Beogradski studenti uspjeli su mobilizirati društvo, usmjeriti pažnju javnosti i održati prosvjed s jasno postavljenim ciljevima, unatoč političkoj atmosferi koja im nije išla na ruku.
I to se dogodilo u zemlji istočno od BiH. Zapadno od BiH narod je masovno ustao u bojkot trgovina. Trgovci su se uhvatili za glavu. Mit o obveznim maržama je srušen.
A što imamo u BIH? Imamo državu praznih trgova.
Nema praznije zemlje od one u kojoj mladi ne vide budućnost, a trgovi su samo prolazi, nikad okupljališta. U BiH je ta praznina postala norma, a njen najstrašniji simbol nisu samo pusti trgovi, nego ugašena nada.
Visoki predstavnik, sa svojim Bonskim ovlastima, ušao je u BiH s obećanjem da će pomoći u obnovi zemlje, da će biti most između razorenih zajednica. No, od mosta nije ostalo ništa. OHR nije samo ubio duh političkog sustava, on je ubio duh najvažnijeg resursa svake zemlje – duh mladosti.
Kako je OHR to uspio? Sustavno, perfidno, kuhajući naše društvo na niskoj vatri tutorstva, koje nije samo pasivno promatranje već aktivno upravljanje sudbinom jedne zemlje.
Načinili su od Bosne i Hercegovine laboratorij demokracije, ali nisu stvorili demokraciju. Stvorili su društvo mentalnih robova, kojima se vlastiti glas čini bezvrijednim jer ga je već preglasala međunarodna uprava.
OHR je učinio nemoguće – učinio je da mladi odustanu prije nego što su uopće pokušali.
OHR je svojim tutorstvom proširio duh nemoći na sve pore društva. Mladi u BiH naučeni su da gledaju u strane ambasade kao u svojevrsne domaće vlade, da čekaju odluke iz Bruxellesa i Bonna, dok im vlastiti gradovi propadaju.
Zamislite mladića ili djevojku koji žele promjenu. Što oni vide? Vide sistem u kojem zakone piše stranac, u kojem domaći političari ne služe građanima nego međunarodnim tutorima, u kojem se glas naroda tretira kao buka koju treba utišati. Vide da svaka pobuna protiv nepravde završava ignorirana ili, još gore, s etiketom “destabilizacije”. OHR nije samo pokorio politički sustav BiH – pokorio je duh ove zemlje. A nigdje nije imao pravo na to. Što će reći da je tiranin.
OHR tirani jako dobro znaju da Bonski ustav i suspenzija prirodnog toka demokratizacije koju je nudio Dayton nisu alat stabilizacije, nego mehanizam kojim se održava kaos pod krinkom reda.
OHR jako dobro razumije da zemlja bez otpora nije stabilna zemlja. I da ostaje retardirana kolonija. Zemlja u vječnom raspadu koju oni eto vječno spašavaju. To im je i cilj.
BIH su isplanirali da ostane zemlja tihe smrti, zemlja koja svakog dana nestaje, čovjek po čovjek, duša po duša. Kap po kap. Europski Guantamo.
OHR je svjestan da u srcu Europe stvara društvo koje ne zna sanjati ni vjerovati. Zašto je to u interesu Austrije? Zato što se ta mala pokvarena masonska državica boji pomirenja slavenskih plemena na jugu. O čemu bi danas pričali Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Slovenci, da su međusobno poravnali račune, napravili kakav takav suživot svojij državica i krenuli ka naprijed? Koje bi ih povijesne epizode tištile?
Jasno je : Otvorila bi se tema njemačke i austrijske tiranije u BIH te pitanja isplata odštete. Netko bi mogao izračunati da je Austrija u samo 30 godina aneksije izvukla više blaga iz BIH nego Turci u 400. Netko bi mogao postaviti pitanje odgovornosti za kamatarenje kršćanskih seljaka nakon 1878 i plaćanje odštete ljudima koji su morali austrijskim bankarima plaćati kredite za otkup vlastite zemlje. Nakon što ju je austrijski car vratio turskom begu. Okupator okupatoru.
Čekamo trenutak kada će im masovno ujedinjena BH mladost poručiti:
“Odlazite. Niste ovoj zemlji donijeli ni pravdu, ni demokraciju, ni slobodu. Ostavili ste je sa strahom, s podijeljenim društvom, s mladima koji ne znaju zašto bi ostali i zašto bi se borili. Odlazite, jer ste od Bosne i Hercegovine načinili koloniju praznih trgova i izgubljenih nada.”
Taj odlazak neće riješiti sve. Ali prvi korak prema ozdravljenju ove zemlje jest povratak samome sebi, povratak vlastitog dostojanstva. A dostojanstvo počinje onda kada se više ne može tolerirati tutorstvo koje ubija ne samo politički, nego i ljudski duh.
Sve kolonijalne uprave u BiH nisu otišle iz ove zemlje mirno i bez ustanka. Samo uz silu i ustanak otići će i ova. Čini se da su naši pradjedovi bili daleko svjesniji što znači dostojanstvo i što znači ponos nego su to danas takozvane školovane generacije.
Problem s trenutnom monarhijom, aneksijom, nazovi ju kako hoćeš, leži u tome da se ona predstavlja kao prijatelj i netko tko nas voli te brine o nama. Nešto slično činila je Austro-Ugarska, pa su je prozreli. A pritom nisu imali pristup svim vijestima svijeta u svakom trenutku, kao što mi danas imamo.
Poskok.info
0 Primjedbe