Služena sveta misa, položen vijenac i zapaljene svijeće za pokojne ljubuške branitelje

Kao i svake godine uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana u crkvi sv. Kate u Ljubuškom služena je sveta Misa za sve poginule i umrle hrvatske branitelje.

Misno slavlje predvodio je fra Ljubo Kurtović, humački župnik koji je i predvodio i prigodnu molitvu na Trgu Domovinske zahvalnosti gdje je položen vijenac i zapaljene svijeće.

Vijenac na spomen obilježje na trgu položili su i zapalili svijeće načelnik općine Nevenko Barbarić i predsjednik Općinskog vijeća Ljubuški Tihomir Kvesić, a potom i članovi obitelji poginulih i predstavnici Udruga proisteklih iz Domovinskog rata iz ljubuške općine.

Radio Ljubuški

Opširnije [...]

U Ljubuškom u ponedjeljak sveta misa za sve pokojne branitelje

Povodom obilježavanja blagdana Svih svetih i Dušnog dana 01. i 02. studenog, u ponedjeljak, 31.listopada 2016.godine, u 8 sati bit će služena sveta misa za sve pokojne branitelje u crkvi Sv.Kate u Ljubuškom.

Po završetku svete mise slijedi polaganje vijenaca i paljenje svijeća na Trgu domovinske zahvalnosti.

Služba za branitelje iz Domovinskog rata,

Društvene djelatnosti i opću upravu

Općine Ljubuški

Radio Ljubuški

Opširnije [...]

Općina i županija im okrenule leđa, ali Ivan se zainatio i deset godina sam probijao cestu! Sad ide kupiti prometne znakove

– E, Bože moj, sada me možeš dignit s ove zemlje, jer je tvoj Ivan ispunio san, duša mu je mirna, svi životni ciljevi su mu ispunjeni. Njegov put je asfaltiran! Moj put! – raširenih ruku na lokalnoj prometnici prema zaseoku Talaje u Slivnu u općini Runovići, gdje su se postavljali zadnji metri asfalta, sa suzama u očima, ovo nam u srijedu reče 82-godišnji Ivan Talaja.

I rekli bismo, ne'š ti velike radosti što se tamo u nekom zaseoku na krajnjem istoku Imotske krajine asfaltiralo oko 500 metara seoske prometnice. Pa svaki se dan asfaltiraju i kraći putovi, pa i oni gdje jednom u mjesec ne prođe ni jedan automobil.

No, ova prometnica ima svoju posebnu priču, dapače, roman se o njoj može napisati, priča je to koja svjedoči o pravom lokalpatriotizmu, iskonskom, onome kada se domovina ne voli riječima, nego djelom. I to u njezinim najzabitijim predjelima.

Tamo gdje je najteže.

Ivan Talaja je, kao ekonomski emigrant, trbuhom za kruhom još 1961. otišao u Francusku. Tamo je na poslovima pitura i vozača autobusa radio 39 godina. I onda se 2000. godine, nošen milenijskim strujama, vratio korijenima, u svoje Slivno, u Talaje. Možda ste i čuli za Talaje, zapravo sigurno ste čuli jer iz tamošnjih je kuća u svijet krenula i naša poznata tenisačica Silvija Talaja, a ako niste čuli, ako niste sportski tip, ako su vam mašklin i motika draži od lopte i reketa, čut ćete sada i pamtit ćete taj komad dalmatinskoga krša po Ivanu.

Jer, vjerujte nam, priča o Ivanu i njegovu putu, njegovoj dugoj cesti, jedna je od onih koje se ne zaboravljaju.

Ivan, čovjek radišan, još u snazi, ne mogavši sjediti kod kuće nakon povratka iz Francuske, a da bi ispunio svoju veliku želju, dječačku – a tko još ne zna da od dječačkih želja iskrenijih nema – odlučio je sam početi probijati oko 500 metara puta kroz ljuti krš. Odlučio je spojiti svoj zaselak s glavnom prometnicom koja od Slivna vodi do Vrgorca.

Da bi se, naime, u taj najistočniji zaseok Imotske krajine došlo, treba nekoliko kilometara ući u Vrgoračku krajinu, pa zaseokom Vučki (Vrgorac) stići do Talaja (Imotski). A tim su puteljkom, dok se naš Ivan nije uhvatio posla, išle samo ovce i koze.

Sad ćemo otvoriti Ivanov dnevnik, da ne bismo što krivo prenijeli. Dakle, 16. svibnja 2006. godine, točno u šest sati ujutro, uze Ivan Talaja mašklin i lopatu i počne polako proširivati put. Sam samcat.

– Šta je Ivanu, da nije obolio? – pitali se seljani.

Znali su oni Ivana kao radišna čovjeka, ali da će sam krenuti probijati put, e, to je već graničilo s velikim čuđenjem. Blago rečeno.

– Je li mu to potriba? – govorili su da ih ne čuje.

A Ivan je čuo. I nije se osvrtao. Nekoliko dana nakon početka radova, od poduzetnika Mate Smoljka iz Grubina naručio je veliki bager i sam čovjeku platio. Već 1. lipnja nazrele su se konture buduće prometnice. Narod više ništa nije govorio. A kad je do Talaja stigla i ekipa Slobodne Dalmacije, shvatili su da je stvar postala ozbiljna. I počeli tapšati svoga Ivana.

– Tako ti je, moj prijatelju, bilo 2006. godine. Ispeka san dva janjca, počastio bageraše i suseljane, minere bez kojih sam nisan moga protiv živca kamena. A bile su to stine ko pola kuće. Niko sritniji tada od mene – prisjeća se Ivan.

To je, međutim, bio tek početak. Uvod koji nije dao naslutiti što Ivana tek čeka. A čekalo ga je deset godina lopatanja.

– Punih deset godina, kad god san moga, bio san na tom putu. Lopata tamo, lopata amo, lopata tamo, lopata amo... Kad je doša tampon, sam san ga bio razastro. Satro se, kad eto ti kamiona Topane, onih specijalki za gonit smeće, i skroz mi rađu uništiše. I, šta ću, ja opet naručio kamion tampona, sve platio pa opet udri razastirat. I tako misecima – govori Ivan.

Sam je sebi, kaže, rekao da širina puta mora biti najmanje pet metara. A krenuo je, veli, i u prosidbu. Od Općine, da od koga će.

– Mislio san da je i moja Općina dužna pomoći, jer je pomagala i drugin zaseocima, pa san se uputio direkt u načelnika u Runoviće. Ništa. Posli san nekoliko puta sla dopise u Županiju, molio da mi pomognu. Opet ništa. Ni moj načelnik u Runoviću, ni oni iz Županije, niti da mi obećaju pomoć. Ništa! A onda san, šta ću, priča sa svojin prijateljima iz Francuske, sa svojin Slivanjcima, i kažen ja njima da je taj put koristan za moje Talaje, da tamo živi stotinjak ljudi, da ima četrnest dimova, da zašto mi moramo bit zadnji, da smo zadnji zaselak Imotske krajine. I tako, zbog prijateljstva, ja ti, moj prijatelju, prikupio oko dvi, dvi i po iljade eura – govori žilavi udarnik Talaja.

A prije nego što je dozvao prijatelje u pomoć, već je, priznaje, bio potrošio deset puta toliko. I to samo za probijanje bagerom i dovoženje tampona.

– Nemoj ovo ni stavljat, neću ja o parama, mislit će ljudi da se žalin, da prosin, a to Ivan nikad nije radio, niti će radit. Neka je svima onima kod kojih san pita Talajin put na duši. A, virujte, iman ja u Francuskoj svoje prijatelje i među vlasnicima najpoznatijih njihovih novina, e, Le Monde, napisat će oni meni kako se naši čelnici odnose prema ovakvin stvarima.

Kad je asfalt došao u Talaje, kad je zadnja lopata pala, došla je do Ivana opet ekipa Slobodne Dalmacije.

U dnevniku piše: srijeda, 25. listopada 2016. godine, asfaltirano 500 metara puta Talaje – Jukići uz glavnu cestu. Poklonio ga svome selu Ivan Talaja, sada s 82 godine.

– Jutros od deset pa sve do pet poslipodne mećali smo asfalt. Sve je gotovo. Amen! Eto nam ceste, njome imaju da se voze svi osin onih koji nemaju vozačke dozvole i ispravne aute, a to znači da in je istekla registracija. Moraju se učit. Vozio san ja u Francuskoj, priša je uzduž i popriko, i tamo ti se pazi na prometne zakone – ponosno zaključuje Ivan.

