"MISLI GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO!"

...

[...]

...

[...]

...

[...]

...

[...]

...

[...]

četvrtak, 26. travnja 2018.

SIPA u Ljubuškom - uhićeno više osoba, pronađeni kokain i oružje

Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA su rano jutros na širem području Zapadnohercegovačke županije zapačeli s aktivnostima u okviru operativne akcije kodnog imena "Gastarbajter“.

Aktivnosti se provode po nalogu Tužiteljstva Zapadnohercegovačke županije, u suradnji s policijskim službenicima Ministarstva unutarnjih poslova Zapadnohercegovačke županije i Granične policije Bosne i Hercegovine.

U tijeku su pretresi na više lokacija u kojima je do sada pronađena određena količina praškaste materije koja izgledom asocira na opojnu drogu kokain i određena količina vatrenog oružja. U sklopu operativnih aktivnosti, do sada je slobode lišeno šest osoba.

"Budući da su aktivnosti još u tijeku, o detaljima akcije javnost će biti naknadno informirana", priopćeno je iz agencije za istrage i zaštitu SIPA.

Dnevnik.ba

utorak, 24. travnja 2018.

Predstavljanje knjige “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” diljem Dalmacije

Predstavljanja izdanja “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” održat će se tijekom tjedna u Vrgorcu, Makarskoj i Metkoviću, dakle na područjima na kojima živi najveći broj osoba na koje se ova knjiga odnosi, priopćili su iz Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat.

Knjiga sadrži podatke o osobama ubijenima od strane svih vojski na tom prostoru, nestalima, suđenima, proganjanima i drugima koji su stradavali na različite načine zbog čega je zanimljiva gotovo svim stanovnicima toga kraja koji u toj knjizi mogu naći brojne podatke o članovima svojih obitelji.

Dokumenti se djelomične odnose i na prostor Imotske krajine.

Promocije, koje se organiziraju u suradnji s Maticom hrvatskom, održat će se prema ovom rasporedu:
24.4., 19 h – Vrgorac, Tina Ujevića 8 (Višenamjenska dvorana Grada Vrgorca)
25.4., 19.30 h – Makarska, Dvorana Arte – Glazbena škola
26.4., 19 h – Metković, Stjepana Radića 1 (Gradsko kulturno središte Metković)



HERCEG-BOSANSKO PROLJEĆE: Najavljena revitalizacija Hrvatske zajednice Herceg-Bosne

Klobuk proslavlja Markovdan

MZ Klobuk, lovačka sekcija Klobuk, Župni ured Klobuk i HKUD SV. Marko KLOBUK i ove godine organiziraju proslavu zaštitnika župe Klobuk - Markovdan.

Proslava počinje dana 25. travnja misnim slavljem u Crkvi u Klobuku sa početkom u 18 sati. Nakon misnog slavlja, proslava se nastavlja na igralištu pokraj Osnovne škole u Klobuku uz prigodan kulturno-zabavni program.

Neke točke programa:
- nastupi kulturno-umjetničkih društava
- predstavljanje knjige Fra Roberta Jolića 
- nagradna izvlačenja
- dodjela pehara najboljim ekipama i pojedincima Markovdanskog turnira u malom nogometu

U glazbenom dijelu nazočne će zabavljati "Dejo i Drago"

"Za sve posjetitelje smo pripremili prigodan domjenak i tombolu sa vrijednim i zanimljivim nagradama. DOĐITE U KLOBUK" - poručili su iz Vijeća MZ Klobuk na Facebook stranici.



Raspored svetih misa i blagoslov polja u župi Šipovača-Vojnići

HERCEG-BOSANSKO PROLJEĆE: Najavljena revitalizacija Hrvatske zajednice Herceg-Bosne

Mario Karamtić, predsjednik HSS-a u BiH i izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, otkrio je u emisiji "Pošteno" na Federalnoj televiziji (FTV) svoje planove nakon raspisivanja općih izbora 2018. godine.

Rekao je da će tražiti revitalizaciju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Karamatić je otkrio da će za svoje nakane, u vezi s revitalizacijom Herceg-Bosne, tražiti pomoć Republike Hrvatske.

"Gotovo je. Čim se raspišu izbori tražit ćemo revitalizaciju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, u ovoj zemlji smo gazde HNS i ja", kazao je Karamatić, dodavši da Bošnjaci misle da su oni sami u Bosni i Hercegovini, ne računajući na Hrvate i Srbe.

Dnevnik.ba

Raspored svetih misa i blagoslov polja u župi Šipovača-Vojnići

Blagoslov polja je stari vjerski običaj koji je itekako imao svoje važno značenje za život ovdašnjeg čovjeka vjernika, koji je živio od zemlje i za zemlju. 

Obrađujući zemlju i sijući sjeme u nju, bio je uvjeren da bez Božjeg blagoslova, njegov trud može biti uzaludan. Zato on od Boga moli blagoslov da zemlja urodi i da urođeno, tj. ljetinu Bog sačuva od suše i poplava. Pri blagoslovu moli se i pomoć Božjih prijatelja, tj. svetaca da kod Boga posreduju i zagovaraju. 

Pri blagoslovu moli se Boga da nas sačuva od raznih pošasti: od neprijatelja, od groma i zla vremena, od kuge, gladi i rata, od srdžbe, mržnje i zle volje itd. 

Ovaj blagoslov je uveden za svako selo, jer svako selo ima svoje polje koje se obrađuje. Barem je to bilo prije tako. A danas je, nažalost, malo od tog polja obrađeno. Mnoga polja su zapuštena, zarasla u korov i draču. Zbog toga i naziv obred blagoslov polja gubi svoju simboliku.


Raspored svetih misa i blagoslov polja:

Nedjelja, 29. travnja:
– 11,00: Gračina – Vojnići

Nedjelja, 6. svibnja:
– 11,00: Jurina Lazina – Šipovača

Nedjelja, 13. svibnja:
– 9,30: Dole
– 11,00: Banja

Nedjelja, 27. svibnja:
– 9,30: Vodice
– 11,00: Greda

Srijeda, 13. lipnja:
– 11,00: Kašče

Nedjelja, 24. lipnja:
– 11,00: sv. Ivan Kr. – Vojnići

petak, 20. travnja 2018.

Zbog nezakonite revizije branitelj u Ljubuškom oduzeo sebi život

Proteklih dana zabilježeno je jedno samoubojstvo u Ljubuškom, a prema saznanjima portala Grude.com, radi se o razvojačenom branitelju, jednom od onih čiji je progon počeo u vremenu antihrvatske 'Platforme' kada su brojni branitelji izvedeni iz prava.

Nesretnom čovjeku rješenje o ukidanju mirovine došlo je početkom ove godine i to ga je izuzetno tištilo, do te mjere da se odlučio okončati svoj život, govore između sebe Ljubušaci.

Od završetka rata ubilo se više od 3.500 branitelja, a osobito teško im je padalo diskreditiranje i omalovažavanje njihovog ratnog puta svih ovih godina.

Najžešći progon branitelja krenuo je u vremenu platformaškog ministra Zukana Heleza koji nije birao riječi kojima bi omalovažio branitelje HVO-a, ali i Armije, a umjerenijom retorikom, ali sličnim putem nastavilo se i nakon što je SDA-ov kadar preuzeo ministarstvo branitelja, nakon pada "Platforme".

Grude.com

srijeda, 18. travnja 2018.

Boto: Zadovoljni smo koliko možemo biti

Završen je sastanak između razvojačenih branitelja i predstavnika vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon puna dva sata - predstavnici bivših branitelja su kazali da su "zadovoljni koliko mogu biti zadovoljni".

"Imali smo sastanak sa predstavnicima Parlamenta, Komisije na čelu sa gospodinom Bagarićem i još dva člana. Razgovarali smo na ovu temu. Tri stavke koje tražimo, objava Registra branitelja, ukidanje financiranja svih braniteljskih organizacija i braniteljski dohodak - dogovorili smo da će se zakazati tematska sjednica i izvanredna sjednica u roku od 30 dana. U narednom periodu dakle, gdje će se samo ove tri točke staviti na dnevni red", izjavio je Darinko Boto, predsjednik Udruge zaboravljenih branitelja - Ljubuški. 

On je kazao da se na ovaj način žele "jednom za svagda" riješiti pitanje branitelja. 

"Zadovoljni smo koliko možemo biti. Rokom nismo zadovoljni", dodao je Boto. 

Njihov zahtjev je da tri spomenute tačke budu jedine na dnevnom redu. 

"Smatramo da je to moglo biti i ranije. Nismo pristali na zakon o razvojačenim braniteljima koji predlaže Bukvarević", izjavio je Boto, okarakteriziravši izjave resornog ministra Salke Bukvarevića "spinovima". 

"To se jednostavno može riješiti, na jednostavan način, ako ima političke volje", kazao je. 

Mirsad Siorčić, demobilizirani branitelj iz Srebrenika koji je također prisustvovao sastanku je kazao: 
"On je ministar za braniteljska pitanja, jedinstveni registar nije donio on - nego Parlament. Mi samo tražimo da on bude javno objavljen, da branitelji mogu doći do podataka"

Kazao je da su zahtjevi usaglašeni sa Komisijom, koja će nakon konsultacija sa Kolegijem obznaniti da li je moguće da se sazove izvanredna sjednica. 
"Mi ostajemo ovdje, čekamo dogovor. Ako se postignu tri točke, tri zahtjeva, da se sazove sjednica, štrajk će biti zaleđen", kazao je Siorčić. 

