Božo Skoko je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru te na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Vodi kolegije iz odnosa s javnošću te obnaša dužnost predstojnika Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću. Uz odnose s javnošću bavi se istraživanjima medija, međunarodnih odnosa te nacionalnog identiteta i imidža.
Profesor Skoko bio je gost na radiju Treći u emisiji Kava na kampusu, gdje je govorio o aktualnim političkim temama u BiH.
Bosna i Hercegovina je podnijela službeni zahtjev za otvaranje procesa priključenju EU. Što će to značiti za BiH, a što za regiju?
U svakom slučaju to je jedna lijepa i simbolična gesta koja bi se mogla dugoročno odraziti na budućnost BiH. Ako gledamo optimistično možemo kazati da BiH završava daytonsku fazu, a započinje europsku koja će jednoga dana kombinirati punopravnim članstvom u EU. Naravno da između toga slijedi ona pesimistična faza. Čeka nas jako puno posla, reformi, odricanja i prilagodbi. Obzirom da znamo kako u BiH funkcioniraju pojedine institucije, s kojim se problemima susrećemo i da su tri naroda ravnopravna samo na papiru, onda možemo reći da taj pristupni proces može natjerati i institucije i građane da posluže stvari koje nisu posložene. Smatram da BiH nema drugog izbora. Može ostati crna rupa Europe ili napredovati ka Europskoj uniji. Trebamo biti optimistični jer je zahtjev predan, međutim moramo biti realni jer će proces priključenja trajati jako dugo. Hrvatska se mučila deset godina, a imala je sređenu državu i nije napravila onoliko reformi koliko se očekuje od BiH.
Zanimljivo da se tom opredjeljenju iskreno raduju uglavnom Hrvati u BiH. Kako to komentirate?
To je dobro za Hrvate, ali mislim da je dobro i za druga dva naroda, jer smatram da hrvatska komponenta može donijeti jednu novu vrijednost u BiH, a to je europska perspektiva. Nisam iznenađen što aplikacija posebice raduje Hrvate u BiH, jer je Hrvatska već punopravna članica EU, a samim tim su i oni državljani EU. Imaju putovnice i prava koja imaju svi građani Hrvatske ili diljem Europe. Shvatili smo da do sada nije bilo pretjerane volje i napora, niti institucija unutar BiH, niti sa razine međunarodne zajednice, kako bi se riješili neki nagomilani problemi koji se dvadeset godina ne miču s mrtve točke. Hrvati su svjesni da upravo ovaj pristupni proces može natjerati institucije da se počnu ponašati racionalnije i da Hrvati dobiju priželjkivanu ravnopravnost. S druge strane, jedan dio građana srpske nacionalnosti okrenut je prema Beogradu i razumjet će prije ili poslije da ni Beograd nema puno alternativa te da je odabrao europski put. Bošnjaci koji se više okreću prema Turskoj će također shvatiti da je naša sudbina u Europi zbog zemljopisnog i geopolitičkog položaja.
Javni emiteri u BiH su javno protiv uspostave TV kanala na hrvatskom jeziku. Kakvo je vaše mišljenje?
Mislim da je kanal na hrvatskom jeziku u BiH davno trebao biti riješen. Živimo u 21. stoljeću kada je mogućnost uspostave televizijskih kanala postao relativno lagan. Živimo u digitalnom dobu, nije to kao nekada. Svaki izgovor da je nemoguće i da nema financija je besmislen. Po meni je to političko pitanje i s te strane mislim da se zakida bilo koji narod ukoliko mu se uskraćuje kanal na vlastitom jeziku. To je pitanje identiteta, održivosti u državi i slično. Prema tome, mislim da se Hrvati u BiH moraju izboriti za svoj kanal institucionalnim putem i velik sam optimist u tom pogledu.
Na hrvatskoj političkoj sceni je jako izražen porast nesnošljivosti. Tko je nametnuo priču o povijesti, politika ili mediji i kakva je po vama uloga medija u Hrvatskoj u toj polarizaciji društva?
To je začarani krug. S jedne strane mediji reflektiraju stanje u društvu, a s druge strane mediji svojom isključivošću pridonose takvom stanju. Mi smo živjeli proteklih nekoliko mjeseci u znaku predizborne kampanje, sada imamo unutarstranačke izbore u HDZ-u i SDP-u i sigurno da to pridonosi jednoj radikalizaciji odnosa po načelu koje je Zoran Milanović davno izgovorio: "Mi ili oni". To nije dobro za hrvatsko društvo, jer gubimo jako puno energije, ne bavimo se pravim stvarima, nego se vrtimo u začaranom, ideološkom krugu. Naravno, da mediji mogu dati svoga obola, a tako da nametnu političarima jedan sasvim drugačiji ritam koji bi se bavio hrvatskom budućnošću, a ne onime što je bilo 1941. ili 1945. godine.
Kada se većina novinara obraća javnosti unaprijed znamo „na čijoj je strani“. Što po vama formira određenu sliku, mišljenje ili stav pojedinih novinara?
To je mix različitih faktora i teško je gledati na jednostran način. Međutim, moramo biti svjesni da, ako u ovom trenutku pogledamo ideološki i svjetonazorski profil hrvatskih medija, možemo reći da je mnogo više onih koji su bliži ljevici nego desnici. Pojedini mediji su potpuno neuravnoteženi. S druge strane vidjeli smo i na onim potporama Ministarstva kulture koliko su institucije bile pristrane u pomaganju sebi bliskim medijima, a nimalo stvaranju pluralizma. Koliko god mi školovanjem nastojimo pridonijeti tomu da novinar treba biti profesionalac i da treba pogledati sve strane, pružiti činjenice, a ne dojmove, to je vrlo teško realizirati u praksi. Mi kao zemlja moramo izaći iz tog začaranog, tranzicijskog kruga, koji nažalost nije svojstven samo Hrvatskoj, već i drugim zemljama koje su prošle komunizam.
Predajete studentima na Sveučilištima u Zagrebu i Mostaru. Po čemu su studenti slični, a po čemu se razlikuju?
Ne vidim veliku razliku između naših studenata u Zagrebu i Mostaru. Danas živimo u globaliziranom društvu kada su sve informacije i edukacije dostupne svima. Kada sam ja kao student odlazio u Zagreb tada smo imali jako puno dodatnih sadržaja, a danas su oni dostupni svim studentima. Sve ovisi o tomu koliko je netko znatiželjan, uporan i proaktivan. Ono što možda izdvaja zagrebačke studente jeste da imaju puno više mogućnosti praktičnoga rada uz samu nastavu, jer je veći krug medija i agencija za odnose s javnošću. Ipak, u globalu govoreći, mislim da nema pretjerane razlike, jer na koncu vidim mostarske studente koji svoje školovanje nastave u Zagrebu. Oni ne zaostaju po znanju i relativno se lako uklope.
Razgovarala: Monika Ćubela
Treci.ba
0 Primjedbe