Dnevnik: četvrtak, 27. listopada 2016. godine. Ivan Talaja platio je sve, do zadnjeg milimetra asfalta, i sada je naručio prometne znakove.

– Slikajte, slikajte i ove vridne radnike splitske "Brine". Radili su s dušon, ispeka san in gudića, ranio ih cili dan, zaslužili su – reče Ivan pa zaplače kao malo dijete. Kao dječak kojemu se ispunila najveća želja.

Nakon deset godina rada i upornosti, Ivan Talaja sam je probio i asfaltirao put prema svome zaseoku. Pa vi recite da to nije prava priča.

Opširnije [...]

Ljiljana Čuljak: Osjećaj igranja u reprezentaciji je poseban

Ponajbolja mlada nogometašica Splita za sportarena.hr govorila je o nogometu, predrasudama, planovima i stanju u Hrvatskoj.

U Splitu stasa nova mlada nada ženskog nogometa. 16-godišnja Ljiljana Čuljak nogometom se bavi gotovo cijeli život, a ističe kako je to ono što je oduvijek željela. S nama je podijelila svoja razmišljanja o nogometu.

„Nogomet je moj životni san.To je ono što sam oduvijek željela“, ističe Čuljak i opisuje svoj nogometni put:

„Počela sam igrati nogomet već od svoje pete godine. Svaki dan sam provodila igrajući nogomet s dječacima. Najviše sa svojim starijim bratom koji trenira nogomet 11 godina. On me dosta toga naučio i dao mnogo savjeta. Jednog dana dok sam igrala na jednom turniru primijetio me jedan nogometni trener i pozvao da treniram s dečkima. Taj me poziv razveselio i odmah sam prihvatila. Dugo sam trenirala s njima. Mnogi su se čudili, ali za mene nije bilo prepreka da ostvarim svoj san“, počela je mlada hrvatska reprezentativka.

Ljiljana i trener  Franjo Vasilj "Profa" za vrijeme igranja
u Slogi (Foto: Dnevni list)

U Split je stigla prije tri godine.

„Prilikom jednog intervjua me zamijetila predsjednica ženskog nogometnog kluba Split, Vinka Fabjanac. Čast mi je bila upoznati takvu ženu, ženu velikoga srca, borca koji nikada ne odustaje. Pozvala me da igram za Split. To sam htjela još od najranije dobi. Veliku podršku mi je pružila i kapetanica Anamarija Mišetić. Od prvog dana bila tu za mene u dobrim i u teškim trenutcima.U Splitu sam već 3 godine i priključila sam se seniorskoj ekipi. Želim stalno napredovati i uvijek raditi barem jedan korak naprijed. Uvijek mogu bolje, više. Nikad se ne treba opustiti.“

Seniorski nogomet ipak je različit od mlađih kategorija, no Čuljak je već prošle godine, na debiju protiv Osijeka u finalu kupa pokazala da nema straha i da je pred njom svijetla budućnost.

„Zanimljivo mi je među seniorima. Zahtjevi su veći. Razlika je ogromna. Nogomet na seniorskoj razini zahtjeva puno više truda, rada, treninga, odricanja i volje. Svaku utakmicu dočekam spremna, a onda naravno da igram opušteno. Nemam nikakvog straha bez obzira na to tko je na drugoj strani.“

Čuljak nastupa i za Hrvatsku U-17 reprezentaciju. Kakav je to osjećaj? Kakva je atmosfera u mladoj reprezentaciji?

„Igrati za reprezentaciju i nositi sveti dres je nešto posebno. Ne može se to riječima opisati. Ne može to razumjeti onaj tko tu ljubav i ponos nije osjetio. Reprezentacija je nešto najljepše što jedan sportaš može doživjeti. Posebno mi je drago što sam stekla nova prijateljstva. Upoznala sam dosta pozitivnih osoba koje su uvijek nasmijane i spremne pomoću u svakom trenu. Atmosfera je odlična. Uvijek smo tu jedna za drugu. Svi smo u reprezentaciji s istim ciljem.“

A cilj na klupskoj razini je rasti iz dana u dan i pokušati osvojiti prvenstvo.

„Što se tiče ciljeva s klubom, moj je cilj da treniramo, da se borimo i da idemo do vrha. Želimo biti najbolji. Možemo do naslova prvaka. Trebamo samo trenirati i davati sve od sebe. Važno je da se pripremimo za svaku utakmicu. Sigurna sam da nas do tog naslova može dovesti jedan izuzetan čovjek. Naš trener Ivan Zvonimir Brkić koji je uvijek raspoložen i koji daje sve od sebe da nam pomogne, da nam da savjet, da nas nauči. S njim možemo daleko. Čast mi je poznavati nekog poput njega.“

Nogomet i školu lako kombinira.

„Nemam problema sa školom. Profesori imaju razumijevanja. S trudom i voljom se sve uspije stići. Nogomet ću nastaviti igrati još dugo. To je ljubav koja ne prestaje.“

Uzori su joj Lionel Messi i Marta.

„Lionel Messi mi je uzor jer svojim ponašanjem i načinom igre pokazuje samo najbolje. Samo za takve ima mjesta na vrhu. Često pratim i ženski nogomet. Među nogometašicama mi je uzor Marta Vieira da Silva.“

Čuljak živi nogomet, a da može promijenila bi predrasude kojih u Hrvatskoj i dalje ima.

„Nogomet je za mene nešto posebno. To je moj život. Moja strast. Jednostavno, nogomet mi je smisao života. Dio je mene bez kojeg ne bih mogla zamisliti život. Žao mi je da u Hrvatskoj još uvijek postoje velike predrasude o ženskom nogometu. Postoji puno cura koje bi rado igrale, trenirale i bavile se ovim sportom, ali zbog društva koje ih okružuje i koje tvrdi da je to muški sport, odustanu u startu zbog pritiska. Ne poslušaju svoje srce. Da bi se to promijenilo trebalo bi više reklamirati ženski nogomet. Uključiti cure u promociju. Ženski nogomet zaslužuje bolje uvjete. Treba ga popularizirati“, zaključuje Čuljak.

Sportarena.hr

Opširnije [...]

Ako Hrvati ne dobiju Javni RTV servis na svom jeziku, pravit će JRT Herceg Bosne

Bosni i Hercegovini je potreban radio-televizijski servis na hrvatskom jeziku unutar Javnog RTV sustava BiH, složili su se gotovo svi sudionici okrugloga stola “Zašto nam (ne) treba treći kanal?”.

Naime, danas je u Mostaru u organizaciji Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF) održan okrugli stol posvećen pitanju treba li nam u BiH javni RTV kanal na hrvatskom jeziku. Sudionici su bili Duška Jurišić, urednica na FTV-u; Ivan Vukoja, voditelj Odjela Hrvatskog narodnog sabora BiH za sport, kulturu, medije i informiranje; Mario Karamatić, izaslanik u Domu naroda BiH; Tvrtko Milović, novinar i ravnatelj TV KISS te kolumnist portala Dnevnik.ba i Vuk Bačanović dugogodišnji novinar iz Sarajeva koji je nedavno preselio u Beograd. Video linkom se javio i Senad Hadžifejzović, dugogodišnji novinar i vlasnik FACE TV-a.

JRT Herceg Bosne

„Sve javnosti u BiH trebaju dati svoje mišljenje o ovom pitanju. Mi trebamo reformirati cijeli RTV sustav i unutar takvog reformiranog sustava trebamo servis koji će program emitirati uglavnom na hrvatskom jeziku“, rekao je Vukoja.

Dodao je kako sadašnje rješenje vezano za RTV sustav u BiH ne odgovara glavnom ustavnom principu u BiH – konstitutivnosti naroda – jer jača uloge entiteta, a ne konstitutivnih naroda.

„S načelom konstitutivnost se moraju uskladiti sva zakonska rješenja. Sada se ta načela ne uvažavaju. Isto tako, sadašnja zakonska rješenja vezana za Javni RTV sustav su nametnuta. Gotovo svi hrvatski političari su pokušavali mijenjati taj zakon ali su svaki put bivali preglasanima“, rekao je Vukoja.

Također, Vukoja je istaknuo kako hrvatska javnost u BiH sadašnje Javne RTV servise smatra štetnima po svoje interese.

„Favoriziraju se određene politike i ideologije. U tom smislu sadašnji servisi djeluju dezintegrativno po cijelo društvo“, rekao je Vukoja.

Rekao je kako je odjel HNS-a kojem je načelu u procesu izrade prijedloga reformi Javnog RTV sustava. Jedan od prijedloga je da se uspostavi FTV2 koji bi emitirao proglam uglavnom na hrvatskom jeziku i imao hrvatsku uređivačku politiku.