Siorčić je rekao i to da ako se ispoštuju njihovi zahtjevi, i zakaže sjednica - neće biti blokada niti prometnica niti institucija. 

Odgovor odnosno datum izvanredne sjednice očekuju uskoro.

utorak, 17. travnja 2018.

Završen prosvjed na Bijači, u Sarajevu sukob branitelja i policije, zastupnici evakuirani

Završen je prosvjed i normaliziran je promet na autoputu A-1 Zvirovići-Bijača, priopćio je BIHAMK.

Podsjećamo, članovi udruge "Zaboravljeni branitelji" danas su blokirali promet na autocesti, dok su njihove kolege, zajedno s ostalim braniteljima kako HVO-a, tako i Armije BiH, prosvjedovali pred zgradom Parlamenta Federacije BiH.

Njihovi predstavnici su bili zakazali prijem kod predsjedavajućeg Edina Mušića, međutim, tom njihovom zahtjevu nije udovoljeno. Kada su predstavnici demobiliziranih branitelja to priopćili svojim kolegama ispred zgrade, okupljeni prosvjednici su krenuli da uđu u zgradu. No, policija, koja danas pojačano osigurava objekat, spriječila ih je u tome, piše Oslobođenje.

Zastupnici federalnog Parlamenta evakuirani na sporedni ulaz nakon što je došlo do sukoba između specijalaca i veterana, javlja Al Jazeera.

"Zaboravljeni branitelji" blokirali autoput kod GP Bijača

Pripadnici Udruge "Zaboravljenj branitelji" ponovo su blokirali autoput kod graničnog prijelaza Bijača.

Veljko Vukojević, jedan od članova udruge, za Klix.ba je kazao kako je parlament odgovoran za ovo. 

"Ovo nismo mi željeli, ovo je parlament kriv. Naši su zahtjevi poznati i mi od njih sigurno nećemo odustati. Put ostaje blokiran do daljnjeg", kazao je Vukojević.

"Zaboravljeni branitelji" najčešće su do sada igrali igru živaca s policajcima iz specijalnih jedinica, blokirajući cestu dok se oni ne pojave.

Klix.ba


ponedjeljak, 16. travnja 2018.

"Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš" - sačuvana ljubuška sevdalinka

Za afirmaciju sevdalinki, bisera bošnjačke kulture, posebne zasluge ima češki melograf Ludvik Kuba. On je tokom četiri mjeseca 1893. godine zabilježio u našim krajevima 1127 tekstova pjesama zajedno s notnim zapisima. U Ljubuškom je zabilježio 20 pjesama, od kojih 17 i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine, a preostale tri jedino u Ljubuškom. To su „Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš…“, „Hasan-aga, jesam li ti draga…“ i „Kad ja pođem na Bimbašu…“

Za Ljubušake je posebno zanimljiva sevdalinka „Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš“. Vladoje Bersa, hrvatski skladatelj, objavio je tri različita njena napjeva u svojoj zbirci preko 500 napjeva koje je prikupio u Dalmaciji u toku 1906. i 1907. godine. Pjesma je vjerovatno prenesena iz Dalmacije i uz specifični uticaj ljubuške orijentalne urbane sredine sačuvana kao sevdalinka. Danas se može čuti u interpretaciji dalmatinskih klapa i najboljih bosanskih, hercegovačkih i srpskih pjevača. U Srbiji se pjeva i kao stara gradska pjesma. Razlike u originalnom Kubinom tekstu i tekstu pojedinih pjevača nimalo ne umanjuju njenu ljepotu. Pjevali su je nedostižni Zaim Imamović, Safet Isović, Meho Puzić, a od poznatih sastava „Mostar Sevdah Reunion“.

„Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš“mogla bi biti jedina sačuvana ljubuška sevdalinka.

Originalni tekst iz Kubine zbirke (redni broj 298):

298.

„Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš,

što mi ljubav za ljubav ne vratiš,

što mi ljubav za ljubav ne vratiš

Djevo djevo, što mi ljubav kratiš,

što mi ljubav za ljubav ne vratiš,

već ubijaš moje srce bolno

kojeno je za tobom nevoljno.

Tri sam ljeta za tobom hodio

i veselja mnogo provodio,

a sad su me stigle gorke muke,

jer me tvoje već ne grle ruke.

Zašto si ti mene ostavila

kad za tobom moje srce vene?

Nevjernice, stignuće te tuga

ako gledaš od men’ boljeg druga.“


Tekst u izvođenju Zaima Imamovića ( na CD-u, u prilogu):

Djevo, djevo, sto mi ljubav kratiš

Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš

što mi ljubav, slatka djevo,

za ljubav ne vratiš.

Djevo, djevo, ubila te tuga

zar od mene, slatka djevo,

tražiš boljeg druga.

Djevo, djevo, ubila te tama

zar bi mogla, slatka djevo,

ostavit’ me sama.

Kuba Ludvik., Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine., Drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1984.

Bersa Vladoje., Zbirka narodnih popjevaka (iz Dalmacije)., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1944.

Ljubusaci.com

utorak, 10. travnja 2018.

Govor Ljubušaka generala Vjekoslava 'Maksa' Luburića Hrvatima za 10. Travnja 1968.

Draga hrvatska braćo. Što je značio Deseti Travnja sa političkog stanovišta za hrvatski narod, to smo čuli mnogo puta. Malo je Hrvata koji godine tisuću devet stotina šesdeset osme za Deseti Travnja neće praviti sami u sebi svoju vlastitu analizu. Čine to oni koji su državu stvarali a i oni koji su je obarali, pa da skupa s nama postanu roblje. Hrvati su stvorili ne samo svoje stanovište, nego su u Domovini i u Emigraciji nastojali staviti na papir i svoje dojmove, uspomene, doživljaje ali i dokumente o onome što su napravili i što nisu dospijeli napraviti. Preveliki je to događaj a da bi se mogao samo prešutiti. Zato ga nastojmo i prikazati onako kako nama konvenira, kako bi ga mi željeli vidjeti. Htijeli bi opravdati sebe, kao ljudi, kao grupe, stranke, organizacije i ideologije kako bi za svu povijest ostalo što više dokumenata; jer Deseti je Travnja jedna prekretnica od sudbonosne važnosti, te mi tu prekretnicu možemo prikazati na jedan ili drugi naćin, ali ju ne možemo zanijekati.

Pokušat ću dati jedan prikaz hrvatske tragedije koju je proživljavao mali hrvatski čovjek. Ono što je on doživio, ne kao jedan događaj, kojega su donijeli i odnijeli vjetrovi povijesti, dobra i zla sudbina, kao jedan od tolikih ratnih zbivanja, nego nešto što je svaki hrvatski čovjek osjetio na svojoj vlastitoj koži, na svojemu tijelu, na svome životu, na životu svoje djece, očeva, na svojem imanju, jednom riječu i na svojoj vlastitoj sudbini. Ovakovih osobnih događaji uvijek su bili odlučujući, sudbonosniji, jer se nisu mogli niti zaboraviti niti mimoići, nego su bili čvrsto vezani uz čovjeka kao dio njega samoga.

Potreba Desetog Travnja! Svi smo mi osjećali potrebu Desetog Travnja, mi koji smo na školama slušali o tome da su nas srpski opančari oslobodili na Kajmačalanu, (Nije najjasnije, ali mislim da je general tako nešto rekao. Mo. Otporaš./kamenjar.com) na Crnom Vrhu, na Solunskom frontu. Mi koji smo kao djeca dobivali ćuške i batine, kojima se je vrijeđao nacionalni ponos, kojima se je govorilo da nismo narod nego neka nesvijesna smjesa, koju su, eto, oni oslobodili, kojima su dali ime, državu, kralja, slobodu i svrhu života. Nama koji smo bili vješani radi bilo kakva dizanja glasa, radi bilo kakvoga čina, radi najmanje oporbe. Nama koji nismo imali prošlosti, koji nismo imali sadašnjosti, kojima je stavljena u izgled tamna budućnost. Osjećali smo svijestno potrebu jednog Desetog Travnja, pa makar nas koštalo i sama života.

Potrebu Desetoga Travnja osjećali su i naši očevi koji su se borili za vrijeme rata na tuđim frontovima, dobivali bitke i gubili ratove. Osjećali su potrebu da dođe jedan dan kada bi ginuli za svoje vlastite ideale, za svoju sadašnjost, za budućnost svoje djece. Tu su potrebu osjećali svi koji nisu izgubili ljudskog dostojanstva, koji se nisu mogli pomiriti sa mišlju da smo nesposobni umarati za sebe, na svojim ognjištima za svoje, za budućnost svoje Domovine i svoje vlastite djece. Potrebu su osjećale naše herojske Majke koje su radi Hrvatske izgubile muževe, našle se kao moja Majka sa čoporom malene dječice, bez imetka, bez službe, bez penzije, progonjeni i sa teškom uspomenom pred očima. Srbi su nam pred ulaskom u (kuću) ubili oca. (Ovdje ima jedna mala pauza ganutljivosti, po svoj prilici general je pri izgovoru ovih riječi bio emicionalan. Mo, Otporaš.) Izmrcvarili su ga, prebili i Boga u njemu, kako su znali reći, zatim ga na sami Božić bacilli u podrum i polili vodom da ujutru osvane kao skup smrznuti ostataka tijela jednog snažnog, mladog, čestitog i poznatog čovjeka, samo zato što je bio Hrvat. Što je mogla misliti moja Majka, što smo mogli misliti mi mala dječica, naši susjedi i sugrađani, naša rodbina, koji su sve to promatrali sa jednim pritajnim buntovničkim mirom. Nije se radilo o tome dali bi ili nebi udarili po njima, po onima koji su nam otimali granice, nego se radilo o tome kada će to biti!

