a) lažu brojevi
b) laže Savez samostalnih sindikata BiH
c) lažu svi koji, kao, nemaju apetita na ovoj vrućini ili im je, al' u nekoj stvari, doktor preporučio da hitno skinu oko 40 kilograma.
''Četveročlanoj obitelji u BiH je prošlog mjeseca za troškove života bilo potrebno gotovo 3.000 KM. Riječ je o minimalnim troškovima obitelji koju čine dvoje odraslih i dvoje djece, od kojih je jedno u uzrastu osnovca, a drugo srednjoškolca. Izračunali su to u Savezu samostalnih sindikata BiH, prema čijim podacima je potrošačka košarica u lipnju iznosila 2.964,10 KM, a od čega je gotovo polovina otišla na prehranu, odnosno radi se o iznosu od 1.297,20 KM, što je za samo 67 KM manje u odnosu na prosječnu plaću u FBiH. koliko je iznos potrošačke korpe iz godine u godinu sve viši govori podatak da jedna prosječna obitelj danas izdvaja, čak, 1.123 KM više u odnosu na njenu vrijednost 2020. godine. Tada je vrijednost potrošačke košarice iznosila 1.840,87 KM, a na prehranu se trošilo 821,45 KM. Razlika između iznosa za hranu u lipnju 2020. godine i proteklog mjeseca je 475,75 KM. Praktično, vrijednost potrošačke košare je za četiri godine porasla za jednu prosječnu plaću i radi se o minimalnim troškovima. Međutim, mi se često referiramo na podatke portala specijaliziranog za analizu troškova širom svijeta, a koji su pouzdani i prema kojima je iznos potrošačke košarice u BiH 3.700 KM, i to bez troškova stanarine i kredita. Dakle, prema međunarodnim standardima, toliko treba za život jednoj obitelj, a kada se tome dodaju rate kredita za stan ili kuću, to je onda više od 4.000 KM'', objavili smo jučer.
600 maraka
Vrijedi ponoviti u popularnim kratkim crtama: u teoriji je jedna prosječna plata dovoljna za hranu četveročlane porodice, a od druge, podebljane za čak 67 maraka ostalih od prve, se plaća sve ostalo: rate, režije, odjeća, obuća, školski pribor, ekskurzije, registracija auta, popravke po kući… U praksi je, međutim, gore i zaposlenom, prosječno plaćenom bračnom paru sa dvoje djece – od kojih niti jedno ne studira – svaki mjesec fali više od 1.500 maraka da jede, plaća rate i ode na dvodnevni godišnji odmor iza kuće. U istoj toj praksi, minimalna plata u Federaciji je jedva nešto veća od 600 maraka i prije pet godina je takvu – i nižu, jer je iznos minimalca u međuvremenu porastao za malo – primalo oko 60 posto zaposlenih u većem entitetu. Taj se postotak, slobodno možemo reći, smanjio, jer je narastao broj onih što im je posao u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Hrvatskoj, Sloveniji i tako dalje, redom po karti Evrope.
Dobra, tačnije zadovoljavajuća plata je ona od koje jedna, samo jedna zaposlena osoba, može svojoj obitelji – ženi domaćici po izboru i paru potomaka – osigurati krov, prijevoz, hranu, obuću, odjeću, obrazovanje, povremene odlaske u restoran, kino, pozorište, na izlet i ljetovanje na rate. I ne, nije to nikakav standard iz socijalističke utopije, već iz Sjedinjenih Američkih Država u kojima je – davno je to bilo, u šezdesetim godinama prošlog vijeka, pa i kasnije – odrastao tamošnji dokumentarist i aktivist, Michael Moore.
Nacija bijednika
Dostojanstven život, kako su to izračunali Švicarci, a oni znaju s parama, nije onaj u kojem se radi da bi se preživjela smrt od gladi, već se radi da bi se i putovalo, gledalo filmove i opere, u restoran ulazilo bez straha od fiskalnog računa, mijenjalo frižider bez posuđivanja od rođaka i slalo djecu na ekskurzije bez suicidalnih misli i pokušaja da 10 maraka traje kao 200.
U Federaciji BiH, ma i u Republici Srpskoj, jer sve je to navlas isti ud, žive tri konstitutivna naroda, takozvani Ostali i jedna nacija: bijednika sa nemalim zaslugama za vlastiti užas u kojem se, po automatizmu, guše i penzioneri koji su pošteno, vrijedno odradili cijeli staž i sada se, osim sa kostoboljom, pritiskom, aritmijama, trombozama, dioptrijom u slobodnom rastu i sluhom u slobodnom padu, bore sa matematikom koja uvijek, ali uvijek, pokaže da se od prosječne mirovine može fino živjeti oko pet dana. Možda čak i šest!
Činjenice nemaju zadatak da budu lijepe i takve kakve već jesu kazuju da radnici i radnice u BiH ne žive u hangarima, ne odvodi ih se, vezane lancima, na prinudni rad, nisu im, daleko od toga, uskraćena prava sudjelovanja u demokratskim procesima, niti im je zabranjeno da, recimo, blokiraju ulice i gradove, od prevrnutih kontejnera naprave barikade i kažu da će, zatreba li, sve sravniti sa zemljom ne usvoje li se zakoni zbog kojih će pojeftiniti administrativni aparat, prava radnika biti važnija od nekontroliranog profita poslodavaca, kvalitet javnih usluga proporcionalan porezima, a standard prosječnih građana i građanki – ili Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih drugih – važniji od proizvodnje međuetničkih tenzija kao privredne grane u usponu.
Bolji svijet nije moguć
Pisac Andrej Nikolaidis je jednom rekao kako bolji svijet nije moguć, jer da jeste, neko bi ga već napravio: imalo se vremena i imalo se kada. Očekivati da potplaćeni iz Živinica, Žepča, Foče, Cazina, Ljubuškog i Doboja popravi cijeli svijet, nije realno. Očekivati da poprave svoj, nije normalno. Imali su, naime, vremena i imali su kada. I imat će opet: izbori se u Bosni i Hercegovini održavaju svake četiri godine, pa tako od početka vijeka. Od kraja rata do konca stoljeća, bili su svake dvije.
Ako je, a jeste, prosječnom Srbinu važnije da Srpska zadrži sve postojeće, vrati stare ovlasti i organizira parade vatrogasaca početkom januara, nego da on živi pristojno, prosječnom Hrvatu da se reanimira Herceg-Bosnu umjesto da on zarađuje bolje i prosječnom Bošnjaku da gleda u Željka Komšića umjesto da oči odmara promatranjem stanja tekućeg računa, onda im treba, čim plata legne, oteti i onih 1.297,20. Neka, jednostavno, jedu sami sebe dok čekaju da se desi ono što se ni puškama nije uspjelo postići.
Demokratsku volju većine treba poštovati, a većina, može se provjeriti na službenim stranicama Centralne izborne komisije, hoće baš ovo što i ima. Pa, eto, neka uživa u paklu u koji nije sama sebe dovela, ali predano radi da u njemu ostane dok ne legne u zemlju i nasljednicima ostavi dugove od sahrane/sprovoda/dženaze.
Emir Imamović Pirke / Bljesak.info
0 Primjedbe