„Drugo je rješenje da se FTV i RTRS isključe iz državnog Javnog RTV sustava i da postanu ono što i jesu – prave entitetske televizije. Potom bi se formirala tri kanala na državnoj razini koja bi program emititrala na tri jezika“, kazao je Vukoja.

Ako se to ne mogne postići političkim sredstvima, dodao je Vukoja, onda Hrvati imaju pravo na jednostrane poteze, poput izgradnje Javnog RTV servisa Herceg Bosne.

Ili ''hrvatski kanal'' ili propast JRT sustava

U obraćanju video porukom Hadžifejzović je rekao kako nije ni za ni protiv kanala na hrvatskom jeziku. No, logično mu je da postoje tri kanala ako postoje tri jezika.

„Najbolje bi bilo da sjedište hrvatskog kanala bude u Sarajevu kako bi se izbjegle konotacije da je to 'treći kanal za treći entitet'. To bi ujedno bilo i najjeftinije rješenje“, rekao je Hadžifejzović.

Karamatić je, pak, istaknuo kako će sadašnji Javni RTV sustav BiH propasti ako se ne uspostavi ''hrvatski kanal''.

„Hrvatima nitko ništa ne treba dati. To je naše pravo. Ako mi ne mognemo ostvariti svoje pravo, onda ga neće moći ostvarivati ni drugi“, rekao je Karamatić.

Jurišić je, pak, naglasila kako je pitanje uspostave ''hrvatskog kanala'' političko a ne stručno pitanje.

„Federalni parlament je u blokadi već četiri mjeseca ali ne zbog 'hrvatskog kanala' nego zbog zakona o igrama na sreću. Dakle, politika može rješavati stvari ako hoće. Od silne vike oko Javnog RTV servisa ne vidi se što se zapravo hoće“, rekla je Jurišić.

Milović je, pak, u svome izlaganju istaknuo kako je pitanje ''hrvatskoga kanala'' uvijek nailazilo na otpor bošnjačkog politipčkog establišementa. No, mišljenja je kako je ''hrvatski kanal'' potreban Bosni i Hercegovini te da se može napraviti.

„Uvijek se koristi isti argument da je to uvod u podjelu BiH. To je smiješno! Hrvati imaju pravo na svoj kanal i to je osnovni preduvjet za stvaranje tog kanala. Nitko Hrvatima ne spori pravo na svoj kanal“, istaknuo je Milović.

''Hrvatski kanal'' jeste političko pitanje

Bačanović je naglasio kako je sloboda govora temeljno ljudsko pravo koje je uvjetovano strukturama u medijima.

„U Sarajevu bošnjačke strukture vladaju FTV-om. Postoje nevidljive ruke koje upravljaju procesima. Ali samo pluralizam i dijalog mogu riješiti naše probleme. Svi trebaju imati svoje kanale jer pluralna društva imaju različite interese. Stoga je hrvatski zahtjev za vlastitim kanalom i normalan i legitiman“, kazao je Bačanović.

Istovremeno, Karamatić je dodao kako ''hrvatski kanal'' ne znači da je to tv kanal na kojem se vijesti čitaju na hrvatskom jeziku, nego je riječ o tomu da se traži javni RTV kanal koji će imati hrvatsku uređivačku poltiku.

Vukoja je, pak, naglasio kako uspostava ''hrvatskoga kanala'' jeste političko pitanje. Kad se postigne politički dogovor onda će se sve moći dalje rješavati.

„Javni medij treba odražavati društvo. Sve se treba zrcaliti na javnom RTV servisu. Sada to nije slučaj. Sada svi građani u BiH imaju problem s javnim medijima jer su pod kontrolom određenih klijentelističkih skupina unutar javnih servisa“, rekao je Vukoja.

Dnevnik.ba

Prvi.tv

Opširnije [...]

Krizanteme iz Klobuka spremne za blagdan Svih svetih

Prvoga dana u studenome obilježavamo blagdan Svih svetih, a dan nakon toga Dušni dan. Osim duhovne pripreme, vjernici zadnji tjedan posvećuju kupnji cvijeća te svijeća.

Cijela godina uzgajanja krizantema obitelji Čuljak iz Klobuka posvećena je upravo ovom zadnjem tjednu priprema za ove blagdane, kad se one napokon vade iz zemlje. 3.000 krizantema krasit će mnoga grobna mjesta diljem Hercegovine, javlja Naša TV.

“Čišćenje groblja, paljenje svijeća i stavljanje cvijeća su vanjski pokazatelji. Za vjernika je ipak najvažnije doći na svetu misu i pomoliti se za sve svoje pokojne”, rekao je za Našu TV fra Robert Jolić, župnik u Klobuku.

Opširnije [...]

Razjedinjenost u zastupanju poljoprivrednika: Svaka udruga ore svoje brazdu

Stotine je poljoprivrednih udruga u BiH koja se osnivaju radi osobnog interesa pojedinca u smislu dobivanja poticaja, osobne promocije ili su politizirana, slažu se u ocjeni čak i "suprotstavljene" udruge.

Neki od sugovornika ističu da ova razjedinjenost ne doprinosi pravoj zaštiti interesa poljoprivrednika, a koristi je stoga i vlast, pa i pojedini uvozni lobiji. Nisu optimistični da će se stanje promijeniti. Nije rijetkost da se udruge međusobno optužuju, a svatko sebe smatra pravim. Nedavno je Savez općinskih udruga poljoprivrednika Unsko-sanske županije uputio pismo u kojem optužuju Dževada Kovača, predsjednika Udruge uzgajivača koza i ovaca "Tor", za lažno predstavljanje u ime Koordinacije udruga poljoprivrednika u FBiH i lažne navode da je na prijedlog predstavnika poljoprivrednika iz USŽ donesena odluka o zahtjevu za smjenu ministra poljoprivrede FBiH Šemsudina Dedića. Optužuju ga i za nezakonito ostvarene poticaje, od kojih dio mora da vrati, a traže i kontrolu zakonitosti rada mnogih udruga.

Sead Jeleč, magistar agronomije i tajnik Udruge poljoprivrednika Vrhbosanske županije, ističe da se udruge uglavnom prave po sektorima, interesno su suprotstavljena i nijedno ne gleda cjelinu problema u poljoprivredi. "Nije se problem registrirati. Neko osnuje udrugu, registrira i postoji kao udruga jednog lica gdje se predsjednik eksponira pred medijima i to mu je uspjeh, a nema skupštine, upravnog odbora, izvještaja", kaže Jeleč.

Dragan Pavlović, predsjednik Seljačkog saveza FBiH i Koordinacije poljoprivrednih udruga u FBiH, koja, pojašnjava, nije registrirana, nego je skup 12 federalnih udruga i saveza, kaže da je većina udruga politizirana. Tvrdi da ih ima oko 900 registriranih na različitim razinama. "Veliki broj udruga, odnosno njihovi predstavnici sami sebe predstavljaju. Osnivaju se s ciljem dobivanja poticaja. A politika ih koristi u određenim segmentima. Prave udruge funkcioniraju", dodao je Pavlović.

Husejin Selimović, predsjednik spomenutog Saveza općinskih udruga poljoprivrednika USŽ, smatra da je razjedinjenost poljoprivrednika nastala za vrijeme mandata Jerke Ivankovića Lijanovića, ministra poljoprivrede FBiH, kada su, dodaje on, neke udruge osnivane i favorizirane. Ističe da Savez koji predstavlja obuhvaća 17 udruga, a da ima udruga koja su "društvo jedne osobe". "Teško je napraviti stvarno udrugu koje će zastupati sve. Predstavnici mnogih udruga su bili na listama za izbore i sada će biti vijećnici. Zloupotrebljava se udruga za osobni interes", naglasio je Selimović. 

Sam Kovač negira sve optužbe i tvrdi da jeste u Koordinaciji poljoprivednih udruga, mada Pavlović kaže da nije nikada ni bio. Kovač pak optužuje Savez udruga iz USŽ da su fiktivna udruga, a njegovog predsjednika da je ministrov bivši kolega. Ipak, i on sam kaže da ima ljudi koji nastupaju u ime stranaka i interesnih grupa. "Ja sam vlasnik najveće farme koza u regiji i predsjednik jedne od najvećih grupacija", tvrdi Kovač.