Osjećali su potrebu Desetog Travnja oni seljaci koji su bili ne samo pokradeni, prevareni, osramoćeni, nego čak i batinani. U sjevernim krajevima Hrvatske se batinalo i misli se da je preko pola milijuna odraslih osoba formalno bilo povaljeno i dobivalo batine, kao što se je u stara vremena radilo sa zločincima i tatima. U južnim krajevima i posebno u Bosni i Hercegovini ljudi su jednostavno bili ubijani. Bilo je i nestalo stranaka, vođa i ideologija, ali u svim režimima uvijek su bili na javi batinaši. Bilo je i nestalo detalja ali je ostalo uvjerenje kod svih Hrvata da je potreban jedan novi, JEDAN DESETI TRAVNJA!, jedan novi dan slobode, časti i ponosa. I on je došao možda kada su mnogo vjerovali da je vrlo i vrlo daleko!

Recimo nekoliko riječi o radosti Desetoga Travnja. Mrtva Radića hrvatski je narod odpravio na Mirogoj sa vjerom da će se ispuniti njegova zadnja želja i oporuka: “Nikada više u Beograd”! Čak su i predstavnici prečanskih Srba, tj, Srba i pravoslavaca s ovu stranu zemunskog mosta, jasno i glasno govorili da Jugoslaviju treba uništiti i da treba stvoriti Hrvatsku Državu. Nisu to bili samo Vojvođanski Srbi koji su se sramili svojeg srpskog podrijetla, nego i najveći batanaš svih vremena Svetozar Pribičević, koji je stvorio Jugoslaviju a i izumio batine da tu Jugoslaviju održi na životu. Ni on nije dosta veliki Srbijanac, zato jer je bio Srbin ali ne Srbin iz Srbije. U Hrvatskoj je nestalo stranaka i počela se stvarati Hrvatska, jednostavno HRVATSKA! Cijeli je narod bio u hrvtaskom pokretu, pokretu za oslobođenje. Dok je narod skupljao stare kubure i oštrio handžare, političari su i opet tepali (ili možda pretresali, mo) o miru, o deklaracijama, o novim reformama, o novim pregovorima, o novim sporazumima, o novoj, tobože, boljoj Jugoslaviji.


Iz emigracije su se vratili hrvatski neumrli književnik, i pjesnik, i državnik, i borac Mile Budak, najveći junak hrvatskog oslobodilačkog rata Jure Francetić, vratili su se zato jer nisu mogli izdržati nakon marsailleskog atentata talijanske policije i njeno šurovanje sa beogradskim agentima. Poglavnik i Ustaše bili su internirani. Tobože nama skoline i prijateljske Njemačke morao je biježati Andrija Artuković u Francusku da spasi goli život pred novim manevrima novog srpskog gazde Milana Stojadinovića. Mađarska koja je znala gospodski s nama postupati, ali je i sama bila uz duvar prislonjena, morala je internirati sve Ustaše i skorom sve Hrvate. Svaki put kad je Stojadinović išao vlakom iz Beograda u Beč i Belgiju preko ove zemlje, svi su, pa i bogalji hrvatskog podrijetla, biti internirani, i svaki su, i bogalji, i žene, i djeca čuvani sa pet i šet oružnika. Pa ipak, čim je ratna huka stigla blizu nama, sav se narod digao, sav, kao jedan, u svim hrvatskim pokrajinama. Pokazalo se da nismo tamburaši, da nismo zaboravili uvrijede, patnje i prolivene krvi, da nism zaboravili ni želje svoje. Nestalo je te nakazne Jugoslavije za nekoliko dana, a njena vojaska nije pružila jednu jedinu bitku, koja bi ostala zabilježena u analima ratnih dogodovština.

Prvi su pušku bacilli oni koji su najviše o ratu govorili. Hrvati je nisu bacali nego je prihvaćali. Nestalo je stranaka, nestalo starih zadjevica, nije se govorili čak ni o hrvtaskim izdajicama. Sve je to bilo kolosalno, sve je to bilo monumentalno, veličanstveno! Sve je to izgledalo kao jedan jedinstveni orkan koji je elimentarnom snagom pomeo Jugoslaviju a donio slobodu. Sada smo imali svoju državu, imali svoju pušku na svome ramenu, a nitko se od nas nije jedva ni brinuo zato da bi imali svoje pare u svome džepu. Vreće sa dinarima, sa onim mrskim srpskim dinarima, su bile stavljane na lomaču. Svi smo gledali na DRINU, na našu DRINU!, kako bi stvorili svoju snažnu branu; svi smo sanjali o novom hrvatskom preporodu, novoj sreći i miru, i slavi razbora i izgradnje kulturnog uspona i gospodarskog dizanja, i svi smo u snu gledali veliku Hrvatsku sa sretnim Hrvatima i dobrom odnosu sa svim svojim susjedima.

Na Markovu Trgu je izgledalo je kao u košnici, ( vacuum, mo) a na Dvoru kod Poglavara, dolazili su jedni drugima uglednih Hrvata svih orijentacija. Dolazile su deputacije, grupe i organizacije najrazličitije vrsti: profesori, tehničari, inžinjeri, svećenici, županci, vojnici, ljudi, muževi, žene, djeca, iz svih kutova domovine stizali su sa svojim molbama, žalbama, prijedlozima, i nekada samo zato da se uvjere da smo zaista tu, svoji na svome. Lijesovi (Svijetnjaci,vatra,mo) su gorijeli na svim planinama. Veselje je bilo u sred srca svih Hrvata. Hrvatske se zastave vijorile, glazba svirala, kolo igralo. (Mnogi se Hrvati još i danas sjećaju slave, veselja, glazbe i razdraganosti Hrvata obnovljenjem Hrvatske Države u obliku RH u svibnju 1990 godine. Takvo je veselje bilo – i još veličanstvenije – Desetog Travnja 1941., mo) Žuljave ruke i opet su, nakon slave, uhvatile plug i motiku. I Bog je bio dao najveću žetvu koju je narod pamtio zadnjih godina. Božiji blagoslov je bio vidljiv; da, radilo smo za sebe, govorili su naši stariji. Mladež je počela stizati u vojarne, na svaku pušku bilo je sto kandidata, na svaku odoru tisuću. U okolici Zagreba počeli smo zidati nova i moderna radnička naselja. Tisuće rukupisa i originala knjiga odjednom je bilo izvučeno iz ladica, skrovišta i tavana. Naši su intelektulci stvarali ali ih nisu mogli tiskati u ropstvu svoja djela, kao što mnoge životinje instiktivno ubijaju svoju mladež u kavezima i iza rešetaka. Oni su trebali slobode i u slobidi književnici bi stvarali, kao što su se životinje slobodno u slobodi kotile. Mladost je gledala vedro u budućnost, očevi su zadovoljno pristupili svojem uredu, plugu, motiki, čekiću i svojoj struki. Iako smo živjeli u ratu, i ako smo bili tako svijestni da je rat težak; gledali smo vedro, jer ako bi trebali umirati, znamo zašto bi to činili. Ta živjela je Hrvatska Država iako nije bila ni sasma svoja, ni velika kokovu smo htijeli, nije bila kakovu smo željeli, ni kakovu smo zaslužili. Vedro smo gledali u svoju budućnost. Bila je to velika radost koju se rijetko kroz stoljeća osjeti. Nikada tu radost zaboraviti neće oni koji su je jednom, samo jednom osjetili. Netko je negdje napisao da je to bio Delirij Desetog Travnja. Stoljećima smo ga očekivali i ima nešto u toj tvrdnij da je to bio pravi, pravcati Delirij. Jedna velika duhovna gozba, jedno neograničeno veselje koje može samo rob osjetiti kada on postane sretan i slobodan.

I onda dolazi: “Đurđev danak hajdučki sastanak”. Govorio sam o tome što sam osobno proživljavao. Neće biti zgorega da ovo dobro poslušaju i oni koji u emigraciji čeprkaju po prošlošću, traže krivce, krivce hrvtakse tragedije, ali uvijek tako, samo tako, da sebe prikažu pametnima, dobrima i hrabrima, a ostale zlima, ludima i kukavicama. Onih prvih dana naše sreće, bio sam na službi na Markovu Trgu, bilo kao osobna straža držvanog Poglavara, bilo kao organizator Poglavnikove sigurnosne službe i uopće naše vojne organizacije. Kako ja tako su i drugi sanjali o tome da nakon mnogo godina emigracije vidim moje, ali daleko je bio Ljubuški a posla previše. I baš kada sam mislio nekako skočiti da vidim moju dobru staricu i posjetim grob oca u Trebinju, gdje je ležao, da zagrlim braću i sestre, vidim stare prijatelje i moj kamen; dođe nam vijest da je u hrvatskom selu u Hrvatskom Blagaju na Kordunu zaklana jedna naša obitelj. Još nismo imali ni vozila nego smo rekvirirali jedan taksi u pratnji dvoje Ustaša i jednog civila, otišli smo da vidimo što se je dogodilo. Istina, čuli smo bili o poklanim i popaljenim Ilićima kraj Mostara i drugim zločinima. Mislili smo da je to jedan od nekontroliranih događaja koje svaki rat sa sobom donese. Jednostavno smo htjeli zaboraviti prošlost, i osobno sam želio na grobu moga dobroga oca reći da opraštamo njegovim ubojicama, da je naša budućnost najveće zadovoljstvo za sve patnje i sve tegobe prošlosti.

