Jesu li današnji BH Hrvati dostojni prava koja su im preci ostavili u nasljedstvo?

Sinoćnja sjednica Doma naroda Federacije BiH, na kojoj je Zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji usvojen preglasavanjem Hrvata, još jednom nas je podsjetila na surovu stvarnost – Hrvati nisu samo politički majorizirani, nego i potpuno lišeni lidera koji bi povukli crtu i rekli: „Dosta!“ Schmidtovi amandmani, tiho hvaljeni kao spas, pokazali su se nedovoljno jakim da zaustave zakonodavnu dominaciju bošnjačkih stranaka. U toj stvarnosti političari kalkuliraju, vođe šute, a narod čeka.

Zašto postoje političari?

Političari bi trebali biti oni koji preuzimaju odgovornost za narod, oni koji u kriznim trenucima pokažu smjer i odlučnost. No, u našoj stvarnosti, političari su postali majstori zadržavanja moći – stručnjaci za izgovore i balansiranje, bez vizije i bez ideala. Schmidt je ugradio osigurač za izvršnu vlast, ali je ostavio otvorena vrata zakonodavnoj majorizaciji. Gdje su oni koji će reći: „Ovo je neprihvatljivo!“? Gdje su oni koji shvaćaju razliku između vlasti i služenja narodu?

Zašto postoje narodne vođe?

Narodne vođe nisu oni koji samo zauzimaju političke pozicije, nego oni koji riskiraju sve kako bi sačuvali svoje ljude i njihov glas. Postoje jer narod treba nadu, pravdu i moralni kompas. No, gdje su ti vođe danas među Hrvatima? Dok Schmidt amandmanima „pacificira“ Hrvate, a bošnjačke stranke sustavno krše duh i slovo Daytona, naši lideri kalkuliraju – tko će s kim u koaliciju, tko će zadržati poziciju. I u tom međuvremenu, narod ostaje bez glasa, bez zaštite.

Zašto postoji odvažnost liderstva?

Odvažnost liderstva prepoznaje se u krizama. To nije luksuz, to je moralna obveza. Lider je onaj tko riskira osobnu poziciju za dobrobit zajednice. Ali tko je povukao crtu sinoć? Tko je jasno rekao da se majorizacija kroz zakonodavstvo mora zaustaviti, bez obzira na cijenu? Naša politika puna je stručnjaka za ankete, ali prazna od ljudi koji bi vlastiti glas postavili ispred svog položaja.

Zašto postoji termin „nekalkulanti“?

Nekalkulanti su rijetka sorta – političari koji djeluju iz uvjerenja, a ne iz kalkulacije. Oni postoje jer su potrebni da se razbiju okovi oportunizma i političke sterilnosti. No, koliko smo puta vidjeli nekalkulanta među našim predstavnicima? Kada je netko iz hrvatske politike zadnji put rekao: „Nećemo pristati, pa makar sve izgubili“?

Zašto postoji sintagma „kap koja je prelila čašu“?

„Kap koja je prelila čašu“ označava trenutak kada narod više ne može podnijeti poniženje, kada ustaje protiv nepravde. No, čaša Hrvata u BiH kao da nema dno. Preglasavanje zakona o Južnoj plinskoj interkonekciji samo je posljednja u nizu kapi. I što se dogodilo? Ništa. Čekamo sljedeću kap, sljedeću nepravdu, sljedeći Schmidtov amandman koji će „spašavati stabilnost“.

Zašto to sve u Hrvata ne postoji – i kad će?

Ne postoji jer smo zaboravili što znači kolektivna odgovornost. Ne postoji jer se i naši lideri povlače, prilagođavaju i kalkuliraju, dok narod postaje statistička greška u sustavu koji ih preglasava. A kad će? Kad čaša konačno prelije, kad Hrvati shvate da je politika poziv na služenje, a ne privilegija za kalkulaciju.

Do tada, ostat ćemo narod bez vođa, bez kapi i bez čaše. Jer, kako drukčije objasniti da smo dopustili da zakon o plinskoj interkonekciji, simbol ključne energetske autonomije, bude donesen bez našeg glasa? Ako ovo nije kap koja prelijeva čašu, što onda jest?

Jesu li današnji BH Hrvati dostojni prava koja su im preci ostavili u nasljedstvo?

To je pitanje koje visi iznad svakog preglasavanja, svakog zakona koji se donosi protivno volji legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u BiH. Preci su nam ostavili povijest borbe za ravnopravnost, za opstojnost, za pravo na vlastiti glas. No, jesmo li danas spremni braniti ta prava, ili ih promatramo kako klize u prošlost dok šutimo pred majorizacijom i kalkulacijama vlastitih lidera?

Prava nisu dar; prava su izborena u bitkama – političkim, pravnim, moralnim. Preci nam nisu ostavili samo povijest, nego i obvezu da ne klonemo kad je najteže. Ako ih nećemo dostojno braniti, ne zaslužujemo ih.

Jer prava se ne moli – prava se uzima. I to borbom.

IURKOV l Poskok.info