Stojan Marinković, predsjednik Saveza udruga poljoprivrednih proizvođača RS, ističe da su uputili poziv svim udrugama u RS-u da pristupe ovom savezu upravo kako bi nastupali zajednički i pokušali zaštititi domaću proizvodnju, što im je svima dodirna točka. "I institucije vlasti radije pregovaraju sa jednim. Tako nam je veća snaga i šansa da ostvarimo zajednički interes, a onda da budemo partner ministarstvu", kazao je Marinković i dodao da su poziv tek uputili i javile su se tri-četiri udruge, ali da neki koji vode neka udruge samo iz sujete i želje da oni budu istaknuti ne žele da se pridruže.

Nezavisne novine

Opširnije [...]

Propao desant na Kravicu: Tri Ljubušaka odbila napad 35 tzv. antifašista iz Vogošće

Samoprozvani antifašisti iz Vogošće danas su u Stocu sudjelovali na „obilježavanju 72. godišnjice antifašizma gdje su se okupile antifašističke organizacije iz cijele BiH.“ Ovi mlađahni „antifašisti“ prema nekim čudnim zakonima fizike, svi odreda su se borili protiv Hitlerova trećeg Reicha u Drugom svjetskom ratu po Zelengori , Sutjesci i Tjentištu . Možda bi u to mogli i povjerovati da svi nisu rođeni desetljećima nakon završetka spomenutoga rata.

Nakon proslave u Stocu, točnije podrške Salmiru Kaplanu i njegovim batinašima, 35. njih se uputilo prema Ljubuškom tj. prema slapu Kravica.

Od naplatne rampe dalje nisu mogli jer su im ljubazni domaćini rekli kako nisu dobrodošli te im nisu dopustili ulazak.

Kako to inače rade, prikriveni unitaristički fašisti koji se predstavljaju kao „antifašisti“ propali desant na Kravicu kroz medije će pokušati prikazati kao udar na "antifašizam" i to baš onakav kakav propovjeda nekadašnji uzurpator na poziciji hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željko Komšić. Naravno, nisu zaboravili spomenuti Dragana Čovića.

Brotnjo.info

Opširnije [...]

Svi sveti i Dušni dan - raspored svetih misa

Svi sveti (također Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj Crkvi, a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenog. 

Spomen mučenika, zajednički različitim crkvama, počeo se slaviti od 4. stoljeća. Prvi tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni su najprije u Antiohiji i to upravo u nedjelju nakon Duhova. 

Papa Grgur III. (731. - 741.) premjestio je ovaj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain« koji je označavao Novu godinu. Na taj je način odgovorio na zahtjeve irskih monaha. Papa je stoga izabrao 1. studenoga kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama »svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu. U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim blagdanom. Proglas o tome izdan je »na zahtjev pape Grgura IV. uz pristajanje svih biskupa. 

Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, katolički je blagdan. Obilježava se dan nakon Svih svetih, 2. studenog. Obilježava se i u Engleskoj Crkvi, kao i u mnogim evangeličkim crkvama. 

Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunya, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998., sv. Odilo službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca, blagdan se proširio po Europi. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311. 

Španjolska je 1748. dobila povlasticu, da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Tu je povlasticu papa Benedikt XV. 1915. proširio na cijelu Crkvu. 

Uz ovaj blagdan, kao i za Dan Svih svetih, običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne. 

U našoj župi ovi blagdani će se obilježiti svetim misama na grobljima sljedećim rasporedom župnog ureda Šipovača-Vojnići:

Datum	Mjesto (groblje)	Vrijeme
1. 11.	SV. IVAN (Vojnići)	9,00
1. 11.	JURINA L. (Šipovača)	11,00
1. 11.	KAŠČE	14,30
2. 11.	BANJA	9,00
2.11.	VODICE	9,00
2. 11.	DOLE	10,00
2. 11.	GRAČINA (Vojnići)	11,00
2. 11.	GREDA	11,00

Opširnije [...]

Vlada ŽZH o novčanim potporama u poljoprivrednoj proizvodnji

Danas je u Širokom Brijegu, pod predsjedavanjem predsjednika Zdenka Ćosića, održana 52. sjednica Vlade Županije Zapadnohercegovačke.

Na današnjoj sjednici Vlada je donijela Odluku o izmjeni Odluke o donošenju Programa utroška sredstava „Tekući prijenosi za novčane potpore u poljoprivrednoj proizvodnji i gospodarstvu“ utvrđenih Proračunom Županije Zapadnohercegovačke za 2016. godinu.

Vlada je prihvatila Izvješće o radu Povjerenstva za prizive državne službe Županije Zapadnohercegovačke za 2015. godinu; Izvješće o radu Policijskog odbora Županije Zapadnohercegovačke za razdoblje od 30. srpnja 2015. do 11. ožujka 2016. godine; Izvješće o radu Povjerenstva za davanje mišljenja po zahtjevu za jednokratnu novčanu pomoć kod teške invalidnosti ili teške bolesti za 2015. godinu; Izvješće o radu Stegovnog vijeća za provedbu postupka utvrđivanja stegovne odgovornosti državnih službenika i namještenika u tijelima državne službe u Županiji Zapadnohercegovačkoj za 2015. godinu te Izvješće o radu Stručnog povjerenstva za polaganje ispita općeg znanja za 2015. godinu.

Također, Vlada je donijela Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju Stožera civilne zaštite Županije Zapadnohercegovačke, priopćeno je iz Vlade ŽZH.

Opširnije [...]

Ljubuški u vrijeme Turaka

Selo Ljubuša (1), koje je motiviralo ime Ljubuški, prostiralo se je od Kokota (2) do Vrata. Ime je dobilo po izvoru Ljubuša. (3) Selo se je sastojalo od više zaselaka koji su se formirali oko nepresušnih izvora. Na području Ljubuše (4) bilo je nekoliko izvora (Žuberin, Zaguša, Žabljak (5), Ljubuša, Gožulj, Vodica i dr.). Kroz Ljubušu je prolazio put koji je vodio od Brotnja prema brodu na rijeci Trebižat i dalje prema Vrgorcu. Taj put je imao dva odvojka: jedan odvojak je vodio od Gožulja preko Žabljaka do Bilobriga i dalje preko Vrbice na rimski put Narona - Salona, drugi odvojak je vodio od Gožulja prema Stupu i Vrbici.

U Ljubuši su u 15. st. postojale tri crkve: najstarija je bila crkva na lokalitetu koji se danas naziva Crkvica. (6) Iste starosti je i crkvica na obližnjem Humcu (7), na mjestu današnje župne crkve. Druga crkva u Ljubuši je bila ona na lokalitetu koji se danas naziva Crkvina. (8) Treća crkva je bila izgrađena početkom 1440-ih godina (najvjerojatnije koncem 1443. god.) u neposrednoj blizini tvrđave hercega Stjepana koji je tih godina obnovio tu utvrdu i osposobio ju za trajni boravak svoje obitelji. Osim kapelice unutar tvrđave izgradio je i crkvicu ne samo za potrebe svoje obitelji nego i za vojnike i obrtnike koji su boravili u podgrađu zapadno od tvrđave. Crkvica je bila prvi objekt s lijeve strane nakon izlaska putem od Žabljaka na zaravan pred tvrđavom; to je bio jedini put kojim se je moglo doći do tvrđave. Na zaravni južno od te crkvice bilo je oformljeno i groblje. (9)

Najstariji spomen župne crkve i samostana u Ljubuši zabilježen je srednjovjekovnom latinštinom u dokumentu, datiranom 15. veljače 1435. god., u kojem dubrovačko Malo vijeće nalaže drivskoj carinarnici da fratrima u Ljubuši za njihove vlastite potrebe isporuče kao dar jedan veliki modij (62,5 kg) stonske soli. (10) Isti nalog Maloga vijeća zabilježen je i tri godine kasnije, točnije 20. veljače 1438. god. (11) Dana 21. veljače 1444. god. (12) u jednom dubrovačkom dokumentu (13) spominje se izvjesni Gojislav (Gojslav) Orlović, zvani Petranović, koji je crkvi u Ljubuši darovao svoj skupocjeni opasač sa zahtjevom da se proda i od dobitka dva dijela daju ljubuškoj crkvi, a treći dio crkvi sv. Vida. Dana 18. svibnja 1444. god. i Radojko Dobrovojević iz Drîvā (14) također je darovao crkvu u Ljubuši davši joj šest perpera za spomen-misu na dan sv. Jurja.

