Riječ je neobično velika za ono što se, na prvi pogled, moglo svesti na seoski nered, na momačku galamu, na kamenice koje su poletjele među ljudima okupljenima o godovini. Ali dopisnik nije posegnuo za manjom riječju. Napisao je: bitka.
Piše: nzirdum l poskok.info
I baš zato ta crtica vrijedi više od obične bilješke iz crne kronike. Jer u toj “bitki” ima nečega što nadilazi jedan Petrovdan, jedno selo i nekoliko usijanih glava. Ima u njoj starog hercegovačkog nemira, one teško ukrotive navike da se čast ne prepušta tišini, da se uvreda ne ostavlja za sutra i da se pred svijetom ne uzmiče lako, čak ni onda kad bi bilo pametnije.
Ljubotićki i privaljski momci, piše Kočerinjanin, zametnuli su galamu. Počeli su udarati kamenicama, premda su na mjestu bile četiri patrole. Četiri patrole, a kamen opet poleti. Četiri predstavnika države, a mlada krv se ipak sjeti da je kamen stariji od žandara.
Poslije te bitke, piše dalje stari dopisnik, mirni ljudi nisu mogli ni u mlinicu. Dočekivali su ih iz zasjede nekakvi “prdekteri”, napadali ih bez razloga, bantovali i udarali “mirnu i poštenu čeljad” na pravdi Boga.
Tu, u toj mlinici, stane cijela Hercegovina.
Jer mlinica nije samo mjesto gdje se melje žito. Ona je put, kruh, običan život. Mlinica je dokaz da zajednica funkcionira. Kad čovjek ne smije otići u mlinicu, onda nered više nije ostao među momcima na godovini. Ušao je u kuću. U brašno. U strah. U onu svakodnevicu u kojoj se vidi ima li države ili je država samo uniforma što stoji sa strane dok selo rješava svoje stare račune.
Godina je 1926. Formalno, to je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvati su u imenu države. HSS je ušao u veliku političku igru s Beogradom. Stjepan Radić pokušava seljačku energiju prevesti iz pobune u instituciju, iz otpora u pregovor, iz prkosa u parlament. Gore se govori o ustavu, vladi, ministrima, pravima naroda i velikim političkim kombinacijama.
Dolje, u Kočerinu, čovjek pita može li živ doći do mlinice.
To je uvijek bila razlika između države i života. Država kaže: imate institucije. Život pita: mogu li proći putem? Država kaže: imate žandare. Život odgovara: kamen je ipak doletio.
Kočerin 1926. bio je ružan, ali živ. Divlji, ali pun energije. Opasan, ali nepokoren. Nije tu ništa za romantiziranje. Nitko normalan ne žali za vremenom u kojem miran čovjek nije smio svojim putem jer su momci iz susjednih sela odlučili da Petrovdan treba završiti kamenovanjem. Nema slave u zasjedama, razbijenim glavama i seoskim kabadahijama.
Ali u toj grubosti ipak se vidi nešto što današnji čovjek teško razumije: postojala je neka vatra. Previše vatre, doduše. Vatre bez mjere, bez pameti i bez civilizirane kočnice. Ali je postojala. Ljudi su imali višak energije, višak muškosti, višak ponosa, višak nepristajanja da ih bilo koji vanjski autoritet do kraja pripitomi.
Hercegovina je tada još nosila u sebi ostatke ustaničke krvi. Nevesinjska puška, hercegovački ustanci, otpor sultanu, nepovjerenje prema caru, mržnja prema nepravdi, hajdučija, granica, seoski prvaci, oružje, osveta, rod i obraz. Sve to nije bilo samo gradivo iz povijesti. To je živjelo u hodu, u glasu, u pogledu, u načinu na koji se momak uspravi kad ga netko pogleda krivo.
Kad završe veliki ustanci, ne završi uvijek ustanička krv. Ona samo izgubi veliku metu. Ako više nema sultana ni cara pred sobom, ako nema brda s kojega treba pucati ni vođe za kojim treba krenuti, ta energija siđe niže. Na susjedno selo. Na godovinu. Na stari dug. Na kamen u ruci.
Tako od ustanka ostane kamenica. Od pobune ostane galama. Od hrabrosti, ako se ne oplemeni, ostane nasilje nad mirnim čovjekom.
I zato je Kočerin 1926. mogao komotno osnovati IRU.
Imao je energije za tri manifestacije, četiri povorke, pet odbora i jedan međunarodni incident. Imao je momke koji bi bez natječaja, bez projekta i bez strateškog plana napravili događaj o kojem se piše stotinu godina poslije. Ne bi im trebalo sponzorstvo, ni protokol, ni logo, ni pozornica. Dovoljno je bilo da se skupi svijet, da se upali ponos i da netko prvi podigne kamen.