Događaji u Hrvatskom Blagaju, koji će biti poznati svima iz onih krajeva, vjerojatno i nekom od Vas koji ćete ove moje riječi čuti, pomutio je red mojih milsli, mojih i mojih prijatelja. S tim mukama i mislima stigli smo u selo i već našli uznemirene ljude. Oca i Majku su priklali i oni su umrli, a za malu curicu je se dogodilo nešto posebno. Njoj je bila namjenjena posebna smrt. Izvukli su je iz rijeke sa prerezanim grlom ali je još živila i moga je reći i jasno pokazati prstom na one koji su je priklali. Bili su to domaći Srbi, seljani, koji su donosili u mlin svoje žito, čija su se djeca igrala sa malom mlinarovom dok se je žito mljelo. Nije se moglo ni misliti na neku osobnu osvetu i na imovinske i druge razlike. Bila je to siromašna i skromna obitelj, koja nikada s nikim nije imala nikakovih razlika, koja se nije isticala ni na vjerskom, ni gospodarskom, ni nacionalnom ni društvenom životu. Puka sirotinja koja je od zore do mraka radila da može zaraditi koru kruha. Skoro bijeda i mizerija, pa ipak, tu je ležala mala curica kojih 6 godina preklana grkljana. Seljani su nam pričali da je sve bilo mirno dok nisu stigli neki popovi i učitelji, te da se u školi održao sastanak domaćih pravoslavaca, koji, čim je slijedilo veselje “Đurđev danak”, i pred zoru se čula pjevati ona stara četnička pjesma: “Spremite se sprepite, četnici”. Kada je orgija svršila, kićeno je društvo otišlo do kućanova mlina (Radi se o obitelji Jose Mravunca, mlinara na rijeci Korana, koju su srpski četnici u noći 5/6 svibnja 1941. jednostavno zaklali; dakle, ni puna četiri tjedna od Proglašenja NDH Desetog Travnja. Koliko se još i danas zna da toj hrvatskoj mučeničkoj obitelji još nitko nije podigao spomenik. Mo. Otporaš.) i dovršilo orgiju u krvi jedne male i skromne hrvatske siromašne obitelji. To je bilo ritualno posvećenje nove epohe u duhu starih navada izraženih u obliku: “Đurđev danak, hajdučki sastanak”.

Iz Zagreba su stigli jedna grupa mladih pravnika, nekih .svršeni drugih mozgova i među njima poznati .predvodnici zagrebačkog sveušilišta. Bili su to svima poznati: Grga Heljz, Joso Rukavina, Juka Majić, Ras Raspudić, možda još kojih čijih imena se nesjećam. Dalazili su da istraže čisti zločin. Mladi pravnici su gledali tijela preklane obitelji male mlinarove kćerkice. Nešto se događa što nije bilo u našim predviđanjima, što nije uopće bilo shvatljivo našem mentalnom sistemu. Zagreb je još bio pun radosti, planova, sanja, vojnih i civilnih mimohoda. Svi smo htjeli saviti obiteljsko gnjijezdo, imati sinova i kćeri, da Hrvatska bude slobodna, da bude sretna. Kako smo rekli da od dobra roda ostane poroda. Svi smo počeli gledati gdje bi našli sreće. Počeli smo kupovati cvijeće i nositi curama kao izraze naših ljubavi. Svi smo htjeli ići u kazalište, uživati u stvaranju, u izgradnji, ići u crkvu, dati hvalu Gospodaru neba na miru, na plodovima i tekovinama Desetoga Travnja! Htjeli smo opraštati, učiti. Htjeli smo napraviti Hrvatsku lijepom, plodnom, sretnom, sigurnom! Htjeli smo biti velikodušni! I što je to sada što naše oči gledaju u jednom malom selu nedaleko od samog hrvatskog glavnog grada! Oni koji su bili u Zagrebu, pomalo smo već bili vjerovali da su uveličane one prve vijesti koje su nam stizale . sa granica .sa DRINE. Stajali smo svi kao zapanjeni. Veselje Desetoga Travnja je bilo pomućeno, a uz zvuke “Spremite se spremite, četnici” i na “Đurđev danak”, i tu smo bili suočeni sa događajima koji su bili kao “kodni znak”, kao navala za kasnije huke i krvi u koju smo bili ugurani, i kasnije genecida sve do Bleiburga i propasti Hrvatske Države.

Malo zatim počele su stizati crne vijesti iz drugih krajeva. Zapovijednik Ustaške Obrane, povratnik i stari borac Mijo Babić, pada junački u Hercegovini sa nekoliko svojih drugova. Legendarni Jure Francetić i Ranko Boban jure prema DRINI. Naš junački Ibrahima vitez Pijanić organizira miliciju. Lički junak Juco Rukavina brzo skuplja vojsku i juri prema Kninu. Mene je zapalo ići na tromeđu: Prosor, Korduna, Like, Krbave i zapadne Bosne. Tu sam već bio našao nezaboravne Krajišnike: junaka Alu Humamovića iz Cazina, poručnika Envera Kapetanovića iz Bihaća, koji su okupljali ljude Krajišnike i išli u pomoć prema Kulen Vakufu gdje su gorili dvori kasnijega predsjednika Hrvatske Vlade Džafer bega Kulenovića, a crkva u Krnjevuši je još smrdila po zapaljenom mesu svojega župnika. Junak iz Like Matijević ostavio je sinovca Miru koji je tada već prikupljao preživjele i išao u borbu. Od Oštrelja su četnici opkolili dopukovnika Domobranskog Matkovića koji je išao da primiri Hrvate i zaštiti Srbe. Supruga mu je bila srpkinja a on je bio jugoslavenski orijentiran. Pa ipak su ga zaklali. Iz Gradčaca su stizali preživjeli Kardumi i drugi. U donjem Vakufu je već bila proglašena velika Srbija i talijanski kamioni dok su prebacivali četnike s jedne strane na drugu, a smetali kretanje Hrvatskih Oružanih Snaga. U Korenici s Hrvatima su punili jame i navještavali radost istrebljenja. Zato se i zove Titova Korenica! Vojvoda Mane Rokvić već se hvalio da živog Hrvata neće tu ostati da pripovjeda šta se dogodilo.

Kada sam stigao u Zagreb pun ušiju, gube i svraba, da tražim oružje, jer su na prema nama stajali kompletne jedinice sastavljene od Srba, predvođene od častnika, profesionalnih častnika i vojvoda i obskrbljeni od Talijana, sažaljavali su me, savjetovali da odmorim živce, jer da je rat svršio, da ne može biti vojničkih jedinica, da je to sve skupa glupo, te da je to stvar policijskih mjera, ako bi nešto zaista bilo; jer da je rat svršio. Da, jedan rat je bio svršio a drugi tek bio počeo.

Tada se počelo pjevati: “Crven je Istok i Zapad”. Kada smo opkolili u Velebitu jedan četnički logor i uz pomoć lugara nečujno stigli do njih, našli smo nekih pedesetak ljudi, četnika, u šubarama sa redenicima, sa četničkim i kraljevskim kokardama, kako uče pjevati onu komunističku: “Crven je Istok i Zapad, crven je Sjever i Jug”. Njemačka i Rusija već su bile u ratu. Dok smo se naganjali sa četnicima i nastojali organizirati domaće milicije i zaštiti naša sela i živalj i njihov imetak, dotle se i dogodilo nešto što je davalo jedan drugi biljeg onome “hajdučkom sastanku” kakovog smo upoznali u malom selu u Hrvatskom Blagaju. Domaći lugari su prepoznali ujedno komesare, i jedan poznati komunista iz Gospića. Isti je to bio sve elemenat, ista mržnja, iste metode, ali drugo vodstvo! Druga je bila dimenzija sukoba. Tada smo po prvi puta čuli nova, nova druga imena kasnije, koja su iskrsnula na Kordunu, jer su Vlasi već napadali i četnici iz prkosa, ali su im na čelu bili komesari i komandanti iz Zagreba i Karlovca.

Hrvatska je Država bila naslijedila od Banovine jedan logor u Kerestincu kraj Zagreba kojega je čuvala Mačekova seljačka Zaštita i zagrebački policajci. U tome logoru su bili trenirani mnogi poznati hrvatski komunisti. Bili su se ugojili u logoru jer su im obitelji donosili hranu, gdje su sasma bezbrižno igrali karte, čitali knjige i novine, rugali se Mačekovoj Zaštiti, koja je sa istim odorama i škrlatima ostala ih čuvati skupa sa starim zagrebačkim policajcima, tu buduću elitu gerile na Kordunu. Komunisti su napali bezbrižne čuvare, ubili ih i ranili nekoliko od njih, uzeli im oružje i odšetali se na kolodvor. Slučajno sam onoga časa boravio na Markovom Trgu i odmah pošao sa drugima za njima u potjeru. Rekli su, govorili ljudi, da ih je zemlja progutala, iako smo neke pohvatali, nakon mnogo nastojanja, mnogo žrtava i borbe.