Selo Ljubuša (15) je bilo strateški važno jer je tuda prolazio put koji je povezivao Bosnu, Hum i Primorje. S najistočnijega dijela Butorovice (349 m) moglo se je nadzirati sav promet preko Vrata, prirodnoga usjeka između Butorovice i Jurjevice. S toga brda nadziralo se je i u doba Ilira i Rimljana pa je razumljivo zašto se je herceg Stjepan odlučio za gradnju tvrđave baš na tom mjestu. Gradnja se pripisuje njemu iako je moguće da je na tom mjestu i prije postojala utvrda manjih dimenzija. Hercegova tvrđava je imala barutanu, oružarnicu, tamnicu, čatrnju, žitnicu, pekaru i sve drugo što je bilo potrebno za boravak njegove obitelji, a u podgrađu, zapadno od tvrđave, bile su nastambe za vojnike i obrtnike, crkvica i groblje. Tvrđava ne brdu iznad Ljubuše (16) bila je takoreći neosvojiva pa je u doba sukoba sa sinom Vladislavom i drugima (1451. - 1454.) herceg Stjepan (17) imao u njoj sigurno utočište. Česti sukobi među vlastelom doveli su do toga da su Bosna, Hum i drugi hrvatski krajevi bili lak plijen Turcima (18) koji su nezaustavljivo napredovali zahvaljujući uz ostalo i neslozi tadašnjih plemića. (19)

Bilješke:

(1) Područje nekadašnjega sela Ljubuša danas je u cijelosti u sastavu grada Ljubuškoga.

(2) Radi točnoga izgovora svi toponimi u ovoj podrubnici su akcentuirani: Bȉlobrīg, Bȕtorovica, Crkvica, Crkvina, Gôžulj, Gràdskā, Grèbine, Gréda, Húmac, Jûrjevica, Klòbūk, Kȅkōt, Lȉgāt, Ljùbūša, Ljùbuškī, Pòdbrīšće, Pòdjūrjevica, Podljùbuškī, Stûbli, Trebìžat, Veljáci, Vîtina, Vòdica, Vráta, Vŕbica, Vȑgorac, Zàguša, Zavráta, Zvîrići, Žȁbljāk, Žȕberīn.

(3) U južnoslavenskim jezicima je mnoštvo toponima s korijenom ľub- u osnovi: Ljuba, Ljubač, Ljubače, Ljubačevo, Ljubanci, Ljubaništa, Ljubanje, Ljubatovci, Ljubatovica, Ljubava, Ljubečna, Ljubelj, Ljubenić, Ljuberađa, Ljubešćica, Ljubetovo, Ljubež, Ljubgojna, Ljubičevac, Ljubičevo, Ljubično, Ljubić, Ljubija, Ljubin, Ljubina, Ljubinci, Ljubine, Ljubinić, Ljubinj, Ljubinje, Ljubiš, Ljubište, Ljubitovica, Ljubižda, Ljubljana, Ljubljanica, Ljubljenica, Ljubna, Ljubnica, Ljubnić, Ljubno, Ljubojno, Ljubostinje, Ljubovac, Ljubovija, Ljubovište, Ljubovo, Ljubožda, Ljubostava, Ljubuča, Ljubunci, Ljubuša, Ljubuški i dr. Takvo bogatstvo toponima s tim korijenom može se evidentirati i u zemljama zapadnih i istočnih Slavena. Prema Petru Skoku, taj slavenski korijen potječe od indoeuropskoga leubh- kojemu je temeljno značenje ‘voljeti koga (što)’, kasnije preneseno značenje ‘biti zadovoljan kim (čim)’. Navedeni toponimi su pak motivirani značenjem ‘mjesto (zemljište) dobro (pogodno) za življenje’ koje u odnosu na temeljno značenje ima novu značenjsku određenost koja proizlazi iz prethodne određenosti. Ime sela Ljubuša je nastalo vjerojatno odmah po doseljenju Hrvata u taj kraj, dakle još u 7. stoljeću, i nije motivirano imenom žene hercega Stjepana, kako to ponegdje piše. Njegovim trima ženama imena su bila: Jelena, Barbara i Cecilija. Ljubuša je ime sela.

(4) Na topografskim kartama izvor Ljubuša nigdje nije upisan, a ni stariji stanovnici također ne znaju gdje se taj izvor nalazi. To bi trebao biti izvor najbogatiji vodom jer tek onda ima smisla motivacijska konverzija hidronima u ekonim. Za taj izvor je znao načelnik ljubuškoga kotara Halid Sadiković koji je 15. svibnja 1883. god. poslao u Sarajevo Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku tražene podatke o imenima tekućica, izvora, planina... u svojem kotaru. Sadiković je izvor Ljubušu smjestio između Zaguše i Gožulja. Evo dijela Kapetanovićeve građe koji se odnosi na izvore: - Imena poznatijih vrela u ljubuškom kotaru: Studena vrila, Šipak, Grudsko vrilo, Jakšenica, Nezdravica, Bartulovo vrilo, Klobuk, Grabovo vrilo, Vrioštica, Proboj, Vrilo, Crnišina, Kokot, Žuberin, Žabljak, Zaguša, Ljubuša, Gožulj, Vodica, ? Govuša (Goruša). Ljubuša je ovdje smještena između Zaguše i Gožulja, a na tom potezu ne ima ni jedan izvor pa nije jasno gdje se točno nalazi Sadikovićeva Ljubuša. Moguće je da je načelnik Sadiković pogriješio jer malo niže od izvora Gožulj na Glavici postoji jedan nestalni izvor, a područje od njega pa naviše do gožuljske džamije naziva se također Gožulj. Voda izvora iznad puta bila je 1928. god. usmjerena u vodospremnicu pa je možda današnji izvor Gožulj zapravo nekadašnji izvor Ljubuša po kojem je selo i dobilo ime.

(5) Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je popisao imena tekućica, izvora, planina i gradskih četvrti za cijelu Bosnu i Hercegovinu, rođen je 19. srpnja 1839. god. u begovskoj obitelji u Vitini (kod Ljubuškoga). Imao je dva brata: Ibrahim-bega i Osman-bega. Mehmed-beg je pohađao medresu u Ljubuškom, kasnije je učio orijentalne jezike (arapski, perzijski i turski). Još kao mladić postao je član kotarskoga vijeća. Ratovao je na crnogorskoj granici gdje se je istakao u borbama za što je dobio priznanje i promaknuće u čin potpukovnika u svojoj 28-oj godini. Zahvaljujući očevoj potpori proputovao je mnoge zapadne i istočne zemlje stekavši tamo dragocjena znanja i iskustva. Od 1863. do 1876. god. službovao je kao kajmekan (kotarski načelnik) u Stolcu, Ljubuškom, Foči i Trebinju. Dok je službovao u Stolcu, upoznao je tamošnju begovsku obitelj Rizvanbegovića iz koje mu potječe prva žena s kojom je imao sina Rizáha koji je rođen u Vitini (25. 5. 1868.) u doba kad mu je otac bio ljubuški kajmekan. Od prve žene se je razveo i sa sinom 1876. god. otišao u Sarajevo gdje se je pak oženio po drugi put, i to udovicom Almasom, kćerkom paše Mustafe Babića. Zahvaljujući ugledu svojega punca već je sljedeće godine (1877.) postao gradonačelnik grada Sarajeva i poslanik u carskoj skupštini u Istambulu u kojoj se je iskazao kao vrstan znalac i govornik. Nakon toga je bio stalni član gradskoga vijeća u Sarajevu. U doba austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine boravio je u Makarskoj. Gradonačelnik Sarajeva postao je ponovno 1893. god., ali se je nakon moždanoga udara koncem 1898. god. povukao s gradonačelničkoga položaja i iz javnoga života. U kulturi je stekao zaslužno mjesto kao književnik i skupljač narodnih umotvorina: pjesama, priča, bajki, poslovica i popjevaka. Bio je osim toga i prevoditelj s orijentalnih jezika, narodni prosvjetitelj, vrstan govornik i polemičar, sposoban političar, nadaren kaligraf, dakle osoba raznovrsnih interesa. Objavio je dvije knjige: Narodno blago (1888.) i Istočno blago (1896.). Napisao je i desetak priča za djecu (Mali orač, Moj prijatelj, Otac i dr.). Objavio je i dvije političke brošure: Što misle muhamedanci u Bosni i Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini. Godine 1891. pokrenuo je u Sarajevu politički list Bošnjak. Kao političar bio je praktičar pa je mijenjao nazore ovisno o društvenim prilikama. Tako se je npr. neposredno pred austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine zalagao za široku autonomiju toga područja u okviru Otomanskoga Carstva. U proljeće 1878. god. tražio je da ga sultan imenuje mutešerifom nadajući se da bi mogao postati guverner ili njegov zamjenik, ovisno o političkim prilikama. Sultan je tu molbu odbio. Kad je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, 1880. god. je zatražio od novih vlasti da mu begovsku titulu zamijene grofovskom. Dvije godine kasnije (1882.) odbijena mu je i ta molba zato što bi to moglo povući za sobom lančano priznanje i ostalih begovskih titula na što pak bečki car nije smio pristati. Jedino što je dobio jest uz svoje ime i prezime može stavljati dodatak “von Vitina”. Mehmedbeg Kapetanović je umro u Sarajevu 29. srpnja 1902. god.

