Orah je selo u sastavu Grada Vrgorca, a ime vuče od stabla oraha. Radnim danom je gotovo nemoguće nekoga sresti jer mnogi rade u Vrgorcu pa je selo poprilično pusto.
Došli smo do državne granice s Bosnom i Hercegovinom ne vidjevši nikoga. Želimir Rešetar nam objašnjava zašto je tako.
– Ja sam rodom odavde, a u Vrgorcu sam živio do svoje 16. godine nakon čega sam se preselio u Split. Ovdje sam svaki vikend, no selo izumire jer u njemu žive samo tri obitelji koje imaju potomke.
Prije dvije godine se zatvorila područna osnovna škola jer nema nijednog djeteta koje bi u nju išlo, a dosad je najviše djece dolazilo iz okolice Ljubuškog (Graba, Orahovlja, Veljaka…).
Činjenica je i da su se u selu češće rađale kćeri negoli sinovi, pa kad kći udajom napusti dom više nema nasljednika koji bi ostao na posjedu. Početkom devedesetih, selo je razdvojila i državna granica pa pet familija iz sela sad živi u Hercegovini. Kaže mi prijatelj kako svaki put kad ide traktorom u polje, mora preći granicu i čeka s papirima i ostalim vozilima u redu. Isto je bilo i sa školarcima.
Stalni problemi pri prelasku granice postajali su sve iritantniji dok naposljetku ljudi nisu odlučili otići odavde. Kad se vraćam od rođaka i nosim pet litara vina, pustit će me, ali da sam uzeo kupus, morao bih platiti carinu. Zbog svega navednog, izbjegavamo uopće prelaziti granicu iako je do Vrgorca osam kilometara, a do prvog dućana u Hercegovini tri kilometra. Dućani u Hercegovini su bolje snabdjeveni negoli naši, ali nakon Schengena režim je stroži negoli je bio. U Gornjem Orahu je nešto kuća obnovljeno, a usprkos tome što gore nema vode, ima bazena – kaže Želimir Rešetar.
Mletački general Alessandro Molin je 28. studenoga 1690. ovaj kraj darovao franjevcima da tu budu dušobrižnici. Kao da je znao da će nešto slično u selu biti i danas. Naime, već 27 godina u Gornjem Orahu postoji komuna za liječenje ovisnosti čiji štićenici zarađuju za život pomažući lokalnim poduzetnicima, najčešće poljoprivrednicima.
– Divna su to djeca. Često pomažu u berbi jagoda, a neki u zajednici provedu i nekoliko godina. Njima je ovdje dobro, no lokalnom stanovništvu fali svega. Ja sam dugo vremena radila u Njemačkoj i pogriješila sam što sam se vratila jer bih, da sam ostala gore, imala sve: Ovde san se satrala, a neman ništa.
U neka bolja vremena sam sadila gotovo sve povrtne kulture, nema što nisam imala, a radilo se stalno. Sad je mehanizacija napredovala, možete saditi što poželite, ali su troškovi proizvodnje veći, a najamna snaga skuplja. Kad pogledate Vrgorsko polje, primijetit ćete da je sve više parcela zaraslo u travu i korov. Mislim da će toga ubuduće biti sve više. Mladi ljudi su odavno uvidjeli da od poljoprivrede ne mogu živjeti i kad pomru starije generacije, to će biti kraj. Država ne čini ništa da zaštiti poljoprivrednike, već sistematski doprinosi uništavanju domaće proizvodnje – rekla je za Slobodnu Dalmaciju mještanka koja je željela ostati anonimna.
Jedna od tri obitelji s potomcima je i obitelj Rešetar: – Moj najstariji sin uskoro očekuju dijete i to je moje prvo unuče, pa sam uzbuđena i sretna. Proživjeli smo svašta u obitelji, a životne situacije su mi oduzele vedrinu i optimizam koje sam imala. Kći mi je 2005. udarilo auto, tad joj je bilo 13 godina i završila je u komi.
Imam četvero djece, tri sina i kćer, a ta tragedija nas je sve zaledila i šokirala. Međutim, svi su nam pomogli, i institucije i Grad i pojedinci. Kći je sad dobro, no usamljena je i ne može ono što mogu njezini vršnjaci. Ja radim kao čistačica u osnovnoj školi u Vrgorcu i to me spašava jer donosi kakav-takav siguran prihod. Osim toga, držimo koze i kokoše i bavimo se poljoprivredom – naglasila je Gordana Rešetar.
KO KUPI, DOĐE OPET
3 plusa
+ prinova u obitelji
+ obnova kuća
+ komuna
3 minusa
– granica
– pad nataliteta i iseljavanje
– fali vode u pojedinim zaseocima
0 Primjedbe