MI ČEKAMO SVOJ DAN – UMIRE LI STARA HERCEGOVINA?

Podsjetnik:
(Nove jugoslavenske vlasti čim su došli na vlas u svibnju 1945. godine, promijenili su ime Široki Brijeg u Lištica. Lištica je ime rijeke koja protječe kroz grad Široki Brijeg. Svi oni koji su, namjerno ili navikom u razgovoru koristili ime Široki Brijeg, bili su hapšeni, ispitivani i kažnjavani. Da bi se na neki način novim vlastima dalo do znanja da Hrvati Hercegovine nisu zadovoljni promjenom imena Široki Brijeg u novo ime Lištica, iz prkosa vlastima, Ozni/Udbi pjevala se je pjesma: “Oj Široki prediše ti ime, pa se nemam ponositi čime!”. Otporaš.)

Široki – zabranjeno ime

Nad rijeku Lišticu nadvilo se golemo brdo, na blagom vrhu kojega dominira crkva s dva znamenita zvonika; uokolo nekoliko kamenih zgrada, koje, gledajući iz daljine, djeluju kao srednjovjekovne palače: veličanstveno. To je Široki Brijeg. Utaman (uzalud, mo.) ćete ga tražiti u službenim dokumentima ili zemljopisnim kartama: danas se zove Lištica

Daleko bi me odvelo pisanje o Širokom Brijegu – o nasilnom brisanju njegova imena, o spaljivanju klerika i fratara od partizana 1945. godine, uopće o poratnom nasilju, progonu, ubijanju i tragediji Hrvata u Hercegovini. (Poznati su Hercegovački Križari u borbi za Hrvatsku Državu, poimenice Vinko Škrobo. Poznata je i pjesma koju su Oznaši/Udbaši izmislili protiv gore spomenute pjesme o Širokom Brijegu: “Vinko Škrobo tko te hrani, ubit će te partizani”. Poznata je i ona Moše Pijade službena izjava Politbiroa i KPJ da se zapadnoj Hercegovini, gnjezdu ustaštva ne smije dati nikakova pomoć iz državnog proračun/budžeta. Mo. Otporaš.)

Široki Brijeg spada po broju pučanstva u najveću, a po imovinskom stanju najsiromašniju općinu u Hercegovini. Industrije gotovo nema. Tu se ništa nije gradilo ni investiralo. Mnogo se obećavalo, a još više tražilo: za puteve, škole, elektrifikaciju. To se uglavnom ne spominje, a ako se o tome piše, veličaju zasluge režima (još će reći da je njihovo djelo asfaltiranje cesta od Čitluka do černa, ili od Humca preko Vašarevića, Orovlja do Vrgorca.)Nedavno je, doduše, podignuta metalnatvornica, u kojoj će se, vele zaposliti oko 200 radnika. Što je time riješeno? Ništa. Trenutno radi u inozemstvu oko 4.200 Širokobriježana, a više od 3.000 njih traži zaposlenje.

U drugim općinama stanje nije bolje: iz grudske, čitlučke i posuške općine radi oko 9.000 ljudi u zapadnoeuropskim zemljama. Toliko, ako ne i više, ima nezaposlenih. Što više, na području tih komuna gotovo i nema mogućnosti za zaposlenje. Dvije otkupne stanice duhana (u Grudama i na Čitluku) i još nedovršena tvornica izmedju Gruda i Sovića – pružat će posao za 300-400 radnika, pretežno ženskih. Tvornica plastike na Posušju (zaposleno oko 150 radnika) nakon zatvaranja i zatim protjerivanja inžinjera Pere Majića nema izgleda da se održi, pogotovo od kad je (po direktivi Petra Oruča, bivšeg udbaša, sada člana CK BiH) za direktora postavljen kapetan Mirko Djerek. Mjesečni dohodci iznose 80-90 tisuća dinara (ili 110 njemačkih maraka).