(6) Imenom Žabljak (Xabiak flu.) nazvana je rijeka Trebižat na jednoj francuskoj karti, izdanoj u Parizu 1693. god. (Le golfe de Venise, avec ses principaux caps, promontoires et ports de mer), a koju je izradio kraljevski geograf Sanson sa suradnicima.

(7) Od te srednjovjekovne crkve sačuvani su kameni okviri ulaznih vrata u zidu s doljnje strane puta. Jugozapadno od crkvice bilo je groblje, stećci s njega su razbacani, neki su pak završili u vrtu, dvorištu i zidu Fazlinovića kuće. Vlasnik kuće mi je jednom prilikom rekao da se može naići na kosti ako se dublje zakopa u vrtu. Na lokalitetu Crkvica postojalo je naselje znatno prije izgradnje tvrđave do koje odatle ne vodi nikakav put. Podgrađe se je razvilo na platou zapadno od tvrđave. Ta crkvica i groblje nisu još na popisu zaštićene baštine Bosne i Hercegovine.

(8) U crkvici arhanđela Mihovila nalazila se je kamena ploča, poznata u literaturi pod nazivom Humačka ploča, s ćiriličkim tekstom koji u prijevodu glasi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ovo (je) crkva arhanđela Mihovila, a zida ju Krsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i žena njegova Pavica.

(9) Crkva na Crkvini je bila župna crkva sa samostanom augustinaca. O veličini tih dviju crkava u Ljubuši najbolje govore imena lokaliteta gdje su se nalazile: crkvica (apelativni deminutiv) → Crkvica (toponim) i crkvina (apelativni augmentativ) → Crkvina (toponim).

(10) Na tom groblju ima desetak grobova s kamenim križevima od kojih neki imaju polukugle na krajevima. U to se je groblje sahranjivalo dvadesetak godina, od izgradnje tvrđave pa do turske okupacije. Danas je groblje zapušteno i nepristupačno jer je put do njega potpuno zarastao u neprohodno raslinje. To groblje, koje je nastalo u isto doba kad i tvrđava, nije ušlo u sastav spomen-područja što je vidljivo na izloženoj mapi i iz popisa objekata toga zaštićenoga područja.

(11) P(ro) fr(atr)ib(us) de Gliubussa p(ondus) salis. Captu(m) fuit q(uod) officiales gabelle Narenti dare dono facere debeant in Narente fr(atr)ib(us) de Gliubussa modiu(m) unu(m) salis ad m(en)sura(m) grossa(m). (‘Za fratre u Ljubuši veliki sud soli. Odlučeno je bilo da službenici carinarnice u Drivima moraju dati na dar fratrima u Ljubuši jedan veliki modij soli.’)

(12) Fratribus minoribus de Liubussa unum modium grossum salis pro suo usu. (‘Maloj braći u Ljubuši jedan veliki modij soli za vlastitu upotrebu.’)

(13) Općina Ljubuški je 1995. god. ovaj dan uzela kao svoj imendan iako se u navedenom dokumentu spominje selo Ljubuša, a ne grad Ljubuški koji tada nije ni postojao. Budući da postoje i dva starija zapisa imena toga sela (20. veljače 1438. i 15. veljače 1435. god.), imendan ne odgovara povijesnoj činjenici najstarijega spomena.

(14) La mia zentura che si vendi e che se daga due parti in Lubusia in la chiesa et terza parte in santo Vido. (‘Kada se proda moj pojas, neka se daju dva dijela crkvi u Ljubuši, a treći dio sv. Vidu.’). Iz ovoga teksta nije jasno kojoj je crkvi (župnoj ili novosagrađenoj) Gojislav (Gojslav) Orlović darovao svoj opasač. Nadalje, nije jasno koja je to treća crkva, je li to neka crkva u Ljubuši, posvećena sv. Vidu, ili je to pak crkva u Sv. Vidu, selu u dolini Neretve. Naime, običaj je bio da nove crkve daruju bogatiji ljudi koji žive u tom kraju ili potječu iz njega.

(15) Srednjovjekovna Drîva su se nalazila na lijevoj obali Neretve blizu ušća rječice Krupe, nasuprot današnje Gabele. Sve do Drîvā Neretva je bila plovna pa se je u tom mjestu razvilo trgovište u kojem se je trgovalo stonskom solju i drugim proizvodima, pa čak i bosanskim robovima. Do 1280. god. drivska carina je bila u rukama kneza Miroslava, njegova sina Andrije i unuka Jurja. Od 1280. god. drivsku carinu su zakupljivali Dubrovčani, od 1357. god. Ugri, od 1382. god. bosanski kraljevi, od 1404. god. vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, od 1410. god. vojvoda Sandalj Hranić Kosača koji je od prihoda zadržavao polovinu (120 dukata), a druga polovina je pripadala plemićima Vlatkovićima koji su stolovali u gradu Vrataru, zapadno od Neretve. Ubiranje drivskih carina često je davano u zakup Dubrovčanima. Dubrovčani su zbog ekonomskih ineresa u Drivima imali svoju koloniju s konzulom, sudcem i upraviteljem carine. Godišnja zakupnina im je iznosila do 5.000 dukata. Godine 1452. Dubrovčani su ponudili Vlatkovićima da će im davati četvrtinu carine ako im pomognu da Driva postanu dubrovačko vlasništvo. U Drivima su u 15. st. za potrebe franjevačkoga samostana u Ljubuši, koji je izgrađen 1454. god., na osnovi zahtjeva Male braće u Dubrovniku, a po nalogu Maloga vijeća izdvajali određene količine soli, kasnije i za vojsku koja je Hum branila od Turaka.

Driva su dobila ime po pristaništu drvenih neretvanskih lađa (drîva ‘pristanište lađa’ < drîvo ‘lađa od drvenih tesanica’ < drîvo/drěvo ‘drvo’) što je potvrđeno u jednoj povelji bosanskoga kralja Ostoje (“da vam dam drivo da žito vozi iz Luke u Omiš...”). Najstariji zapis imena trgovišta Driva je iz 1186. god. U literaturi i na internetskim stranicama ime toga trgovišta pojavljuje se u ikavskom (Driva) i ijekavskom obliku (Drijeva), u jednini kao imenica ženskoga roda (Driv׀a, -ē; Drijev׀a, -ē) i u množini kao imenica srednjega roda (Driv׀a, -ā; Drijev׀a, -ā). Ovo drugo treba biti normativno. Postoji i više latiniziranih forma imena toga naselja: Narent׀um, -i; Narent׀e, -is; Narent׀a, -ae). Osim navedenih imena to trgovište je već 1399. god. zapisano i pod imenom Gàbela (mlet. Gabella ‘carina’ ). Od 1490. god. donjoneretvanski kraj je pod turskom vlašću, Driva (Gabelu) Turci su osvojili 1526. i držali ju do 1694. god. U tom periodu trgovište je imalo tursko ime Čìtluk (< čitluk < čifluk < tur. çiflik ‘selo koje je zajedno s kmetovima pripadalo spahiji’). Od 1694. god. Gabela je u sastavu Mletačke Republike u kojoj je izgubila svoj trgovački značaj zato što je trgovište s mletačko-turske granice iz Gabele premješteno južnije u Òpuzen (Fort Opus).

(16) Na osnovi literature o srednjovjekovnim naseljima može se pretpostaviti kako je selo Ljubuša izgledalo u 15. stoljeću. Kuće su uglavnom bile suhozidne, pokrivene kamenim pločama ili pak slamnatim krovom. Iako su kuće bile koncentrirane oko stalnih izvora (Žabljak, Ljubuša, Vodica), selo je u cjelini gledano bilo raštrkano, od Kokota do Vrata, te od Stublā i Glavice do hridī Butorovice. Budući da je Ljubuško polje zbog obilnih kiša veći dio godine bilo pod vodom jer ponor Vrulja pravovremeno nije mogao progutati svu tu vodu, prisojne strane svih okolnih brda bile su kultivirane, od Klobuka do Jurjevice, pa tako i prisoje Butorovice gdje je bilo smješteno selo Ljubuša. Župna crkva i samostan bili su izgrađeni u podnožju sela, s gornje strane puta Pazar - Stubli, na lokalitetu koji se danas naziva Crkvina.