Dok nije izbio rat između Njemačke i Rusije, između Hitlera i Staljina, hrvatski komunisti nisu pokazivali mnogo interesa za ono što se je oko njih događalo; osim što su i sami bili prisutni kod razoružavanja jugoslavenske vojske i skrivanja oružja za budućnost. Ali onoga časa kada je Rusija ušla u rat, pokrenula se i misterijozna mašina komunističke partije Jugoslavije, te tako i njena hrvatska sekcija. Dok nije bilo tih ideoloških razloga, sve je bilo u redu i postajalo je uvjerenje da neće biti poteškoća s njima, jer Jugoslavija je i njima kosti lomila, ubijala ih, i zatvarala ih, pa nije bilo razloga da ju brane, a niti da napadaju svoju vlastitu zemlju, to jest Hrvatsku. Tek tada smo došli do gorkih spoznaja da su nad hrvatskom sekcijom vladali Titini ljudi, većinom hrvatski Srbi a ne Hrvati komunisti, koji nisu imalo skoro nikakova upliva u vodstvu partije.

Tu je bio već, ne samo njemačko/ruski rat, nego hrvatsko/srpski rat, u kojem su hrvatski komunisti bili na srpskoj strani. To su povijesne činjenice koje možemo žaliti, ali ne i ignorirati. Za hrvatski komunista i pod uticajem, i opet stranački, ideoloških i osobnih razloga, otišli su u šumu i neki predstavnici Radićeve Seljačke Stranke i za njima mnogi domobranski viši častnici i potom mnogi hrvatski politički neinteresiranih ljudi. Bili smo već u ratu protiv, ne samo četnika, partizana, Rusije, nego, nažalost, i protiv Amerike i Engleske, to jest zapadnih saveznika. Bili smo, dakle, u ratu Hrvati protiv Hrvata i Hrvatska Država protiv u šumi stvarane nove druge srbokomunističke Jugoslavije.

Nije ovdje mjesta ni vremena za analuzu dublju i širu. Mnogi ste od Vas bili borci i drugi ste bili žrtve te borbe, pa Vam je poznato. Vojvode su zamjenili komesari i razne Đorđeviće, Đujiće i Đurišiće, razni Koče Popovići i Aleksandri Rankovići i Milovani Đilasi. Kao što su tisuću devt stotina i osamnaeste godine (1918) pokrili prostotu sa besvijesnim i prodanim pripadnicima jugoslavenskog odbora; godine tisuću devet stotina četrdeset i pete, (1945) danima Tragedije na Bleiburgu, Hrvatska je Seljačka Stranka dala Bana Subašića i svoju projugslavensku i ljevičarsku ekipu koja je Hrvatskoj dala problematičnu slavu, da Hrvat Tito vlada tom monstruoznom drugom Jugoslavijom u ime “bratstva i jedinstva”, u ime proleterske revolucije i pobjede jednog monstruoznog saveza, između komunista i kapitalista, čije posljedice zapad tek sada počima plaćati u jednom terminu diljem svijeta. U vrtlogu suludog klanja i odmazde pala je i naša mlad Država Hrvatska a ustalila se na vlasti komunistička partija. Tu, komunističku diktaturu, tu, ludu Jugoslaviju, služili su uvijek oni isti prodani Hrvati koji su služili Aleksandra i njegovu diktaturu, koja je vješala ne samo nacionaliste nego i komuniste.

Kada se plaća slugu ne pita se odakle je i šta je, jer je Beogradu uvijek potrebno imati nekoliko tih smokovih listova da pokrije sramotu i prostotu pred hrvatskim narodom u slobdnom svijetu. Vidimo danas u Vietnamu kako Amerika plaća svoje slabe račune. Vidimo na cijelom svijetu što se događa i svi pomalo sa strahom mislimo, ne samo na komunistički blok u Europi, na Rusiju, nego i na Kinu od osam stotina milijuna robova, u posjedu kod kojih se nalazi i atomska bomba. Vidimo gdje se dižu crnci koji najavljuju rat svim bjelcima. Vidimo student svih zemalja kako traže nešto iako ne znaju točno što. Iza svega toga stoji planifikatori, stratezi, učenjaci i dijalektičari komunističkoga bloka, pa makar on bio podijeljen, makar drugačije gledao na raspodijelu plijena koji im je pao u ruke i na taktiku sprovođenje svjetske crvene revolucije. Vidimo jasnu dekadenciju svijeta zapada, i vidimo da su i ponosni rimski pape morali primate krvnike kao nekada ambasadore barbarskih zavojevača.

Promijenila su se vremena; i iz podzemlja su izišli agenti, špijuni, Azevi, vođe i zapovjednici i prešli u salone Vatikana, engleskog dvora, američke Bijele kuće i u dvoranu ujedinjenih naroda. Oni su tu. Dobar dio područja kugle zemaljske, dobar dio, veći dio stanovništva, sirovina, materijalnih dobara, stratežkih točaka, tehničkih sredstava, nalazi se u rukama toga komunističkog bloka. Svjetska je revolucija tu, neki to vide ali neće da kažu. Drugi to kažu i ostaju obilježeni kao klerofašisti, kao nacisti, kao budale i patološki tipovi, kao militaristi, ili po onom hrvatskom: RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU!

Komunizam je pokazao svoje pravo lice. Pobio je jedne, zastrašio druge, zarobio treće, ali i probudio četvrte od kojih su mnogi bili borci za komunizam! Mnogi su zaista mislili da će im komunizam donijeti mira, socijalnog napredka, blagostanja i prava. Eto toga je u Tibetu, malom Tibetu zavladala moćna i velika Kina. U Mađarskoj, komunističkoj Mađarskoj na silu Rusija, u Čehoslovačkoj vladaju Česi, u Jugoslaviji je ustaljen srbokomunizam. Mađarska je revolucija dokazala da nije isto biti mađarski komunista i jednostavno biti ruski vojnik, iako ne komunista, koji bi se borio za rusku imperiju. Kada su mnogi progledali ali je bilo donekle kasno. Donekle ali ne sasma.

Isto kao i u Jugoslaviji gdje su hrvatski komunisti, pa i mnogi zaista uvjereni komunisti/ idealisti, a ne oportunisti i komunisti iz nužde, došli do uvjerenja da nije dosta biti partizan, komunista i Jugoslaven. Treba biti srbokomunista, treba slaviti svetoga Savu, biti (komunista, mo) svetoga komunizma, biti pandur Rankovića protiv svojeg vlastitog naroda.

Pokrenili su se i drugi: Makedonci, Slovenci, Albanci, Crnogorci, mađarske i druge manjine. Pokrenuli su se i Crnogoci, pa čak i neki Srbi i to posebno u Hrvtskoj. Kao što su nekada mnogi Srbi prema priznanju samog Pribičevića, (Svetozara, mo) plakali za Austrijom nakon tisuću devet stotina osamnaeste (1918) godine, bilo je hrvatskih Srba koji su počeli dolaziti do osvjedočenja da im je mjesto među onima gdje su se rodili, gdje mogu biti Srbi ali kao Nikola Tesla, smatrati se hrvatskim rodoljubom. Tako je došlo do kulminacije toga uvjerenja da je među podpisnicima poznate deklaracije u obrani hrvatskog jezika i prava hrvatskog naroda, bilo ne samo polovica od njih članova komunističke partije, nego i sedam (7) hrvatskih pravoslavaca.

To je, dakle, bio novi hrvatski preporod na pomolu. Od osvjedočenja nije daleko akcija. Kada su profesori dali znak, tisuće je već bivših partizana u Istri i Dalmaciji bio sit “bratstva i jedinstva” i zuluma iz Srbije doseljenih Srba, koji su mnogi u četitri oka rekli da nisu komunisti, ali da je potrebna čvrsta ruka srbokomunista, da uz blagoslov, eventualno crkve, osigura život Jugoslaviji, gdje bi oni, Srbi iz Srbije uživali. To je bilo previše! Pokrenuli su se radnici i seljaci, profesori i učeni. Narod je odjednom izgubio strah. Drmala se Jugoslavija! To je dovelo partiju i Tita do odstranjenja Rankovića, iako je Tito bio Rankovićevac broj jedan, kao i Ranković Titovac broj jedan.

Pokrivanje sramote vrši se tobože reformama a gubitke u ekonomiji, zajmovima i darovima glupog zapada. Radnici koji moraju ići zaraditi koru kruha, i turisti koji dolaze u Hrvatsku Dalmaciju, pune kase Titove družine, ali idejno je Jugoslavija već pala. To vide ostali i to vide i oni sami. Neće ju spasiti magla nekih tobože novih struktura federacija i konfederacija, kao što nije spasilo ni prvu Jugoslaviju krparenjem sa Banovinama, sa sporazumima i drugim vlaškim meripetlijama. (Ova riječ “meripetlijama”nije najjasnija, mo)

Hrvati u Domovini i emigraciji počimaju izniva tražiti bratsku ruku, opraštati grijehe i učiti iz svoje vlastite propasti, iz svoje bijede i svoga poniženja. Od jednom su uskrsle knjige, novine, letke ali i dijalektika dinamita, koja dnevno dolazi do izražaja i u Domovini i u slobodnom svijetu zato, jer ta Jugoslavija nema budućnosti, nema opstanka, nema uopće razloga za život, i svatko se trudi da zabije svoj klin u njen mrtvački sanduk.