Protunarodno gospodarstvo – opustjela sela

Pod normalnim okolnostima – ističu Ljubušaci – mi bismo mogli pristojno živjeti od voća, povrća i duhana. Država, medjutim, nepokazuje nimalo interesa ni za seljaka ni za unapredjenje poljoprivrede. naprotiv: porezi i nameti stalno rastu, a voće i povrće nitko neotkupljuje: Na drugoj strani troškovi života porasli su u zadnje 3 godineza 85 posto, dok cijene agrarnim proizvodima neprestano stagniraju ili padaju; seljacima se ne isplati zemlju obradjivati. Zato listom odlaze na rad u tudjinu. Neka sela potpuno su opustjela; nigdje mlada čovjeka: samo nejaka djeca i stara čeljad. Iz Ljubuške općine radi u inozemstvu 4.400 radnika, a toliko ih otprilike čeka na posao. Dvije novosagradjene tvornice (“Famosova” i “Sokolova”), uz postojeću “plantaru” i otkupni stanicu duhana, pružit će kakvo-takvo zaposlenje za 700-800 radnika. Drugim riječima: iskrsne li jača nestašica posla u Njemačkoj, ostat će 90 posto bez posla. na ilici, ili kako ovdje vele: na ledini. Dodje li zaista do naglog povratkla tolikog svijeta, nastat će strašna situacija u čitavoj Hercegovini. I socijalna i politička.

O ljudima zbilja nitko ne vodi računa. Svatko se snalazi kako znade u imije. Mnogi su preselili ili sele u gradove (Zagreb, Split, Dubrovnik, Mostar i dr.), gdje postaje bolji uvjeti za rad i školovanje djece. Mladi zaziru od tudjine. Rijetki sanjaju o odlasku u Ameriku ili Australiju. Hrvatska napokon postaje najprivlačnije točka. Imaju li povratnici olakšica? naprotiv, niz gorućih problema sili “gajstarbajtere” da ostanu u tudjini: pitanje zaposlenja, stanovi, lokacije i visoke carinske pristojbe.

“Ej, što ne puca?!”

“Situacija bi bila”, veli mi Radišćanin, “mnogo bolja da imamo carinske povlastice, ili da nam je prokleta država omogućila ulaganje deviza u obrt, u radnje. Ovako, čitave smo uštedjevine sasuli u kućetine. A što ćeš od prazne kuće?

Sreo sam dosta povratnika. Neki su se priličito snašli. Glavnina nije. Jedan kaže: “Uzmi, eto, to posrano “Oslobođenje”. Piše: “U Ljubuškome otvorena radna mjesta čekaju na povratnike”. A nas stotine nezaposlenih! Čekam osam mjeseci – ništa. Kada dodješ na biro rada, službenici posprdno pitaju: “Što Švabe žele?” (Tako zovu povratnike iz Njemačke.) Pitaš funkcionare, oni užimaju remenima, i jedvo čekaju da te se riješe. Mi smo zadnja rupa na svirali. Ej, što ne puca?!”

Brojni su se nakon povratka bili osamostalili. najviše kao autoprevoznici. Ali nisu dugo izdržali. Treba istaknuti dvije drastične mjere: ograničenje tonaže (na 5 tona), i trostruko povišenje poreza. Tako je država došla do 300-350 teretnih kola, koje su joj vlasnici morali prodati po neznatnoj cijeni. Obrtnici su, pored poreza, izloženi pritisku samovolji inspektora, udbaša i moćnijih partijaca, koji ucjenama i prijetnjama, poput mafije, stavljaju privatnike pred alternativu: ili dijeliti s njima zaradu ili ključ u bravu. Posebno je poglavlje korupcija. Ništa bez mita: ni upisa djeteta na zanat, ni stipendije, ni zaposlenja, ni vozačke dozvole, pa ni liječenja u bolinici. Posrednici su obično bivši funcionari, oficiri, udbaši. Oni imaju svuda veze.