(17) Selo Ljubuša je u 15. st. četiri puta zapisano u dubrovačkim izvorima: prvi put 15. veljače 1435. god. (Gliubussa), drugi put 20. veljače 1438. god. (Liubussa), treći put 21. veljače 1444. god. (Lubusia) i četvrti put 18. svibnja 1444. god. (Lubussa). Dubrovački pisar je imao poteškoća pri zapisu toga ekonima, točan grafijski ostvaraj, utemeljen na fonijskom ostvaraju, samo je u prvom i drugom zapisu: Gliubussa i Liubussa (izg. Ljubuša), u trećem i četvrtom zapisu (Lubusia i Lubussa) grafijski (ne i fonijski) je depalataliziran inicijalni palatal. U 15. st. zapisano je u dubrovačkim izvorima i dva puta ime Ljubuški: prvi put 4. travnja 1452. god. u jednom dokumentu u kojem se govori da je Vladislav, sin hercega Stjepana, osvojio sve gradove u Hercegovini, osim ljubuške tvrđave (... et ha preso Blagay e tutta la contrada de Chelmo excepto Liubuschi - ‘osvojio je Blagaj i cijeli humski kraj izuzev Ljubuškoga’), drugi put u lipnju 1452. god. u zapisanoj vijesti da je bosanski kralj Stjepan Tomaš pristupio savezu s Dubrovnikom protiv hercega Stjepana i da je boravio u podgrađu ljubuškoga grada (sotto Lubischi - podno ljubuškoga grada). Ni u jednoj od triju povelja (19. 1. 1444., 20. 1. 1448., 1. 6. 1454.), koje sadrže popise posjeda hercega Stjepana, nije naveden ljubuški grad (tvrđava). Ime Lublano, koje se spominje u povelji iz 1454. god. zapravo je Ljubljenica (← Ljubljanica ← Ljubljan ← *Ljublja), jugoistočno od grada Blagaja (civitate Lublano cum castris et pertinentiis suis - ‘grad Ljubljan s utvrdama i njihovom prostranom okolinom’). Ime Ljubuški zapisano je po treći put 18. srpnja 1463. god., opet u dubrovačkom izvoru da je vojvoda Vladislav, sin hercega Stjepana, od Turaka preoteo ljubuški grad (Prima pars est de donando ambassiatori voyvode Vladissaui, qui tulit novum pro Gliubuschi recuperato - ‘Prvi dio je o darivanju poklisara vojvode Vladislava koji je povratio grad Ljubuški’). Kao što se u 15. st. pojavljuju imena Ljubuša (selo) i Ljubuški (tvrđava i podgrađe), tako je bilo i u 16. st. pa na pr. u jednom nedatiranom defteru, koji je vjerojatno nastao između 1570. i 1577. god., Ljubuša i Ljubuški se navode po tri puta. U turskim dokumentima u 16. i 17. st. nekoliko puta je zapisano ime ljubuške tvrđave (grada) dvočlanim izrazom qal’ai Lubušqa, dakle sintagmom u kojoj je druga riječ zapravo hrvatski pridjev: Ljubuška. Ime grada Ljubuškoga u latiniziranu ili talijaniziranu obliku upisano je na mnogim kartama, na pr. kao Gliebuschi na karti Sclavonia, Croatia, Bosnia cum Dalmatiae parte (Duisburg, 1589.), a Gliubusca na karti Ilirika (Illyricum hodiernum...) koju je Johannes Bleu uvrstio u svoj Atlas maior (Pariz, 1669.), a preuzeo ju je s posvetom Petru Zrinskomu iz Luciusova djela De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam, 1666.). Dvije godine ranije (1664.) francuski kraljevski geograf Sanson sa suradnicima je objavio u Parizu kartu dalmatinske obale i primorja (Coste de Dalmacie...) na kojoj je u iskrivljenu obliku dva puta upisano ime Ljubuški: Lubieschi (podgrađe s tvrđavom na Butorovici) i Gliebuschi (naselje na južnim padinama Butorovice, dakle selo Ljubuša). Na mletačkoj karti Dalmazia... (Mletci, 1737.) upisano je ime Gliubuschi, a koncem toga stoljeća na austrijskoj karti ime Gliubuski (Beč, 1790.).

Kako je pak nastalo ime Ljubuški? Od sintagme ljubuški grad nastala su dva imena: Grad i Ljubuški. Ime Grad je toponim koji je značenjski obuhvaćao područje grada (tvrđave) i podgrađa zapadno od tvrđave, kasnije čak i šire područje sve do Majića kuća, pola kilometra sjevernije. Toponim Grad je nastao tako da je iz sintagme ljubuški grad otpao pridjev, a preostali apelativ je postao onim. Toponim Ljubuški je onimizirani pridjev koji je prethodno supstantiviziran nakon elizije imenice grad iz pridjevsko-imeničke sintagme ljubuški grad gdje grad ima značenje imenice tvrđava, a pridjev ljubuški se odnosi na Ljubušu jer je taj grad bio izgrađen na brdu Butorovica iznad sela Ljubuša. Taj toponim značenjski je obuhvaćao samo tvrđavu i njeno podgrađe. U 17. st. cijelo područje ispod Butorovice i Jurjevice nazvano je Podljubuški, a obuhvaćalo je Kokot, Ljubušu, Podjurjevicu, Gredu, Ligat, Predgređe, Vrata i Zavrata. Čak je i veljačka župa, koja se je prostirala od Klobuka do Zvirića, bila nazvana imenom Podljubuški (Vegliazi - Podgliubuschi, 1741; Veglazi - Glubuski, 1768.) koje je nastalo onimizacijom prve riječi iz sintagme podljubuški kraj. U tom stoljeću se je ime Ljubuški spustilo s Butorovice i proširilo i na cijelu Ljubušu.

(17) Stjepan Vukčić (? 1404. - 22. 5. 1466.), sin kneza Vukca Hranića, od 1435. god., nakon smrti strica Sandalja Hranića, postao je gospodar svih zemalja koje su pripadale plemenu Kosača. Podrinjski plemići Pavlovići su htjeli proširiti svoju vlast na njegove zemlje, ali je herceg Stjepan u ratovanjima protiv njih bio uspješniji pa je tako knezu Radoslavu 1443. god. preoteo njegove humske posjede na području trebinjske župe. Od 1440. do 1443. proširio je svoju vlast na Poljica, Omiš, Bar, gornju Zetu, Završje (Tropolje), Klobuk i Trebinje. Neka od tih područja nije dugo držao jer su mu Mletčani uzeli Omiš i Bar, a gornju Zetu zetski knez Stjepan Crnojević. Ratovao je i protiv bosanskoga kralja Stjepana Tomaša s kojim se je pomirio 1446. god. i u znak pomirbe dao mu je za ženu svoju kćerku Katarinu. Prije toga Stjepan Tomaš je od pape Eugena IV. zatražio krunu i priznanje svoje kraljevine što mu je do tada osporavao ugarski kralj koji je htio ovladati Bosnom. Papa je tražio od Stjepana da otpusti Vojaču, svoju dotadašnju ženu bogumilku s kojom je imao sina Stjepana koji će nakon otčeve smrti postati kralj, i to posljednji u nizu bosanskih banova i kraljeva (Vojača nije bila plemkinja, dakle nedostojna da bude bosanska kraljica), te da se bosanski kralj i buduća kraljica Katarina odreknu bogumilstva i prihvate katoličanstvo. Kralj Stjepan i Katarina su se vjenčali 26. svibnja 1446. god. u Milodražu kod Fojnice, i to prema katoličkomu obredu. Novosklopljenim brakom s Katarinom kralj Stjepan Tomašević je u borbi protiv Turaka dobio moćnoga saveznika hercega Stjepana. Međutim, već je 1448. god. herceg Stjepan stao na stranu Turaka i srpskoga despota Đurđa Brankovića u napadu na bosanskoga kralja. Na vrhuncu moći herceg Stjepan je bio već 1448. god. kada je njegova kneževina obuhvaćala prostrano područje od Lima do Cetine i od Rame do Kotora. Nastojao je svoju zimsku rezidenciju Novi pretvoriti u značajno pomorsko i trgovačko središte pa je 1449. god. u tom primorskom mjestu osnovao manufakturnu proizvodnju sukna što je dovelo do sukoba s Kotorom i Dubrovnikom kojima su se pridružili vrgorački plemići Vlatkovići, te njegov zet, bosanski kralj Stjepan Tomaš, i sin Vladislav. Taj je rat, poznat kao 2. konavoski, trajao od 1451. do 1454. god., herceg Stjepan je bio stjeran u ljubuški grad i sve bi izgubio da nije pozvao u pomoć tursku vojsku koja je natjerala njegove protivnike na odustajanje od ratne opcije pa se je 19. srpnja 1453. god. pomirio sa sinom Vladislavom, a 10. travnja 1454. god. i s Dubrovnikom. Mirovni ugovor sa sinom Vladislavom sklopljen je u Pišču na Pivi, a onaj s Dubrovnikom u hercegovu dvoru u Novom. Herceg Stjepan se je 1. prosinca 1461. god. pomirio i sa Stjepanom Tomašem koji se je htio iskazati tako da je počeo progoniti bogumile, a herceg Stjepan je stao u njihovu zaštitu što je bilo dovelo do nesuglasica s bosanskim kraljem koji je dvije godine kasnije izgubio kraljevinu. Turci su Bosnom ovladali 1463. god. Od 1465. god. Turci su osvajali Podrinje i Hum, a Mletčani Neretvansku krajinu. Hercegova vlast je 1466. god. bila svedena na grad Novi i okolno primorje. Umro je u Novom 22. svibnja 1466. god.

