"Turske su vlasti, također, shvatile svu ozbiljnost novog pokušaja dizanja ustanka u zapadnoj Hercegovini pa su u nju odmah poslale jake snage. Iako je Musić kod Vruće kamenice izvojevao pobjedu nad većom turskom vojskom, nije bilo izgleda u nekakav uspjeh pa se odlučio na povratak u donju Hercegovinu."
Ovako, ishod i posljedice boja na Ljubuški opisuje dr. don Ivica Puljić u djelu “Hrvati katolici Donje Hercegovine i Istočna kriza – Hercegovački ustanak 1875“, naveo je u jednom od svojih tekstova Dušan Musa, novinar i autor brojnih djela koji se već dugi niz godina bavi tematikom Hercegovačkog ustanka.
Ustanak
O istom događaju u zborniku radova “Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“, dr. Anđelko Mijatović piše: "U jednom osmanskom izvoru navodi se da je ljubuški kajmakan s 500 bašibozuka napao 700 ustanika oko sela Klobuka, odnosno kraj Dola i Šipovače. Sutradan 5. ožujka, došlo je do borbe u Donjem Kašču, jugozapadno od Klobuka, u kojoj je sudjelovalo oko 500 ustanika protiv 250 osmanskih vojnika."
"U Šipovači pod selom Kašče su započeli borbu s Turcima 5. ožujka 1876. Nizozemka Merkus je prva jurišala na Turke. Tada je poginulo 8. turskih vojnika", u knjizi “Bekija kroz vjekove“, navodi prof. Marko Vego.
Naravno riječ je o događaju iz Hercegovačkog ustanka 1875.-1878., u kojem se opisuje “Boj na Ljubuški”. Riječ je o više bojeva u razdoblju od 2. do 13.ožujka, kada ustanička vojska pod vodstvom don Ivana Musića i Miće Ljubibratića, koji zapovijeda dobrovoljcima iz niza europskih zemalja, prelazi Neretvu u očitoj želji da ustanak prošire i na zapadnu Hercegovinu.
Središnja bitka u Boju na Ljubuški bila je upravo u predjelu Vruće kamenice u Donjem Kašču, 5. ožujka. Borbe se nastavljaju pa tako dr. Mijatović navodi novi sukob Musićevih ustanika i osmanske vojske 12. ožujka kraj Klobuka, nakon čega se ustanici ponovno povlače u Donje Kašče, a zatim se uz granicu vraćaju preko Neretve.
Obljetnica
Iako je malo čak i pisanih izvora o tim događajima, u selu Kašču, na 136. obljetnicu završetka Boja na Ljubuški, 2012. godine novinar Dušan Musa napisao je da su među malobrojnim žiteljima još žive predaje.
Mještani Stipe i Ante Primorac, pokazali su smjer kretanja sukobljenih vojski, mjesta gdje su ustanici skladištili oružje, granične karaule. Ustanički štuc (kratka puška), posljednji ostatak iz tog vremena, nestao je sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Šipovača portal doznaje da se kod Kaščana rodila ideja podizanja spomenika i uređenja malog spomen-parka na predjelu Vrućih Kamenica kako bi se ovaj važan povijesni događaj iz Hercegovačkog ustanka i spomen na nizozemsku prinzezu Jeanne Merkus i njezine suborce sačuvao od zaborava te da je i pripremljen projekt, za koji se nadamo da će biti uskoro i realiziran.
Tko je bila Ivana Marcus (Jeanne Merkus)?
Ivana Marcus (Jeanne Merkus) rođena je 11. listopada 1839. godine u Bataviji (današnja Jakarta), koja je bila glavni grad i središte nizozemske kolonijalne vlasti u Nizozemskoj Istočnoj Indiji (Indonezija) od 1619. do 1942. godine.
Bila je kći von Pietera Merkusa (1787.-1844.), generalnog guvernera Nizozemske Istočne Indije i Wilhelmine Niclasine Cranssen (1805.-1848.). Kao dijete ostala je bez oba roditelja, a s 23 godine, došla je u posjed majčinog nasljedstva - u današnjem novcu naslijedila je otprilike trideset milijuna eura.