Evolucija i revolucija, svatko na svome mjestu prema svojim idejama i mogućnostima, ali i jedno i drugo ide u rušenju Jugoslavije, i u izgradnji vlastite Hrvatske Države, demokratske Hrvatske Države za sve građana Hrvatske. Nema gorega slijepca od onoga koji neće da otvori oči. Zatvorenih očiju se može u tami ljepše sanjati, ali je mamurluk tim bolniji što se dulje držale oči zatvorene. Gledati otvorenim očima kao što to gleda Odpor na činjenice gdje je ujedno najljepši san. To su oni budni sanovi odgovornih muževa. Zato, istina, treba mnogo ljubavi za Hrvatsku, mnogo duhovne i duševne snage za pogledati u prošlost, ispraviti počinjene pogriješke i oplakati i priznati učinjene nepravde. Bilo bi glupo reći da nismo griješili, ali bi bilo samoubilački glupo pasti u neki kompleks krivnje, jer mi rata ni željeli ni pravili nismo. Nismo ni nametali taktike tabula rata iz ničije zemlje, ali kada je bilo potrebno i bili prisiljeni o događajima, morali smo prihvatiti komunističku taktiku, pa i njihove vlastite redove, kako bi se održali ne na vlasti, nego da ne budemo biološki istrijebljeni. Morali smo se braniti i pri tome smo griješili. Ako imadnemo snage da uvidimo i točno budemo znali razlikovati između tih pojmova, onda ćemo moći uzdići se iznad samih sebe i iz svojega pada crpiti snagu za dizanje, iz pogrešaka otvoriti tehničku školu, kako pogriješke i opet nebi ponovili.

Čuli jesmo da se povijest ponavlja. Lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest ponoviti. Mogla bi se ponoviti, kako ne! Sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bi izgledali, bili bi ono kao tisuću devet stotina četridesete godine, (1940) mi i svi drugi. Tako, teoretski, ponavljam teoretski, može se dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja i opet uskrsne među nama jedan novi Radić i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne. Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo, plemenito. Može jednom doći do novog Ustaškog Pokreta, do novih Starčevića, Pavelića i Radića, pa i novog socijalnog pokreta koji će nas opet htijeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti i novi Matija Gubec nakon četiri stotine godina (400) mučeničke smrti. Mogu uskrsnuti i naši plemenitaši, naši Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonisti. Da, to može doći i do novih vjerskih ratova, to stoji. Filozofija povijesti dokazuje takova nešto, ali zato trebaju stotine (100) godina da naši sanjari, naše babe vračarice u grobu dočekaju uslišenje tih slatkih snova.

Međutim politika nije ništa taktična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina koju se ne smije upotrijebiti kao laboratorijske zečeve. Narod je tu. On živi, plodi se, umire, radi, pupi, kreće se, jednom riječu živi. Njemu trebaju zato žive solucije. I dans a ne sutra ili preksutra, jer on i danas živi, bori se i traži solucije za svoja riješenja, za svoje nemire. Te solucije su u nama samima. Mi smo dio svoga naroda. Naravno, ako ih budemo tražili, naći ćemo ih! Ako budemo zatvarali oči, sanjali o Deliriju Desetog Travnja kako je negda bilo lijepo, veselo, kako bi moglo biti a neće biti, jer vrijeme iđe i nosi svoje breme. Koji smo bili starci Desetog Travnja i zreli muževi, a danas smo s jednom ili obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci, snažni, danas smo zreli, bojim se poneki i prezreo, sa svim pozetivnim i negativnim svojstvima, sa svim vrlinama i manama, sa praksom koja je uvijek bolna, sa znanjem koje treba ugraditi u naše nasljedstvo. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu je mjesto svima nama: starima sa znajnjem, mladima sa snagom. Griješnicima sa mogućnostima opraštanja, naraštajima budućnosti sa vedrinom bez kompleksa grijeha prošlosti.

Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI ! U Odporu ima ustaških zapovjednika, i ima sinova po kojega partizana i bivših partizana. I prije svega ima i onih koji prije, poslije i iznad svega žele stvoriti Hrvatsku Državu, gdje će oni, mladi reći, kako se treba voditi, a ne da im mi, nakon svega toga, još određujemo i to kako će oni živiti u buduće. Nije to bilo nikad sprovedivo, nije to nikada nitko uspio, pa nećemo ni mi! Treba graditi Hrvatsku Državu za našu djecu bez kompleksa krivnje i odgovornosti rata očeva! Odpor je zato pokret mladih ljudi koji žele u svoja jedra uhvatiti snagu vjetra hrvtaske povijesti, borba za slobodu prolivene krvi i izgubljenih NADA. Bit će to bolna operacija, jer će to biti ispit zrelosti, bit će proba neše ljubavi za Hrvatsku. U atomsko doba ne možemo propovijedati stare sisteme, ali da, stare vrline! I moramo misliti na onu Hrvatsku kakova će biti godine dvije tisuće (2000), kada mi stariji svi budemo u grobu. To smatramo planskim radom na dugi rok, kako sam napisao u jednoj od zadnjih OBRANA da u naša tradicionalna svojstva slobogrudnosti, borbenosti, duhovnog osvjedočenja, trebamo unijeti dozu racionalnosti, rada u ekipama, dozu dogmatizma, kolaboracije, kolektivne odgovornosti, kolektivnog rada, kolektivne politike svijesti, koja je nama Hrvatima skoro uvijek manjkala. Tako bi izgradili jednu političku doktrinu, koja može vrijediti jednako tisuću devet stotina šesdeset osme (1968) ali i godine dvije tisuće (2000), a to je: Uvijek sve bazirati na vjerskim zasadama, na onom nepromjenljivom, na ufanju u Boga Stvoritelja neba i zemlje, u svoj Hrvatski Narod, njegove vrline, negovu snagu, u razbor njegovih sinova, u njegov um, u njegovo hrvatsko mišljenje. Ako tako budemo radili, onda nas ni paklena sila ni snaga bilo kekove univerzalne ideje neće slomiti, nego ćemo kao jedan inteligentan, biološki zdrav, mentalno napredan i sposoban narod u svim prilikama znati izabrati jedan put, koji neće tjerati na vlast jedne a u šumu druge, nego na dijalog u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje neka se kroje ideologije, zakoni, granice i prava građana Hrvatske.

A na nama, hrvatskim vojnicima, sada kao i navjeke neka ostane da budemo, ne straničari i da ne budemo nikada nosioci uzurpacije, vlasti, nego da budemo sluge svoje Domovine na granici Hrvatske Države. Tako nam Bog Pomogao!

Živio Hrvatski Narod!

Živjela Hrvatska Država!

General Drinjanin!

Prepisao sa Tonskog Zapisa Mile Boban, Otporaš

(Napomena:
Smatrao sam vrlo važnim prepisati ovaj Generalov govor sa tonskog zapisa i staviti na papir za sve Hrvatice i Hrvate. Koliko je meni poznato, ovaj Generalov govor nikada u cijelosti nije bio prepisan. Tu i tamo u nekim hrvatskim publikacijama se je moglo vidjeti po koje citiranje nekih generalovih izreka, ovdje na kamenjar.com iznosim cjelokupan govor.

Kamenjar.com


Desetog Travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska

Na današnji dan 10. travnja 1941. osnovana je Nezavisna Država Hrvatska. NDH je proglasio putem Radio Zagreba pukovnik Slavko Kvaternik, i to u ime Ante Pavelića koji je tada bio u inozemstvu.

Proglašenju NDH prethodila je predaja vojske Jugoslavije i glavnog grada Beograda bez borbe u njemačke ruke nakon samo nekoliko dana rata. Time je došlo i do raspada prve Jugoslavije na čijem su teritoriju nastale države koje su bile dio te tvorevine, a jedna od njih je bila i Nezavisna Država Hrvatska.

Pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je 10. travnja 1941. uspostavu NDH preko Radio Zagreba u 16 sati, a njemačke čete započele su ulaziti u Grad Zagreb sat vremena kasnije. Hrvatski je narod oduševljeno dočekao stvaranje vlastite države, smatrajući da ne samo da je dobio državu, već da će izbjeći i veliki rat koji je već gotovo dvije godine bjesnio u Europi.
Hrvatski narode!
Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.
Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.
Bog i Hrvati! Za dom spremni!


Osim toga diktatura srbijanskog režima u prvoj Jugoslaviji još je više ojačala težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom. Međutim, vrlo brzo dolazi do prvih razočaranja.

U skladu sa ratnim prilikama u Europi i svijetu, sloma fašističke Italije i gubitaka Hitlerove Njemačke, dolazi i do propadanja NDH. Povlačeći se s njemačkom vojskom, vojne postrojbe NDH ali i civili napuštaju glavni grad Hrvatske Zagreb u koji 8. svibnja 1945. ulaze partizanske postrojbe. Time je prestala postojati Nezavisna Država Hrvatska, a državu su napustili uz vojsku i stotine tisuća civila: staraca, žena, djece i muškaraca. Hrvatski narod nakon toga je doživio egzodus, a nad njim su komunističke snage pod Titovim vodstvom počinile brojne zločine. Ubijen je cvijet mladosti i društvena elita tako da se hrvatski narod ni do dana današnjega nije oporavio.


Josip Hubl priča o zadnjim danima NDH i o egzodusu Hrvata

NDH – kako je uspostavljena i kakav je bio međunarodni položaj?