Milicajci prodaju pištolje

Rade Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić (Mostarska Udba) izvlače od “gastarbajtera” novac na vrlo odvratan način: Ljude pozovu u Udbu i jednostavno im uzmu pasoše: “dok se vaš slučaj ne rasvjetli”. Postupak – to naglase da dotičnoga još više uplaše – može trajati mjesecima. Sada, nakon pripreme, žrtvi prilaže posredinci (Pero Lovčević, Krešo Šimić, Praljak, Granić) i nude usluge, naime “čupanje pasoša”. Cijena: 2000 njem. maraka. Milicajci su tijekom 1970., 1971. i 1972. (Grude, Ružići, Tihaljina, Drinovci) zaplijenili više od 200 raznih pištolja, koje su, noću, prerušeni u civilna odjela, prodavali seljacima u Posušju i Ljubuškome po 300-400 maraka po komadu. Udbaški glavešina Čima (Mostar) isposlovao je 1969. Zvonku Iličiću iz Gruda pismenu garanciji za slobodan povratak kući: Čima je za uzvrat dobio 1000 maraka u gotovu, magnetofon, sat i još neke “sitnice”. (Iličić je 1964. g. pobjegao u Njemačku zbog osude na 4 godine zatvora za pronevjeru. Dugo bi smo mogli nizati najrazličitije primjere ucijena i pljačke. Trebali bi, uz spomenute, imenovati Krešu Buntića, Dedića, Mirzu, Grahovca, Matišu Mikulića, Zečića i neke druge okrutne i beskrupulozne tipove.

Stojim tako u centru Čitluka i promatram povorke “gastarbajtera”. Tmurni. Odlaze natrag. Djevojčića šapće ocu: “Nemoj nas, tata, ostaviti ko Frane svoje!” Ispred autobusa prolazi bivši šef milicije, negda strah i trepet ovoga kraja. Postidjen. Netko mu naglas doviknu: Gagro hoćeš li duhana, dodji!”

Ganga prkosno sori:
Mene moja naučila mati,
pjevaj sine živili hrvati!..

Gagro nešto smrmlja u sebi pa odjuri bez riječi, gonjem oštrim pogledima prezira i sažaljenje. tako ovdje časte izdajice.

Eksplozivno stanje

Hercegovina se mijenja, obnavlja, modernizira. To su rezultati rada u Njemačkoj. Mijenjaju se, doduše, i odnosi medju ljudima i nastaju nova shvaćanja. Umire stara Hercegovina, ustupa pomalo mjesto novoj, bez gange i gusala, u kojoj sve važniji postaje povac. “Odkad se podje u Njemačku, nesta pjesme, muškadija postade sebična i zlobna, a ženskadija – grom u njih puko: stide se starih običaja i seljačkog porijekla”, govori stariji Hercegovac.

Prolazeći kroz sela sreo sam dosta učitelja, pravnika, nastavnika, agronoma i kvalificiranih radnika. Bezposleni. A koliko tek ima mladih koji nemaju mogućnosti nastaviti školovanje. S njima raste nemir. I opasnost. “Idite iz ovog krša kud bilo” kažem grupi Širokobriježana.

“Jok. Mi čekamo svoj Dan…”
“Kakav dan?” upitah.
Jedan mi izmedju njih otresito odbrusi:
“Nosi te djavo – bolje ti je!”
“Ma naš sam, momci, zaboga!”
“Naš! Hrvat, što li?”
Potvrdih: “Da”.
“Iko, daj mu politra crnoga!”

Razgovor prekida ganga:
Oj Široki, prediše ti ime,
pa se nemam ponositi čime.

“Pitaš: kakav dan, a?” poče drugi, nastavnik. “Dan kad ne bude kažnjavanja zatvorom zbog pjevanja pjesme Jelačiću, zbog nošenja hrvatskog grba; dan kad nas neće suditi tri-četiri godine robije (kao Marinka Hercega iz Klobuka) ako položimo kitu cvijeća na ćaćin grob.”

Za moj stol sjede pet mladića i jedna cura. “I ne samo to”, nastavi plavi momak. “Vidite ovo: prema popisu iz 1971. u Hercegovini ime nešto oko 17 posto Srba. Ili? )Ostali šute.) Usprkos tome oni drže sva unosnija mjesta i sve ključne položaje. Većina misli da tako mora biti, da oni imaju prirodno pravo na vlast i privilegije, zar ne? Zato i nemaju razumijevanja za nas. kažu da je u prošloj godini u Mostaru zaposleno 35 pravnika i nastavnika, od – dva Hrvata.”

