Rezultati koje sam dobio u Velikoj Šipovači toliko su frapantni da bi ih odmah trebalo prepisati u udžbenike sociologije i medicine: u našem dijelu sela, na točno 41 kućanstvo u kojem danas dimi iz dimnjaka, imamo čak 17 udovica i samo jednog jedinog udovca. Da se razumijemo, među njima je i moja mater. To moram posebno naglasiti kako netko ne bi pomislio da nešto loše mislim o udovicama.
Naravno, kada se u muškom društvu potegne ovo pitanje, odmah se aktivira i ona čuvena, blesava narodna fora koja kaže da žene u prosjeku žive duže jednostavno zato što – nemaju ženu. Šalu na stranu, službeni podaci Agencije za statistiku BiH kažu da očekivani životni vijek za žene u našoj zemlji iznosi 81,1 godinu, dok muškarci u prosjeku dobace tek do 74,6 godina. Dok znanstvenici za to krive genetiku, kromosome i ženski hormon estrogen koji štiti srce, pravi razlozi u Ljubuškom ipak leže u posve praktičnim životnim navikama i našem jedinstvenom hercegovačkom mentalitetu.
Žene, naime, drže tri kuta kuće, ali i puno lakše rješavaju nakupljeni stres. One fino sjednu uz kavu, malo protračaju ovog, malo onog, izbace sve iz sebe i kod njih nema gubljenja živaca – sve se baci u razgovor i idemo dalje. S druge strane, naš domaći muškarac ima posve drugačiji i znatno opasniji životni ritam, u kojem ga najčešće „đava odnese“ zbog društvenog i obiteljskog pritiska. Rijetko koji muški sustav može izdržati ono svakodnevno žensko bockanje i uspoređivanje s drugima: „Vidi kako se onaj tamo dobro snašao u životu, vidi kako je sebi sredio dobru mirovinu, a djetetu odmah posao u državnoj firmi... Vidi kako su kupili stan u Makarskoj i novi auto, a šta si ti napravio? Ti si ni za čega!“ E, kad to čuje, u našem čovjeku proradi onaj hercegovački inat, tlak odmah skače na tristo, srce bjesomučno lupa i tu ga, brate, infarkt pokosi brže nego ijedna kronična bolest.
Na sve to nadoveže se i onaj čuveni muški ponos zbog kojeg se odlazak liječniku bjesomučno izbjegava i smatra znakom slabosti, sve dok čovjeka Hitna ne pokupi negdje na njivi. Ako ga i zaboli u prsima nakon onih kućnih „lekcija“ o tuđem uspjehu, prosječan Ljubušak neće tražiti uputnicu, nego će potegnuti gutljaj domaće loze „da dezinficira i smiri živce“, uvjeren da je jači od svake medicine.
Kada se sve to spoji, dobijemo jasnu sliku zašto u Ljubuškom dimnjaci nastavljaju dimiti uglavnom pod palicom naših žilavih i otpornih žena. One kroz kavu i razgovor prežive sve hercegovačke bure, dok muškarci bjesomučno sagore pod pritiskom visoke domaće diplomacije. Zato, dragi moji sugrađani, idući put kada vas žena počne uspoređivati s navodno uspješnijim susjedima koji su „sredili stanove i mirovine“, nemojte dizati tlak, jer ako nastavimo ovako primati sve k srcu, u selu uskoro nećemo imati dovoljno ljudi ni za sastaviti ekipu za belu.
Drago Vukojević / Facebook
0 Primjedbe