Tijekom cijelog svog odraslog života, pobožna i militantna Merkus posvećivala je svu svoju energiju, novac i zdravlje pomaganju onima u potrebi i revolucionarima. Osjećala se ravnopravnom s muškarcima i djelovala je u skladu s tim. Kada ju je novinar pitao o njezinim postupcima u Hercegovini, odgovorila je: "Sada bjesni rat za oslobođenje muškaraca, a onda ćemo voditi rat za oslobođenje žena" ( Il Cittadino (Trst), 21. ožujka 1876.) . U njezinim spisima njezine ratne akcije na Balkanu spominju se samo usput. Neuspjeh njezina životnog djela, izgradnja njezina hospicija, bio je Merkusino veliko razočaranje.
Naime, u ožujku 1878. Merkus se vratila u Palestinu kako bi oživjela izgradnju svog hospicija. Godinu dana kasnije, ponestalo joj je novca. Prema francuskim novinama, braća i sestre su joj prekinuli financiranje zajedničke indonezijske imovine. Ponovno je morala zaustaviti gradnju. S malo novca koji je uspjela skupiti tu i tamo, nastavila je podržavati siromašne, bolesne i revolucionare iz Marseillea. Posjetila je Jeruzalem još nekoliko puta. Progonjena od strane nepoštenih izvođača radova i korumpiranih turskih dužnosnika, Merkus je 1895. godine završila bez ičega u Parizu. Nakon što se razboljela, u rujnu 1896. prebačena je u kuću svog brata Carela Rikusa u Utrechtu, a odatle, oko Stare godine, u Diaconessenziehuis (Bolnicu đakonica). Jenny Merkus je tamo umrla 1. veljače 1897. u dobi od 57 godina.
Između 1875. i 1877. godine, više od 1500 novinskih i časopisnih članaka na 21 jeziku i iz 27 zemalja izvještavalo je o Jenny Merkus, a njezina izvanredna osobnost i djela opisani su u (tendencijskim) romanima i pjesmama, kako za njezina života tako i nakon njega. U dvadesetom stoljeću, njezina uloga u borbi protiv Turaka prikazana je i u igranom filmu. Godine 1999. i 2002. izraelski psiholozi Moshe Kalian i Eliezer Witzum usporedili su Merkus sa svetom Brigitom Švedskom. Godine 2014. René Grémaux i Wim van den Bosch objavili su sveobuhvatnu biografiju Merkus, navodi se na stranici Resources, na kojoj je detaljnije navedena njezina biografija.
- U predahu borbi zahtijeva od vojvode Mihaila Ljubibratića da se za ustanike nabavlja oružje i municija i u tu svrhu daje svoj novac za nabavku topova koji na veliku njenu žalost nisu nikada isporučeni hercegovačkim ustanicima. U Dubrovniku je prihvatala dobrovoljce i prevodila ih među ustanike u borbu. Sa ustanicima je krenula u napad na varošicu Ljubinje i proglašena je za najhrabrijeg borca.
Žana Merkus u borbe je uvijek išla u narodnoj hercegovačkoj muškoj nošnji sa kapamo zavratom na glavi. Turci su je dočekivali uz zaglušujuću viku, galamu i alakanje. Među Turcima je imala pogrdan naziv „Crveni đavo“ zbog njene crvenkasto-riđe kose - stoji o njezinom junaštvi na internetskim izvorima.
Poskok.info prije nekoliko godina objavio je kako joj je grob, 30 godina nakon smrti, obnovio konzul Kraljevine SHS u Nizozemskoj. No danas – ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Hercegovini – Žana Merkus nema ni ulicu, ni spomenik.
"Žana Merkus nije bila obična strankinja koja je zalutala u balkanske ratove. Bila je simbol nade, prkosne slobode i ženskog junaštva u društvu gdje to nije bilo predviđeno. U borbama koje su mijenjale povijest regije, ona je odabrala – boriti se bez domovine, iz ljubavi.
Hercegovina je u 19. stoljeću dala mnogo junaka. Ali samo jednu amazonku", naveo je tada Poskok.
Sada, 150 godina od Boja na Ljubuški i nepunih 130 godine od smrti ove nizozemske princeze i hercegovačke junakinje (moderna Ivana Orleanska iz Hercegovine), koja je slavljena i u Srbiji zbog borbi protiv Turaka, sinovi Kašča oživljavaju spomen na nju i događaj koji se zbio na ovim danas gotovo opustjelim, ali nekada itekako značajnim prostorima podno najvišeg vrha niske Hercegovine Vrlosinja.
0 Primjedbe