Gostioničar obrisa stol, zboreći: “Ljudi, tiše?” Nitko se na njegove riječi ne obazire. Razgovor teče dalje: “Varaju se ako misle (a misle) da smo poslušna raja s kojom se mogu igrati. naše strpljenje ima granica. Mi znamo bolje umirati nego živjeti.” “Istina je, ubaci netko, no prekide ga glas iza drugog stola: “Ne presjecaj čovjeka kad tako lijepo propovjeda.” Onda nazdravljajući završi: “Gastarbajteri! Ima ih koliko hoćeš što tamo nisu ništa naučili. Dobro veli narodna: Kenjci u Rim, kenjci iz Rima – samo godinu stariji…”

Udba mijenja samo metodu

Sloboda, pravda – te su riječi davno protjerane iz Hercegovine. Ovdje se teror nastavlja. Nisam vjerovao dok nisam vidio kako je golem strah, kako su izraziti i surovi prizori nasilja. Svuda. “Ako je bilo nedosljednosti u provodjenju nacionalne politike, to je bilo u prvom redu prema Hrvatima u Zapadnoj Hercegovini. To moram otvoreno priznati i kao Srbin i kao komunista” (Cvijetan Matijević.)

Što se zapravo izmjenilo s odlaskom Rankovića? Udba – koja je “pripadala samo jednoj (srpskoj) naciji” (Niko Jurinčić, član CK BiH – dobiva nekoliko Hrvata: Antu Miljasa (jedan od onih koji je 29 i 30 travnja 1969. godine ispitivao Iliju Stanića o ubojstvu maksa Luburića. To ispitivanje Ilije Stanića je snimljeno na vrpcu i može se naći na internetu. Mo. Otporaš.) postavlja za šefa republičke, a jerku Bradicu za šefa mostarske Udbe. Stari djelomično odlaze u mirovinu. U “službu bezbjednosti” stupaju mladi kadrovi gluho i slijepo odani partiji. Mijenja li se time odnos prema Hrvatima? Daleko od toga. Udba mijenja jedino metodu i stil djelovanja, postaje nešto “tiša”, izbjegavajući agresivan nastup na javnim mjestima.

Ovdje je, uostalom, i 1971. protekla tiho. bez hajke, iako su preko noći padali predsjednici općina (Pero Anić, marinčić), bacani na ulicu nastavnici, pravnici, odvjetnici, dok su desetci lišeni slobode i strpani u tamnice. Koliko ljudi čami po zatvorima? Broj osudjenih u posljednje četiri godine stoji približno ovako:

Ljubuški 75
Široko Brijeg 70
Čitluk 40
Grude 55
Posušje 60

(Režimske novine registriraju samo teže slučajeve, lakiše prešućuju. Za ostale općine nema podataka.) Tu Udba još uvijek vodi istrage, ucijenjuje i kupuje svjedoke i odredjuje visinu kazne. A sudovi? Oni joj služe za pravno pokriće zločina. Treba li primjera?

Nagrade lažnim svjedocima

Prigodom sudjenja prof. Ivanu Aliloviću u Mostaru 1971. SUP je platio Vištici za lažno svjedočenje 3 milijuna dinara. Konzul Olujić (Freiburg – Njemačka) tražio je čak medju gastarbajterima “svjedoke” koji bi nastupili na sudjenju protiv Miljenka Pehara u Mostaru 1973. Nagrada: “svjedok” je mogao uvesti jedna osobna i jedna teretna kola bez carine. Nitko nije pristao. Pa ipak, Pehara osudiše na 13 godina strogog zatvora na temelju Olujićeve informacije mostarskoj Udbi.