A kako je tekla uspostava NH? Pukovnik Slavko Kvaternik zamolio je dr. Vladka Mačeka da proglasi uspostavu NDH, kao zakoniti vođa hrvatskog naroda na temelju izborne pobjede 1938. Maček je odgovorio: „Pukovniče, moja politička koncepcija je doživjela slom. Proglasi Ti Hrvatsku Državu“. Nakon toga, Maček je na zamolbu pukovnika Kvaternika pročitao proglas preko Radio Zagreba, a koji je zatim bio tiskan u izvanrednom izdanju dnevnika „Hrvatski narod“ 10. travnja 1941.

U NDH su imenovane tri vlade: prva na čelu s dr. Antom Pavelićem 17. travnja 1941., druga također pod njegovim predsjedništvom 10. listopada 1942., a treća na čelu s dr. Nikolom Mandićem 11. listopada 1943. NDH je od 1941.-1945. bila priznata od 17 suverenih i nezavisnih država (tada ih je bilo svega šezdesetak u svijetu). Bile su to: Kraljevina Madžarska, Njemački Reich, Kraljevina Italija, Slovačka Republika, Carevina Bugarska, Kraljevina Rumunjska, Carevina Japan, Španjolska, Finska Republika, Kraljevina Danska, Carevina Mandžurija, Kraljevina Tailand, Nacionalna Kina, Država Burma, Talijanska Socijalna Republika, Filipinska Republika i Slobodna Indija. Iako nikada nisu priznale NDH, konzulat u Zagrebu i diplomatske odnose imale su: Švicarska, Francuska, Argentina, Portugal, dok je Švedska priznavala putovnice.

NDH je imala konzulat u Beogradu, glavnom gradu Srbije.

Zanimljivo je da je NDH bila primljena u Međunarodni crveni križ, Međunarodnu poštansku uniju (UPU) te da je pristupila Ženevskim konvencijama o poboljšanju postupka s ratnim zarobljenicima i ranjenicima na bojnom polju. Sudjelovala je i kao ravnopravni član u Savezu europskih književnika, pravnika, novinara, mladeži, filma, željeznica itd., a u tim savezima su sudjelovale i nezaraćene europske države. Sudjelovala je i u raznim trgovinskim međunarodnim ugovorima, zajedno s neutralnim državama…

Što je o ovom povijesnom nadnevku napisao 1968. general ‘Drinjanin’ pročitajte OVDJE.

Kamenjar.com

Nakon potjere na Stiljima ozlijeđeni policijac i 32-godišnjak

U nedjelju u poslijepodnevnim satima na području Vrgorca u mjestu Stilja policijski službenici pokušali su zaustaviti osobno vozilo kojim je upravljao 32-godišnjak i koji se oglušio na zvučne i svjetlosne signale, te nastavio s vožnjom.

Policijski službenici su krenuli za njim i zatekli ga izvan vozila na cesti. Međutim tada je ušao u drugo vozilo koje se na tom mjestu zaustavilo, te tom prilikom odbijao izići iz vozila, prijetio policijskim službenicima i udario jednog od njih.

Nad njim su uporabljena sredstva prisile, a tijekom postupanja policijski službenik i 32-godišnjak su lakše ozlijeđeni. Kriminalističko istraživanje je u tijeku.

Dalmacija danas

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Završena blokada GP Bijača

Granični prelaz Bijača je deblokiran, navodi BIHAMK u priopćenju.

Podsjećamo, GP Bijača bio je blokiran zbog protesta "Zaboravljenih branitelja".

Nekoliko stotina razvojačenih branitelja ponovo su se u ponedjeljak okupili na prosvjedima u različitim dijelovima Federacije BiH blokirajući promet na nekim od važnijih cesta u nastojanju da od vlasti Federacije BiH iznude ustupke kojima bi se poboljšao njihov materijalni status.

Pored Bijače, bivši pripadnici Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) prosvjedovali su pred sjedištem parlamenta Federacije BiH u Sarajevu, a manje skupine blokirale su promet u mjestu Golubinja na magistralnoj cesti M-17 koja povezuje Bosanski Brod sa Sarajevom te na cesti između Uskoplja i Prozora, zbog čega su nastale kilometarske kolone.

Bradvica: "Likvidacijom Blaža Kraljevića uništili su HSP, a uništili su i Hrvate u Bosni / Ovo danas nije zemlja, nego najobičnija kolonija"

U Zagrebu je u nedjelju u popodnevnim satima održan tradicionalni godišnji marš Autohtone Hrvatske stranke prava. Pedesetak simpatizera stranke, odjeveni u prepoznatljive crne uniforme okupilo se na Trgu Ante Starčevića uz jako policijsko osiguranje.

Događaj je pratila nekolicina novinara i zbunjeni građani. Grupica mladih djevojaka fotografirala je skup komentirajući kako se radi o ‘skupu podrške Stjepanu Radiću’.

Na klupici preko puta, u društvu svog psa, sjedio je jedan hrvatski branitelj koji je, ogorčen zbog stanja u Hrvatskoj, došao promatrati skup.


“Devedeset i prve vratio sam se iz Münchena kako bih obranio Hrvatsku. Da sam znao kako će to završiti i kako će naša zemlja izgledati, nikada se ne bih borio. Prevarili su nas. Franjo Tuđman nas je izdao i prodao našu Domovinu. Bio sam na Zapadnom kolodvoru među 30 000 branitelja koji su trebali umrijeti za spas Vukovara. Umjesto toga, poslali su nas na Kupu da Tuđmanu spasimo guzicu. Likvidacijom Blaža Kraljevića uništili su HSP, a uništili su i Hrvate u Bosni. Ovo danas nije zemlja, nego najobičnija kolonija. Pogledajte ove, za nekoliko godina će preuzeti vlast i bit će opet krvi”, komentirao je nezaposleni inženjer kemije za Dnevno.hr, nezadovoljan što autohtoni pravaši daju podršku američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.

“Jedino Rusija može spasiti Hrvatsku. Rusija bi nam bila bolja nego Amerika. Pravoslavna crkva bolja je od rimokatoličke. U Vatikanu stoluje đavo, a ne Papa. Rusija je bolja jer se protivi imperijalizmu. Glupost je da smo ušli u Europsku uniju. Magarca ne zovu na svadbu da jede pršut, nego da nosi vodu“, iznio je kontroverzne stavove naš sugovornik, a potom je povorka šutke krenula prema Trgu bana Jelačića.

Pravaši su marširali mirno bez uzvikivanja spornog pozdrava Za dom spremni. Momci u prvim redovima nosili su zastave A-HSP-a i fotografije osnivača Stranke prava, oca domovine Ante Starčevića te američkog predsjednika Donalda Trumpa.


Danas novi masovni prosvjedi branitelja diljem Federacije BiH

Demobilizirani branitelji danas bi, prema posljednjim najavama, ponovo trebali izaći na ulice i tražiti svoja prava od Vlade FBiH i resornog ministarstva, nakon što su isto učinili krajem februara ove godine.

Protesti bi se trebali nastaviti danas, a podsjećamo da su posljednji put bile blokirane skoro sve glavne prometnice na području FBiH, piše Radio Sarajevo.

Braniteljima bi danas ponovo glavna lokacija kao mjesta okupljanja bila petlja Šićki Brod kod Tuzle.

Okupljanje je planirano u 11:55 sati. Njihov glavni zahtjev je utvrđivanju jasnog registra branitelja, minimalna naknada na osnovu registra i ukidanje financiranja svih braniteljskih organizacija.

Posljednji prosvjedi na području FBiH su počeli 28. veljače, a najmasovnija okupljanja su bila na petlji Šićki Brod. 

Demobilizirani branitelji godinama ne mogu riješiti svoje probleme zbog nezainteresiranosti vlasti. Iz očaja borci su prisiljeni blokirati ceste, piše Radio Sarajevo.



Bradvica: "Likvidacijom Blaža Kraljevića uništili su HSP, a uništili su i Hrvate u Bosni / Ovo danas nije zemlja, nego najobičnija kolonija"

subota, 7. travnja 2018.

Ljubušaci Ivan Džolić i Ivan Šarac biseri bh. rukometnog suđenja

Nominacija za suđenje na velikom međunarodnom turniru “IHF/EHF Women’s Trophy 2018” koji će se od 29. svibnja do 3. lipnja održati u Tuzli, a koja je pristigla od strane EHF-a, za Ivana Džolića, ali i za bh. rukomet u cjelini znači mnogo.

Ovaj 24-godišnji Ljubušak, sa svojim sugrađaninom i kolegom Ivanom Šarcem sudi već godinama. Prije četiri godine pozvani su na “EHF Young Referee Program” kojeg su pohađajući seminare i usvajajući znanja, te sudeći na turnirima uspješno i apsolvirali.

“U Grčkoj smo imali tri mentora. Tamo smo sudili na jednom međunarodnom turniru. U Francuskoj smo 2016. godine sudili Svjetsko školsko prvenstvo, a prošle godine smo u Švedskoj nagrađeni priznanjem ‘EHF Badge For The Future’, što zapravo znači da je EHF prepoznao da smo dobra sudačka podloga za budućnost”, rekao je u razgovoru za Radio Kameleon Ivan Džolić, mladi sudac iz Ljubuškog.

Priznaje kako je sretan zbog toga što će sa kolegom Šarcem činiti jedini sudački par iz naše zemlje, koji će suditi na turniru u Tuzli.

“Za nas je to velika stvar, jer ćemo na taj način predstavljati BIH. Znamo svi u kakvom je stanju, prvenstveno, ženski rukomet i bilo bi dobro da se stvara malo bolja slika na tom polju”, istakao je naš sugovornik.



