Mirko Alilović, bivši hrvatski rukometni vratar, ušao je u svoju 23. sezonu u najelitnijem europskom klupskom natjecanju – Ligi prvaka, čime je i službeno postao apsolutni rekorder, prestigavši legendarnog Nikolu Karabatića.
Je li ovo zadnja sezona?
– Ne znam što reći. Prije nekoliko dana u Wisli su mi ponudili novi ugovor na godinu dana. Mislim da ću prihvatiti. Osjećam se dobro, konačno je i klub stao na noge u odnosu na godine kada sam tek došao. U ovom trenutku spadamo u sam vrh europskog klupskog rukometa, što smo dokazali igrama ove sezone u Ligi prvaka.
Sijede na bradi više su nego očigledne?
– To je normalno za osobu s 40 godina. Meni to ne smeta – istaknuo je.
Društvo u Wisli više je nego dobro?
– Tu su naši Mihić i Šušnja, Slovenci Zarabec i Janc, Mađar Ilić… i Terzić. Već sam se sjajno snašao u gradu. Bilo je malo teško kada sam došao. Trebalo se naviknuti na minus 20 stupnjeva, koliko je znalo biti. Ipak dolazim iz toplijih krajeva, pa ni u Mađarskoj nikad nije bilo tako hladno.
Nakon mađarskog sigurno ste dobro naučili i poljski jezik?
– Ha-ha, snalazim se nekako u sporazumijevanju – naglasio je.
Wisla je jak klub čim ste u svoje redove doveli i jednog Richardsona?
– Ne ulazim u budžete kluba, ali sigurno je da nismo preko noći postali poželjna destinacija za brojne igrače. Uvjeti su sjajni, plaće ne kasne, brzo se to pročuje – kaže Mirko.
Zagreb ove sezone nije briljirao u Ligi prvaka?
– Mislim da je loš ulazak u sezonu, što se tiče Lige prvaka, utjecao na sve što se kasnije događalo. Nije se trebalo izgubiti u Bitoli, pa doma od Gudmea. Taj početak kao da je odredio njihovu sudbinu. No, koliko čujem, slaže se dobra ekipa za sljedeću sezonu. Držim im palčeve da uspiju. Zagreb je i ranije imao uspona i padova. Trenutačno su u krizi rezultata što se tiče Europe, ali vjerujem da će ubrzo dostići radnu temperaturu za bolje rezultate. Šteta što Zagreb i Nexe ne prate igru hrvatske reprezentacije koja je na dva velika natjecanja osvojila dvije medalje. Naravno da sam gledao naše utakmice na posljednjem Europskom prvenstvu. Istina, imali smo odličan ždrijeb, ali trebalo je pobijediti sve te utakmice do plasmana u polufinale – rekao je Mirko.
Znate li koji hrvatski vratar ima najviše osvojenih medalja na velikim natjecanjima?
– Uh, teško pitanje. Znam samo da ih ima sedam – rekao je. Jednu više ima Losert…
– Bravo, svaka čast. U prijevodu, neću ga dostići, ha-ha – rekao je Alilović, koji se neočekivano našao na vratima Hrvatske na Europskom prvenstvu 2022. godine.
– U to vrijeme bio sam član Szegeda, u Mađarskoj se igralo Europsko prvenstvo. Pandemija je bila u zamahu i kada je izbornik Horvat ostao bez opcija na mjestu vratara, pozvao me i uskočio sam – dodao je Mirko.
Njegov rukometni put počeo je u rodnom Ljubuškom, u HRK Izviđaču, gdje je kao dječak sanjao o nastupima u Ligi prvaka. Taj san ne samo da je ostvario, nego ga je i nadmašio. Iz Ljubuškog ga je put vodio u španjolski Ademar León, zatim slovensko Celje, a potom je proveo 12 godina u Mađarskoj, gdje je ostavio najdublji trag braneći za rukometne divove Telekom Veszprém i Pick Szeged. Danas, s visinom od dva metra i iskustvom koje se rijetko viđa, predstavlja posljednju prepreku za napadače u dresu Wisle, piše Večernji list.
Paralelno s blistavom klupskom karijerom, Alilović je bio jedan od stupova hrvatske rukometne reprezentacije. Iako je na samom početku karijere upisao četiri nastupa za Bosnu i Hercegovinu, od 2008. godine postao je nezamjenjiv član “kauboja”. U 164 nastupa za Hrvatsku osvojio je čak sedam velikih medalja. Oproštaj od nacionalnog dresa uslijedio je nakon Europskog prvenstva 2018. godine u Hrvatskoj. Nakon poraza od Francuske, dok je Alilović bio s reprezentacijom, nepoznati počinitelji kamenovali su kuću njegove punice na Rabu, gdje je boravila njegova obitelj. Taj brutalan čin, uz konstantne kritike s kojima se suočavao, prelio je čašu. Mirko je donio tešku odluku i zauvijek se oprostio od reprezentacije, stavivši sigurnost svoje supruge Ive i trojice sinova, Ivana, Mate i Ante, ispred svega.
– To je bila kap koja je prelila čašu. Odlučio sam zaštititi svoju obitelj od stresa – objasnio je tada svoju odluku.
Nedostaje samo Liga prvaka
Unatoč nevjerojatnom broju trofeja u klupskoj i reprezentativnoj karijeri, jedan pehar ostao je nedostižan, a sjećanje na priliku da ga osvoji i danas izaziva gorčinu. Riječ je o naslovu pobjednika EHF Lige prvaka. Najbliže tom snu bio je 2016. godine u dresu Veszpréma, u legendarnom finalu protiv Kielcea. Njegova momčad imala je sve u svojim rukama – vodili su s naizgled nedostižnih devet golova razlike (28:19) samo četrnaest minuta prije kraja. A onda je uslijedio neobjašnjiv pad. Kielce je napravio jedan od najvećih preokreta u povijesti sporta, izjednačio u posljednjoj sekundi i na kraju slavio nakon izvođenja sedmeraca.
Ako ste propustili:
0 Primjedbe