Kad je duvanjski kadija Suzica preoteo Mijatu livadu Jabuku, nije se radilo samo o krađi zemlje. Radilo se o bezakonju koje je turski sustav nametao svakom katoliku ili bosansko-hercegovačkom Hrvatu koji je imao hrabrosti reći ne. Mijat Tomić nije čekao da mu netko drugi riješi problem. Uzeo je pušku i sablju te otišao u Vran planinu. Tamo se oko njega okupilo četrdesetak odvažnih ljudi, a među prvima je bio njegov sestrić Mali Marijan. Zanimljivo je da su u Mijatovoj družini bili i rimokatolici i pravoslavci i muslimani. Svi ti ljudi, bez obzira na vjeru, stali su na jednu stranu. Na stranu pravde protiv stranog tlačenja.
Dvadeset godina je Mijat Tomić hajdukovao po hercegovačkim planinama. Njegovo ime postalo je sinonim za otpor. Narod ga je čuvao kao zjenicu oka, a on je narodu vraćao gradnjom česmi putnicima i prolaznicima. U selu Repovcima kod Konjica Mijat je sa svojom družinom doveo vodu s Lisinja. Čak je i zimu provodio kod svog pobratima Džafer bega Kopčića, što svjedoči da poštenje i čovječnost nisu imali vjerske granice. Tada su ljudi znali tko im je prijatelj, a tko neprijatelj. Nije bilo dvojbe na čijoj je strani istina.
Danas je situacija posve drugačija. Da je Mijat Tomić živ u dvadeset prvom stoljeću, bio bi potpuno usamljen. Nije zato što nema nepravde. Naprotiv, stranog tlačenja ima više nego ikad, samo što ono danas dolazi u elegantnim odijelima i s politički korektnim rječnikom. Mijat bi bio usamljen zato što strane okupatore više ne služe samo plaćenici izvana, nego domaći izdajnici. Ljudi koji govore istim jezikom, koji su kršteni ili obrezani na istim izvorima, koji su jeli isti kruh, ali su prodali svoju dušu za stranu plaću i strane titule. Upravo o takvim hrvatskim izdajnicima koji priželjkuju rat u Bosni i Hercegovini govori se i u drugim analizama.
Kobna izdaja koja je stigla Mijata Tomića nije došla od Turaka. Nije ga ubio osmanski vojnik u otvorenoj borbi. Ubio ga je njegov trostruki kum Ilija Bobovac iz Doljana kod Jablanice. Bobovac je na Ilindan pozvao Mijata u goste, a na tavan svoje kuće sakrio je žandare. Mijatova kuma, Bobovčeva žena, krvavim je rupcem signalizirala opasnost, ali Mijat je vjerovao svojim pancirima. Rekao je: “Kumo, ne boj se, ne može me sablja presicati nit puška probijati jer je na meni sedam pancira, samo me može probiti zrno kositra.” Klišanin Arap čuo je to, otkinuo pucu s prsiju i napunio pušku zrnom kositra.
Kad je Mijat nazdravljao Bobovcu Iliji i počeo piti vino iz čaše, ukazala mu se jabučica pod vratom gdje se kopčaju panciri. Tu ga je Arap pogodio. I dok je Mijat umirao na njivi Pošćeci pod Sovićkim vratima, dok mu je krv natapala hercegovačku zemlju, izdajnik Bobovac je već brojao srebrnjake. Fra Filip Grabovac je zapisao da je lakomost za blagom i za gospodstvom izdala Mijata, i da lakomost izdaje podjarmljeni narod. Te su riječi danas istinitije nego ikad jer su se izdajnici umnožili poput skakavaca. Danas neki novi fratri ne služe istini, nego šire sukobe.
Mali Marijan je Mijatovo tijelo nosio do njive Pošćeci. Tu je harambaša izdahnuo, tu počiva do današnjeg dana. Marijan je s ostalim hajducima osvetio Mijatovu smrt, ali ga je vlast kasnije uhvatila i odvela u Sarajevo gdje mu se svaki trag gubi. Danas nema Marijana koji bi osvetio izdane interese naroda. Danas izdajice hodaju slobodno i prodaju zemlju strancima. Dok je Mijat Tomić imao narod koji ga je čuvao i skrivao njegove konake, današnji branitelji pravde ostaju sami. O pritisku na domoljube i domaćoj petoj koloni sa stranim razbojnicima svjedoče i recentni događaji.
Mijatova pećina još uvijek postoji na Vran planini. Narod ga nije zaboravio jer se poštenje i hrabrost ne zaboravljaju. Ali poštenje je danas postalo roba koja se više ne traži. Hrabrost se ismijava, a izdaja se nagrađuje visokim foteljama i mirovinama koje su Mijatu i njegovim hajducima bile nezamislive. Oni su živjeli od onoga što bi oduzeli Turcima, a umirali su s pjesmom na usnama i pogledom uprtim u slobodu.
Ilija Bobovac nije bio iznimka. On je bio uzor. Uzor svima onima koji će kasnije, pa sve do današnjeg dana, prodavati svoj narod za trenutačnu korist. Razlika je samo u tome što se danas ne prodaje za srebrnjake nego za eure, za titule, za povlastice koje strane sile dijele svojim poslušnicima. Poslovica koja kaže “tko te pita za Mijatove konake” pita se danas onima koji još uvijek čuvaju istinu. Neka se zna gdje su Mijatovi konaci i danas. Tamo gdje poštenje ima cijenu. A tamo gdje poštenje nema cijenu, tamo su konaci današnjih izdajnika, toplo namješteni i dobro plaćeni.
Mijat Tomić nije ubijen zato što je bio slab. Ubijen je zato što je vjerovao kumstvu koje je za njega bilo sveto, a za Bobovca je bilo samo sredstvo za izdaju. Današnja Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija prepune su Bobovaca. Ljudi koji se kunu u domovinu dok joj potkopavaju temelje. Ljudi koji su spremni pozvati vas za svoj stol, isto onako kako je Bobovac pozvao Mijata, samo da bi vas s leđa udarili stranim oružjem. Zato nema više Mijata. Zato danas nema harambaša koji bi poveli narod u borbu. Jer izdajica je previše, a hrabrih premalo. I zato Mijat Tomić, da je danas živ, ne bi imao kome vjerovati. Ne bi imao jatake. Ne bi imao kumove. Bio bi sam kao prst na svojoj Vran planini, okružen vukovima koji su nekad bili njegovi ljudi.
Logicno.com
0 Primjedbe