Stara izreka kaže: “tko radi, taj i griješi”… Ivan Džolić dodao je kako ne pamti neke velike greške tokom svoje sudačke karijere, ali ni neugodne situacije.

“Manjih grešaka naravno bude, ali najbitnije je da te greške nisu namjerne jer mogu da utječu na konačni rezultat. Nisam imao ni većih ekscesa. Na svakoj utakmici bude dobacivanja sa tribina, ali sve je to u žaru borbe. Sa tim se naučiš nositi i najbitnije da ne podlegneš pritisku, što bi rekli kod nas: ‘na jedno uho uđe, a na drugo izađe’”, rekao je Džolić.

Za kraj ugodnog ćaskanja, Džolić je novinarima Radija Kameleon otkrio svoje najveće sudačke želje.

“Vidim se i dalje u međunarodnim sudačkim krugovima, zajedno sa Šarcem. Težimo tome, ulažemo u naše znanje i našu fizičku pripremu i svaki dan treniramo kako bi dostigli više ciljeve. Želja nam je suditi europska i svjetska i prvenstva te velika klupska takmičenja”, završio je mladi Ljubušak, piše Kameleon.ba.

Kameleon.ba

četvrtak, 5. travnja 2018.

U prometnoj nezgodi u Veljacima ozlijeđena jedna osoba

Sinoć u 20.45 sati u Veljacima se dogodila prometna nezgoda.

Kako javlja Civilna zaštita ŽZH, pričinjena je manja materijalna šteta te je jedna osoba lakše ozlijeđena.

Pronađeno beživotno tijelo 35-godišnjaka

U obiteljskoj kući u ul. Kasima Gujića u Ljubuškom pronađeno je beživotno tijelo E.K. (35).

Dežurni liječnik DZ Ljubuški konstatirao je smrt i pregledao tijelo na kome nisu pronađeni tragovi nasilja. 

Po nalogu dežurnog Županijskog tužitelja ŽT u Širokom Brijegu tijelo je nakon očevida prevezeno u Gradsku mrtvačnicu Mostar gdje će se tijekom sutrašnjeg dana obaviti obdukcija u SKB Mostar kako bi se utvrdio točan uzrok smrti.

utorak, 3. travnja 2018.

FOTO: U huliganskom pohodu "stradali" prometni znakovi od Vojnića do Graba

Niti vrijeme uskrsnih dana nije moglo proći bez huliganizma u Šipovači i Vojnićima.

Ovaj put u vandalskom djelu "stradali" su prometni znakovi diljem sjeverozapadnog dijela općine Ljubuški.

U blizini igrališta Luke od strane nepoznatog počinitelja ili više njih oboren je putokaz za Kašče, dok je na ulazu u Vojniće iz smjera Šipovače znak obavijesti iščupan zajedno s betonskim postoljem.

Također, iskrivljen je i putokaz za groblje "Jurina Lazina".

U huliganskom pohodu nisu zaobiđeni niti Veljaci. Pored groblja Krpuševac uništeni su putokazi za Šipovaču i Kašče.

Doznajemo kako su uništeni i prometni znakovi u Grabu i Orahovlju.

Brojna su djela huliganizma koja su se u proteklih nekoliko godina dogodila u Šipovači i Vojnićima.

Ako nadležni ne poduzmu radnje s ciljem sprječavanja i kažnjavanja uništavanja javnog dobra, vjerojatno ovo neće biti posljednji huliganskih pohod u ovim mjestima.


P.S. Nudimo nagradu za otkrivanje počinitelja! Ako znaš, javi!



Kordić: Hrvatska zvona raditi će na zaustavljanju guranja hrvatskog naroda ponor

Dario Kordić je već danas simbol uspona i posrnuća hrvatskoga naroda. Početkom devedesetih godina poveo je hrvatski narod Srednje Bosne u osvit slobode, zatim obrane svoga opstanka pred srpskom, a nakon toga i muslimanskom agresijom. Umjesto da uživa plodove krvlju obranjene slobode, upravo zbog obrane slobode svoga naroda - slijedilo je mučeništvo i proces proglašenja krivnje upravo zbog odbijanja biti robom. Njegov je život svjedočio posrnućem međunarodne pravde i pravednosti, posrnućem hrvatske državnosti i mučeništvom suvremenoga Hrvata pred haškim Tribunalom te trajnim javnim progonom od odnarođenih elita u Hrvatskoj i navodnih hrvatskih predstavnika u svim javnim institucijama, a osobito u medijima. Svoj život nakon uzništva posvetio je reafirmaciji i svjedočenju temeljnog hrvatskog nacionalnog stupa, kršćanskog duhovnog i vrijednosnog identiteta i simbolike.

A običan je hrvatski čovjek. 

Suprug i otac, kome je otrgnuto pravo na svjedočenje odrastanju svoje djece kao i tisućama drugih, koje danas poziva da slijede poruke Uskrsnuloga i ne prepuste se strahu. Jer, Dario Kordić se nikada nije bojao zla niti klečao pred strahom.

Evo njegove poruke hrvatskome narodu:

"U blagoslovljenom ozračju Uskrsnuća Gospodinovog, skupina ratnika iz Herceg-Bosne, osjećajući sve boli suze, patnje i kušnje teško ranjenog hrvatskog nacionalnog bića u Bosni i Hercegovini, čvrsto je odlučila uključiti se u nezaustavljiv proces velikih promjena u praskozorju nadolazećih izbora hrvatskih legitimnih predstavnika u BiH. Časna imena Zlatana Mije Jelića, Željka Glasnovića, Marka Tokića, Marka Radoša, Zdenka Jurića Majora, Ranka Radoša, moje malenkosti i mnogih drugih djelovat će poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO-a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor.

Najpogubniji su grijesi korupcije, nepotizma i zapošljavanja samo podobnih u javnim poduzećima s hrvatskim hercegbosanskim predznakom. Grijesi su to koji vapiju do Neba. Oni su ponajveći razlog koji dovodi do egzodusa tisuća hrvatskih mladića i djevojaka, ali i mnoštva čitavih hrvatskih obitelji s hercegbosanske grude. Tu su i teški propusti nečinjenja obećanog poboljšanja sramotnog statusa hrvatskih branitelja i invalida Domovinskog rata iznakaženih masakrom koji je učinila prethodna nenarodna vlast. Posebno su bolni desetljetni progoni hrvatskih branitelja optuženih za ratne zločine. Doista ih se doslovno lovi kao zvijeri. Nedopustiva je stalna primjena dvostrukih tj. težih kriterija za pripadnike HVO-a u odnosu na one iz Armije BiH, jer im se sudi uz političke kvalifikacije tzv. zločinačkog pothvata i zapovjedne odgovornosti.

Trebamo žarko moliti Spasitelja kako bi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini svoju budućnost gradio na mlađem naraštaju hrvatskih političara koji će služiti svom napaćenom puku reseći se odlučnošću, poštenjem i znanjem. Novu krijesnicu će ponosno i hrabro nositi stotine hrvatskih djevojaka i mladića okupljenih oko novoutemeljene udruge "Hrvatska zvona". Gradit ćemo zajedništvo svih časnih hrvatskih domoljubnih snaga raznih stranačkih usmjerenja u cijeloj Heceg Bosni. Tada će biti znatno lakše pronaći i pravedno političko rješenje ustroja BiH kao države triju konstitutivnih i suverenih naroda. Za to je potrebna prije svega vjera! VJERA! Uz nju će doći i višegodišnje zatomljeni i gotovo ugašeni zanos koji nas je krasio početkom 90-tih godina.

Najveći dio nas hrvatskih ratnika mislio je da se više nikada neće uključivati u neke nove projekte od hrvatske strateške važnosti. No, ustrajni pozivi i molbe brojne hrvatske mladeži iz BiH i iseljeništva isturili su nas na gromobransko mjesto, kako strah više ne bi živio među Hrvatima u BiH. A straha je preveć od aktualnih hrvatskih čelnika koji narodu daju mrvice sa stola, prijeteći kako neće dobiti ni toliko ukoliko ih vjerno ne slijede. O Bože, moj premili Bože, kako je pogaženo, izmrcvareno i poniženo dostojanstvo hrvatskih ljudi u Herceg-Bosni. Ovo uskrsno vrijeme najavljuje da među Hrvatima u BiH više neće biti promicano zlo kao vrijednost, kao dobro. Uistinu dolazi milosno vrijeme u kojem će se ljubav i nada silno izliti kao rijeke koje protječu kroz hrvatske hercegbosanske doline.

Kada smo Kristovi ne treba se ničega bojati. Neka nam srca gore kršćanskim domoljubnim zanosom. Upravo su mladi ta krijesnica iz koje će u duhovnom boju ražariti Kristov neugasli plam. Kolika golema pomoć su nam sveci, blaženice i sluge Božje iz hrvatskog naroda u BiH-Katarina Kosača Kotromanić, Ivan Merz, Drinske mučenice, Josip Štadler, Petar Barbarić i Širokobriješki franjevci mučenici. Dobro došli čestiti, odvažni i samoprijegorni mladi muževi i žene kojima je na srcu Krist i boljitak ljubljenog hrvatskog naroda u BiH. Neka nas sve probude Hrvatska zvona. Vrijeme je! Ne bojmo se! Samo će nas istina osloboditi,"navodi se u poruci koju je hrvatskom narodu u BiH uputio Dario Kordić.

Hercegovina.info