Kočerin 2026., s druge strane, ponekad ne može ni ugostiti ono što mu se servira gotovo, upakirano i dovedeno pred vrata.
Tu više nije problem višak energije. Problem je manjak unutarnje vatre.
Stotinu godina kasnije ne pitamo zašto su momci bacali kamenice. Pitamo gdje je nestalo ono zbog čega su ih uopće imali snage baciti.
Ne treba nam njihova glupost. Ne trebaju nam njihove zasjede. Ne treba nam vrijeme kad se čast dokazivala razbijenom glavom i kad je put do mlinice bio opasniji od sjednice općinskog vijeća. Ali treba nam nešto od one stare odluke da se ne pristaje lako na poniženje.
Danas kao da imamo sve što oni nisu imali. Imamo općine, urede, odbore, komisije, projekte, pravilnike, dozvole, europske fondove, komunikacijske strategije, ceremonije, protokole i ljude koji riječ “institucionalno” izgovaraju kao da su upravo izumili dostojanstvo.
A opet, često nema ničega.
Nema one nutarnje pobune kad čovjek osjeti da mu netko sjeda na vrat. Nema srama kad drugi odlučuju umjesto nas. Nema nelagode kad se pred strancem savije kičma. Nema pitanja zašto se od naroda koji je nekada sumnjao u svaku carevinu danas očekuje da se raduje svakom papiru koji dođe iz ureda s lijepim logotipom.
Nekad su četiri patrole bile premalo da zaustave momke na godovini. Danas je ponekad dovoljan jedan telefonski poziv, jedan pogled iz stranke, jedna opomena iz ureda, jedna mogućnost da se izgubi posao, natječaj ili obećano mjesto, pa da se čovjek sam zaustavi prije nego što je išta rekao.
To nije civiliziranje. To je pripitomljavanje.
Nekadašnji problem bio je što pobunjenička energija nije imala zrelost. Današnji problem je što poslušnost ima previše izgovora. Zove se odgovornost, realnost, europski put, politička mudrost, stabilnost, procedura, dogovor, oprez, širi kontekst. A često je riječ samo o strahu. O onom malom, svakodnevnom strahu da se ne zamjeriš onome od koga nešto čekaš.
Pobunjenička energija nije nestala u jednom danu. Iscurila je kroz općinske hodnike, stranačke liste, vize za Njemačku, kredite, natječaje, rođačke kombinacije i onu otrovnu rečenicu koja je pojela pola Hercegovine: šuti, dobro je.
Tako se od ustanika napravi molitelj. Od hajduka korisnik usluge. Od čovjeka koji ne trpi poniženje čovjek koji kaže: šta ću, tako je.
Kočerin 1926. imao je previše vatre i premalo države.
Kočerin 2026. često ima previše aparata i premalo vatre.
Prvi je znao pretvoriti prkos u nered.
Drugi riskira pretvoriti poniženje u naviku.
Prvi je bio opasan jer čovjek nije priznavao autoritet.
Drugi je opasan jer čovjek sve teže priznaje vlastitu uvredu.
A između te dvije krajnosti morala bi postojati treća mogućnost: uspravan čovjek.
Čovjek koji ne baca kamen, ali ne saginje glavu. Čovjek koji ne traži neprijatelja u susjednom selu, ali ga prepoznaje kad mu dođe iz ambasade, stranke, ureda ili vlastite općine. Čovjek koji zna živjeti u miru, ali ne i u poniženju.
To je ono što je nestalo ili se barem opasno prorijedilo.
Nije problem što više nema bitaka na Petrovdan. Dobro je da ih nema. Problem je ako više ni u sebi ne znamo zašto bi se čovjek ikada pobunio.
Jer narod bez pobunjeničke energije ne postaje nužno civiliziran.
Može postati samo uredno podanički.
A to nije isto.
Stara kočerinska bitka završila je davno. Ljubotićki i privaljski momci odavno su zemlja, kamenice su se vratile kršu, a mlinice više nisu ono što su bile. Promijenili su se putevi, sela, godovi, kuće, momci, zastave i države.
Samo je pitanje ostalo isto.
Kad ustanak završi, što ostane u čovjeku?
Ako ostane samo nasilje, propali smo.
Ako ne ostane ništa, možda smo propali još gore.
Kočerin 1926. mogao je osnovati IRU iz čistog viška snage.
Kočerin 2026. mora se pitati može li još uvijek osnovati išta iz viška dostojanstva.
Jer kamenica nam ne treba.
Ali kičma nam, čini se, opet nedostaje.
nzirdum l poskok
.jpeg)
.jpg)
0 Primjedbe