Vrgorac je grad s pet izvora pitke vode: Banja u Rastoku, Lukavac, Stinjevac i Butina u Jezeru, Betina u Kokorićima, pored toga gotovo da nema sela u brdsko-planinskim krajevima koje nema neki izvor, s kojeg su ljudi stoljećima pili i nosili vodu kući, kao Crnogošče u Dragljanima. Međutim, bez obzira na to sve Vrgorčani plaćaju najskuplju vodu u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a možda i šire.
No, koliko su ti izvori zaštićeni i očuvani? Pitanje je to koje muči sve godinama. Što ćemo ostaviti generacijama koje dolaze? Jesmo li svjesni važnosti vode? Je li dovoljan vapaj vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na blagdan Velike Gospe u Velikom Prologu "kako čovjek mora živjeti u skladu s prirodom, posebno u ovom kraju koji je Bog obdario s toliko izvora i ljepota"?! Hoće li nas to potaknuti da se konačno okrenemo zaštiti izvora pitke vode?
Životinje i priroda najbolje reagiraju na naše nestašluke, a ima ih, od neriješene kanalizacijske mreže oko Butine, prekomjerne upotrebe pesticida u Jezeru i Rastoku, bacanja ambalaže od pesticida kraj izvora, odlaganja klaoničkog otpada u jame koje su povezane s izvorima...
Priroda je brzo odgovorila na to - tako su riječni krakovi, koji ih je prije 20-ak godina bilo u značajnom broju, potpuno nestali. Pred nestajanjem su i pijavice, a one idu samo tamo gdje su izvori i voda čisti. Da ne govorimo o ribljem fondu, prije 20-ak godina moglo se na izvorima i u vrgoračkim poljima uhvatiti na desetke kilograma ukusne gobice i plotice, pa bilo je tu i lijepih komada ugora.
Danas? Nekoliko dana treba proći, i sreća vas mora dobro pomaziti ako želite uloviti nešto malo gobice za dobar brudet. Sve je to čovjek uništio, vršama, pa i učestalim čišćenjem i prekopavanjem kanala i korita rijeka. Moglo se tu naći i prirodnih endema, primjerice čovječja ribica, zimi kad bi nabujali izvori, a zadnji takav događaj zabilježen je na Lukavcu prije nekoliko godina kad je Ivan Erceg uhvatio lijep primjerak.
Vrgorčani konačno moraju shvatiti da sve ono što bace u jamu, ostave kraj izvora ili poprskaju voćke s raznim pesticidima da će im se vratiti kroz vodu. To je krš, vapnenac i sve je to povezano u jednu cjelinu.
Naši stari pričali su kako su prije 30-ak godina kad bi iz brda išli u Rastok natapati kukuruz bez problema pili vodu u Matici, danas to rade samo avanturisti. U tri desetljeća čovjek je u vrgoračkom kraju dobro uništio sve ono što mu je Bog podario.
Krajnje je vrijeme da se svi trgnu, prvenstveno svatko treba početi od sebe, pa se onda s tim problemom ukoštac trebaju uhvatiti gradske vlasti i Hrvatske vode, kako bi se konačno na adekvatan način zaštitilo najveće vrgoračko blago - izvori pitke vode.
Mate Primorac / Slobodna Dalmacija
0 Primjedbe