(18) Herceg Stjepan se je tri puta ženio: prvi put 1424. god. Crnogorkom Jelenom Balšić, drugi put 1455. god. Bavarkom Barbarom i treći put 1460. Mlečankom Cecilijom. S Jelenom je imao troje djece: Vladislava, Vlatka i Katarinu, s drugom ženom je imao dvoje djece: Maru i Stjepana. Sudbina njegove djece je bila okrutna u doba turskih osvajanja. Vladislav, kao najstariji sin, trebao je naslijediti otca, ali se je s njim viša puta sukobljavao i mirio, dokumentirano je njegovo vojevanje protiv otca od 1451. do 1453. god. nakon čega se je s otcem pomirio. Poslije toga bio je u službi Turaka, Mletčana i Mađara. Ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin mu je za zasluge darovao dvije kalničke utvrde kod Križevaca. Nakon otčeve smrti 1466. god. naslijedio je njegove zemlje, ali je već od 1469. god. bio turski vazal na čijoj je strani sudjelovao u borbama protiv vrgoračkih plemića Vlatkovića, pa u osvajanju Počitelja 1472. god. Pokušao se je osloboditi turskoga vazalstva 1480. god., u tom nije uspio pa se je povukao u Novi iz kojega je 1483. god. morao pobjeći na otok Rab gdje je i umro 1490. god. Oženio se je 1455. Anom, nećakinjom Irene, žene srpskoga despota Đurđa Brankovića. Njegov sin Petar Balša je živio u gradu Kalniku gdje se spominje 1510. god. Njegov sin Balša je imao sina Matiju i unuka Nikolu koji se je odselio na imanje u Čanadskoj županiji u Ugarskoj. Nikola je imao sinove: Jurja, Stjepana i Pavla. Nakon 1605. god. više se ne spominju u povijesnim izvorima.

Drugi sin Vlatko se je oženio 1455. nećakinjom Ulrika II. Celjskoga, a 1474. god. Margaretom Marsano, unukom aragonskoga kralja Alfonsa V. Imao je sina Ivaniša, a ovaj Vlatka, Stjepana i Feranta. U povijesnim izvorima se njegovi sinovi spominju zadnji put 1640. god. Vlatko Kosača je svoj život završio u Mletcima (tal. Venezia).

Kćerka Katarina je postala bosanska kraljica 1446. god., rodila je dvoje djece: Katarinu i Šimuna (Žigmunda) koji su pali u tursko ropstvo iz kojega ih nije imao tko otkupiti pa su da spase vlastitu glavu prihvatili islam. Šimun je postao Ishak-beg Kraljević (tur. Ishak bey Kraloglu), dobivši kasnije od sultana titulu sandžak-bega i upravitelja Karasija. Kraljica Katarina je imala na dvoru u Sutisci i pastorka Stjepana, muževa sina iz prvoga braka, koji je nakon otčeve smrti 10. srpnja 1461. god. postao bosanski kralj koji je pak svojoj maćehi dodijelio titulu kraljice majke, a ona je nastavila živjeti na dvoru mlade kraljice Mare (Jelene Branković) koja je 1463. god. također pala u ropstvo i završila u haremu nekoga visokoga časnika turske vojske. Nakon pada istočne i srednje Bosne u turske ruke Katarina je uspjela pobjeći iz grada Kozoroga kod Fojnice na Kupres gdje je okupljala vojne snage za borbu protiv Turaka. Turci su nastojali zarobiti sve članove bosanske kraljevske obitelji i prisiliti ih na predaju pa su organizirali potjeru ne samo za kraljem Stjepanom Tomaševićem nego i za kraljicom Katarinom. Ona je s Kupresa preko Konjica i Počitelja uspjela pobjeći u Ston, zatim u Dubrovnik, odakle je s kraljevskom pratnjom otplovila u Italiju i skrasila se na kraju u Rimu gdje je umrla 25. listopada 1478. god. i bila sahranjena u crkvi Santa Maria in Aracoeli.

Kćerka Mara se je 1469. god. udala za Ivana Crnojevića, sina Stjepana I. Crnojevića i Marije, sestre kasnije poturčenoga Arbanasa Skender-bega. Ivan Crnojević je nekoliko godina boravio na dvoru hercega Stjepana u Novom. Najprije je bio oženjen Gojsavom, a od 1469. god. Marom, kćerkom hercega Stjepana. S njom je imao tri sina: Đurđa, Stjepana i Stanišu, i dvije kćeri. Turcima je kao jamca mira morao dati najmlađega sina Stanišu koji je u Carigradu primio islam i uzeo ime Skender-beg. Ivan Crnojević je stalno ratovao protiv Turaka, mijenjao je staništa i na kraju se je skrasio na Cetinju.

I herceg Stjepan je 1463. god. kao jamca mira morao Turcima dati svojega osmogodišnjega sina Stjepana koji je rođen 1455. god. u Novom. Stjepan je osnove pismenosti svladao u Dubrovniku, a nastavio u Carigradu gdje se je isticao u znanju. Primio je islam 1474. god. i dobio ime Ahmed. U jednom fermanu sultana Mehmeda II. iz 1478. god. bio je već miralem (državni zastavnik). Godine 1481. oženio se je kćerkom sultana Bajezida II., princezom Hundi-hatun. Nakon toga kao sultanov zet naglo je napredovao pa je postao sandžak-beg Burse, potom beglerbeg Anadolije. Kapudan-paša je postao 17. ožujka 1488. god., nakon toga admiral mornarice četiri godine i devet mjeseci. Potom je ponovno imenovan anadolskim beglerbegom. U ožujku 1497. god. imenovan je pak velikim vezirom što je poslije sultana bila najuglednija funkcija u osmanlijskoj državi. Sudjelovao je u mnogim bitkama. Imao je četiri sina: Ali-bega, Mustafa-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega i kćerku Humu koja je dobila ime po Humu odakle joj je potjecao otac Ahmed (Stjepan), sin hercega Stjepana. Iza sebe je ostavio brojne zadužbine: medrese, džamije, mektebe, hamame, imrete, saraje i dr. Umro je 21. srpnja 1517. god. nakon povratka iz Egipta. Sahranjen je na svojem imanju u selu Dil na obali Mramornoga mora. To su selo njemu u čast preimenovali u Hersek (= Hercegovina). U povijesnim izvorima njegovi se potomci spominju do konca 16. st.

(19) Stjepan Vukčić Kosača (Kosačić) je od 1435. god. imao titulu vojvode bosanske države. On je 20. siječnja 1448. god. u povelji Friedricha III., njemačko-rimskoga cara, nazvan herzogom što je značenjski ekvivalent riječi vojvoda. Stranu riječ herzog je podomaćio i u obliku herceg počesto upotrebljavao. Njegov sin i nasljednik Vladislav nije se služio titulom herceg, nego titulom vojvoda (milošću Božjom mi vojvoda Vladislav; gospodar humski i primorski, vojvoda bosanski i veće; milošću Božjom veliki vojvoda rusaga bosanskoga i dr.). Zemlje kojima je vladao i koje su pripadale hercegu Stjepanu jesu hercegovina, nakon onimizacije Hercegovina (herzog → hèrceg → hèrcegovina → Hèrcegovina). Horonim Hercegovina prvi put se spominje 1454. god. Današnja Hercegovina je površinski znatno manja od nekadašnje Hercegovine jer su istočni i sjeveroistočni krajevi pripali Crnoj Gori, Srbiji i Bosni.

Akademik Milan Nosić / HKV.hr

Opširnije [...]