Hercegovinu poslati tenkovi, OHR je izdao dekret, a Ante Jelavić postao je državni neprijatelj br. 1.
Protjeran bez presude, bez suda, bez prava na obranu.
Od tada do danas – živi kao nevidljiv čovjek.
Hrvatska ga se ne sjeća, a bh. Hrvati su naučeni šutjeti, kao da svaka pravda koju traže mora biti prethodno odobrena u Uredu visokog predstavnika.
Danas, dvadeset godina kasnije, u istom tom sustavu koji je Jelavića prognao, jedan drugi lik, Željko Komšić, u središtu Ujedinjenih naroda napada ustavni poredak BiH.
Naziva ga „anomalijom“, ismijava konstitutivnost naroda i Daytonski sporazum koji je temelj mira.
Kaže da su Bošnjaci ’90-ih bili „žrtve dvostruke agresije“ – Srbije i Hrvatske.
I nitko ne reagira.
Ne OHR.
Ne hrvatski predstavnik u UN-u.
Ne Vlada Hrvatske.
I dok Komšić govori da je Zapad „udario embargo Bošnjacima“, ironija koja para mozak jest da je upravo Ante Jelavić, zajedno sa Zagrebom, taj embargo probio, dajući oružje Armiji BiH u vrijeme kad je Hrvatska spašavala vlastitu državu, i kad je u Hrvatskoj bilo više od 350.000 bošnjačkih izbjeglica.
To je ta civilizacijska podvala — onaj koji je oružjem pomagao Bosni postao je „državni neprijatelj“, a onaj koji danas ruši njezin ustav postao je moralni glas nacije.
Dvadeset godina poslije, Jelavićev „ne“ i dalje odzvanja kao jedini istinski čin otpora kolonijalnoj BiH – zemlji koja se danas hrani licemjerjem svojih pokrovitelja.
OHR ga je kaznio jer je branio Dayton, a danas isti taj OHR šuti dok Komšić Dayton uništava.
To nije pravda.
To nije demokracija.
To je banana verzija protektorata u kojem se zakon primjenjuje samo na one koji ga poštuju.
Ante Jelavić je danas duh iz vlastite zemlje.
Čovjek bez zločina, ali s presudom.
Njegov grijeh nije bio kriminal – bio je karakter.
A to je, izgleda, u Bosni i Hercegovini najveći grijeh od svih.
Jedno je sigurno, ako ćemo biti narod, ako ćemo ustajati na otpor, na oružje, ako ćemo protjerati Schmidta iz BIH, što bi bio red ako držimo do minimuma dostojanstva, ako ćemo sami pisati vlastitu povijest bez trećerazrednih brusselskih poslušnika, ako nećemo izdati Dodika, onda u trenutku kada većina građana BiH proglasi novu BIH, prema izvornom Daytonu i provedu se izbori usklađeni s izvornim Ustavom, jedina osoba koja smije predati mandat novom hrvatskom predsjedniku u BIH jeste Ante Jelavić. 20 godina progonstva čine ga hrvatskim političkim mučenikom. Mučeništvo je temelj naše vjere.
Sve ostalo su karijerni izdanci neumitnog hrvatskog nestajanja.
Hrvatska ga se ne sjeća, a bh. Hrvati su naučeni šutjeti, kao da svaka pravda koju traže mora biti prethodno odobrena u Uredu visokog predstavnika.
Danas, dvadeset godina kasnije, u istom tom sustavu koji je Jelavića prognao, jedan drugi lik, Željko Komšić, u središtu Ujedinjenih naroda napada ustavni poredak BiH.
Naziva ga „anomalijom“, ismijava konstitutivnost naroda i Daytonski sporazum koji je temelj mira.
Kaže da su Bošnjaci ’90-ih bili „žrtve dvostruke agresije“ – Srbije i Hrvatske.
I nitko ne reagira.
Ne OHR.
Ne hrvatski predstavnik u UN-u.
Ne Vlada Hrvatske.
I dok Komšić govori da je Zapad „udario embargo Bošnjacima“, ironija koja para mozak jest da je upravo Ante Jelavić, zajedno sa Zagrebom, taj embargo probio, dajući oružje Armiji BiH u vrijeme kad je Hrvatska spašavala vlastitu državu, i kad je u Hrvatskoj bilo više od 350.000 bošnjačkih izbjeglica.
To je ta civilizacijska podvala — onaj koji je oružjem pomagao Bosni postao je „državni neprijatelj“, a onaj koji danas ruši njezin ustav postao je moralni glas nacije.
Dvadeset godina poslije, Jelavićev „ne“ i dalje odzvanja kao jedini istinski čin otpora kolonijalnoj BiH – zemlji koja se danas hrani licemjerjem svojih pokrovitelja.
OHR ga je kaznio jer je branio Dayton, a danas isti taj OHR šuti dok Komšić Dayton uništava.
To nije pravda.
To nije demokracija.
To je banana verzija protektorata u kojem se zakon primjenjuje samo na one koji ga poštuju.
Ante Jelavić je danas duh iz vlastite zemlje.
Čovjek bez zločina, ali s presudom.
Njegov grijeh nije bio kriminal – bio je karakter.
A to je, izgleda, u Bosni i Hercegovini najveći grijeh od svih.
Jedno je sigurno, ako ćemo biti narod, ako ćemo ustajati na otpor, na oružje, ako ćemo protjerati Schmidta iz BIH, što bi bio red ako držimo do minimuma dostojanstva, ako ćemo sami pisati vlastitu povijest bez trećerazrednih brusselskih poslušnika, ako nećemo izdati Dodika, onda u trenutku kada većina građana BiH proglasi novu BIH, prema izvornom Daytonu i provedu se izbori usklađeni s izvornim Ustavom, jedina osoba koja smije predati mandat novom hrvatskom predsjedniku u BIH jeste Ante Jelavić. 20 godina progonstva čine ga hrvatskim političkim mučenikom. Mučeništvo je temelj naše vjere.
Sve ostalo su karijerni izdanci neumitnog hrvatskog nestajanja.
Ivan URKOV l POSKOK
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Šipovača portala
0 Primjedbe