Na telefonskoj sjednici – jer naravno, ovakve odluke najbolje prolaze kad se donose bez previše gledanja u oči – usvojen je Program poticaja za 2026. godinu. Osam milijuna više nego lani. Papir trpi, brojke rastu, strategije se pišu, a poljoprivrednik i dalje računa hoće li mu se više isplatiti sijati ili prodati zemlju i otići u Njemačku. To je taj razvojni model koji stalno obećava, a nikako da se pojavi.
Struktura raspodjele zvuči ozbiljno: 25 milijuna za biljnu proizvodnju, preko 116 milijuna za stočarstvo, još 47 milijuna za “strukturne mjere” i ruralni razvoj. Kad to čitaš, imaš dojam da će Hercegovina postati nizozemski staklenik, a Posavina francuska farma. U praksi, sve to često završi kao još jedan krug raspodjele u kojem najviše profitiraju oni koji već znaju kako sustav diše. Ili kako ga zaobići.
Vlada tvrdi da će ovaj novac povećati konkurentnost, modernizirati proizvodnju i ojačati otpornost na tržištu. To zvuči kao da je netko prepisao briselski letak i ubacio lokalne brojeve. Problem je što konkurentnost ne raste iz uredskih formulacija nego iz stvarnih uvjeta na terenu. A tamo ljudi još uvijek ratuju s cijenama goriva, uvozom, klimom i administracijom koja zna biti teža od suše.
Najzanimljiviji dio uvijek ostaje između redova: 1,15 milijuna za stare obveze, žalbe i sudske presude. Drugim riječima, dio ovog “rekordnog” kolača ide na saniranje starih problema. Jer sustav koji stalno generira sporove mora ih nekako i plaćati. I to je možda najpošteniji dio cijele priče – barem priznaje da nešto ne funkcionira.
Na kraju ostaje ona stara balkanska dilema: "Je li problem u tome što nema novca ili u tome kako se troši?"
Jer 190 milijuna nije sitniš. To je ozbiljan novac koji bi u uređenom sustavu već pokazao rezultat. Ovdje se, međutim, rezultat svodi na još jednu objavu o “rekordima”, dok seljak i dalje gleda u nebo – ne zbog romantike, nego jer mu je to jedina sigurna investicija.
0 Primjedbe