Poznat je slučaj Miljenka Hrkača. Osudjen triput na smrt. Vrhovni sud Srbije (bez obrazloženja) pretvara mu smrtnu kaznu na 14 godina robije. Što je po srijedi? rade Vukojević (Hrkačev istražitelj) obećava mu kuću na moru ako uzme na sebe (jer se ništa nije moglo dokazati) da je podmetnuo bombe u beogradskom kinu “25 oktobar”. “Ja sam pristao”, branio se Hrkać na sudu, “da odglumim onako kako su me u Mostaru nagovarali”. Uzalud je uvjeravao sud da je nevin, da je mnoge (medju njima i brata Božu) ni krive ni dužne “upleo u atentat”, uzalud je tvrdio da ne pozna Kovačića i da s Antom Penavićem nema veze: “meni su rekli tako u Mostaru, pitajte…”

Medjutim, počelo se otvoreno govoriti o Hrkaćevoj nevinosti. Škandal izbija na javu. O tome je i beogradski NIN pisao. Što sad? Udba (da bi privremeno zataškala stvar) traži u Njemačkoj svjedoka. Nikola Potonjak (konzul iz Stuttgarta) pronašao je Mirka Mlinarevića (on je u to vrijeme trebao odgovarati pred sudom zbog silovanja Ane Mikulić) koji za dvosobni stan u Zemunu – lažno svjedoči protiv Hrkača.

Nasilja ne slamaju vjeru u Hrvata

Evo još ovo: u srpnju 1972. kada je upalo 19 gerilaca u hrvatsku, savezna Udba iz Beograda odvela je u noći Ivana Miličevića iz Radišića kod Ljubuškog (koji je upravo došao u posjet kući iz Australije), i od njega su tražili da nastupi kao svjedok protiv nekih gradjana. Odbio je. Ubili su ga u mostarskoj Ćelovini. (Tko o tome želi nešto više saznati, kliknite na nepoznata strana bugojanske akcije, mo.) Njegovoj obitelji su rekli: “Prilikom sprovodjenja iz Mostara za sarajevo Ivan je iskočio iz voza u Neretvu.” Tijelo nigda nije pronadjeno.


Nigdje valjda sudovi nisu toliko okrutni kao u Hercegovini. Nigdje ni osveta strašnije ne divlja, i nigdje Udba ne gazi surovije ljudsko dostojanstvo nego u ovim krajevima. teror je bio i ostao jedino riješenje, jedini put uklanjanja nacionalne diskriminacije i socijalne nepravde, jedini oblik razgovora i dodira sa ljudima.

Ali time je postignut suprotan učinak: režim krvavom silom nije skršio ovaj narod niti je uništio duh otpora. A i neće, i ne može. Odviše je tvrda vjera u Hrvatsku u svijesti tog naroda.

I.Š.

(Prepisao Mile Boban za Kamenjar.com, Otporaš iz Nove Hrvatske br. 6. 1975., st. 12/13. 22 listopada 2017. Pisac ovog opis se je potpisao inicijalima sa I.Š. Bez obzira tkoje autor ovog opisa, lijepo je i slikovito opisao život hercegovačkih Hrvata, njihovu vrlinu, upornost, odanost prema svome hrvatskome narodu; kao i prkos neprijatelju. Mile Boban, otporaš.)

Kamenjar.com

Objavi komentar

3 Primjedbe

  1. Ivan Granic proklet bija najveci udbas i zlocinac kao i njegova rodbina radili za udbu od Austrslije Pertha,Sidneja do zapadnoeuropskih zemalja.Osobno likvidirao dvoje ljudi u bekiji.Danas su njegovi nazalost veliki hrvati u Sipovaci.

    OdgovoriIzbriši
  2. Tocno ,ali ko s davlom tikvesadi odbije se od glavu ostalim .Najgora ljudska raca je radila za udbu , nemaju se cemu dobrom nadat,sad na oltaru prvi.

    OdgovoriIzbriši
  3. http://otporas.com/povijesatni-kutak-tajni-hrvatski-revolucionarni-savez-zagreb-1965/

    OdgovoriIzbriši
Emoji
(y)
:)
:(
hihi
:-)
:D
=D
:-d
;(
;-(
@-)
:P
:o
:>)
(o)
:p
(p)
:-s
(m)
8-)
:-t
:-b
b-(
:-#
=p~
x-)
(k)